„Prava“ i „neprava“ silovanja
Zaključao ju je u kuću i silovao. Usprkos tekstualnoj poruci „oprosti što sam te silovao“, sud je oslobodio počinitelja jer nije koristio fizičku silu protiv žrtve, ne uzimajući u obzir nemogućnost žrtve da se brani jer je bila opijena. Ovo je samo jedan od brojnih primjera u češkoj sudskoj praksi.
U toj se zemlji godišnje, prema procjenama stručnjaka, dogodi oko 12.000 silovanja, a samo se oko 600 slučajeva prijavi. Pretprošle godine je tek 78 od svih prijavljenih završilo uspješnim kaznenim procesom. Polovica optuženih dobije uvjetne kazne. Češka, na žalost, ne spada u one europske zemlje čiji zakoni definiraju silovanje kao seks bez pristanka. Češki zakoni su zastarjeli i tumače silovanje na pretpostavkama upotrebe nasilja.
U izvještaju Amnesty Internationala iz prosinca prošle godine stoji da je svaki seksualni odnos bez pristanka silovanje i da nema „sivih zona“. Silovanje je i ako je žrtva bila pijana ili drogirana i nije jasno rekla “ne” ili se nije fizički suprotstavila. Zemlje koje se u ovom duhu otišle nekoliko koraka naprijed i temelje silovanje na odsustvu pristanka su: Belgija, Danska, Grčka, Hrvatska, Irska, Island, Luksemburg, Malta, Njemačka, Slovenija, Švedska i Velika Britanija.
U većini europskih zemalja, tako i u Češkoj, da bi se kazneno djelo smatralo silovanjem, zakon i dalje podrazumijeva prisilu, upotrebu sile, prijetnju silom ili nemogućnost obrane.
U članku 11. Istanbulske konvencije, koja štiti žene od nasilja, stoji da seksualne aktivnosti i odnosi moraju biti sporazumni i dobrovoljni. Zanimljivo je da je Češka jedna od posljednjih europskih zemalja koja je potpisala tu konvenciju, a ratifikaciju u parlamentu vlada stalno odlaže.
Iza brojeva i hladne statistike o silovanju stoje sudbine tisuća žena, djevojaka, ali i muškaraca, mladića i djece. Svi bez razlike nose traume sa sobom cijeli život. Kada se govori o seksualnom nasilju ni češko društvo nije imuno od onog što se naziva „victim blaming“ - nevjerovanje žrtvama seksualnog nasilja. Dovoljno je pogledati komentare ispod članaka o seksualnom nasilju, posebno kad žrtve upru prstom u javne ličnosti. Počinitelj je uvijek u prednosti pred žrtvom, za njega automatski vrijedi presumpcija nevinosti dok se u iskaze žrtve od početka sumnja. Rezultat je bagateliziranje seksualnog nasilja u društvu.
Ova tema je nedavno u Češkoj dospjela u središte pozornosti medija i šire javnosti nakon skandala u kojem se našao mladi, izuzetno popularni političar. Zvijezdu opozicije iz liberalne stranke TOP 09, Dominika Ferija nekoliko djevojaka i žena optužilo je za seksualno nasilje i silovanje, koje se odigralo prije nekoliko godina u počecima njegove popularnosti. Feriju je tek 25 godina, a s 21 godinu je postao najmlađi zastupnik i prvi crnac u povijesti Češke u parlamentu. Otac mu je Etiopljanin. Već s 18 godina postao je popularan kao najmlađi izabrani vijećnik u gradu Teplice. Preko Instagrama je, pak, postigao najveću popularnost, prati ga preko milijun ljudi, većinom mladih. U najgore vrijeme epidemije koronavirusa u Češkoj je dobio ogroman broj pratitelja zbog objavljivanja preglednih i ažurnih informacija, kao i kritike vlade zbog loše komunikacije s građanima.
Domink Feri se javno ispričao za "nedolično i nedžentlmensko ponašanje", ali je odbio optužbe za nasilje i silovanje (FOTO: Facebook/Top09)
Ispovijesti žrtava, nezavisne jedne od drugih, objavila su dva kredibilna češka dnevnika iz pera uglednih novinara. Društvo se odmah podijelilo na dva tabora. Oni koji su bezrezervno vjerovali mladom, uspješnom, karizmatičnom političaru kojeg na Instragramu prate i pubertetlije, koristili su uvriježene i poznate floskule: „zašto nisu prijavile odmah“, „zašto su se oglasile tek nakon nekoliko godina“, „zašto su išle s njim na randevu ako nisu htjele seks“, „žele mu uništiti političku karijeru“, „netko ih je potplatio“ ...
Feri se javno ispričao za "nedolično i nedžentlmensko ponašanje", ali je odbio optužbe za nasilje i silovanje. Vratio je odmah zastupnički mandat, objavio da neće biti na listi za jesenske parlamentarne izbore i da će očistiti svoje ime. Stranka TOP 09 je najprije stala uz njega, ali je nedugo zatim zatražila da zamrzne članstvo u stranci dok ne dokaže nevinost. Istraga Ferija trenutno je još u tijeku.
U međuvremenu su izašla svjedočenja novih djevojaka, uključujući i neke koje su bile maloljetne kad se nasilje dogodilo. Sve žrtve tvrde da Ferija nisu htjele odmah prijaviti, niti govoriti ikome o svojim traumatičnim doživljajima, jer su bile uvjerene da im nitko neće vjerovati, da će vjerovati njemu, omiljenom političaru. Krivile su sebe što su uopće došle u situaciju da budu nasamo s njim. Kad je progovorila jedna, dogodila se lančana reakcija.
Ferijev slučaj otvorio je nezacijeljene rane, na sve strane priča se o seksualnom nasilju, o potrebi mijenjanja zakona, o tome što se podrazumijeva pod silovanjem, zašto se u Češkoj taji silovanje više nego u ostalim europskim zemljama, zašto se u startu vjeruje počiniteljima, a ne žrtvama, zašto sudovi donose blage i oslobađajuće presude.
U Pragu je nedavno održan prosvjed ispred Ministarstva pravosuđa kako bi se skrenula pažnja na neprimjerno kažnjavanje počinitelja seksualnog i obiteljskog nasilja. Češke nevladine organizacije Konsent i Česká ženská lobby, zajedno s Amnesty Internationalom pozvale su političare da podrže zakon koji bi proširio definiciju silovanja.
Pored vlastitog iskustva silovanja, zastrašujući rezultati istraživanja Amnesty Internationala iz 2016. godine ponukali su Johanu Nejedlovu da osnuje organizaciju Konsent. Posebno ju je pogodio podatak da 67 posto Čeha smatra da je žrtva na neki način sama kriva za silovanje. Stara uvriježena retorika i u mnogim drugim zemljama: prekratka suknja, predubok dekolte, flertovala, pila i plesala u baru s počiniteljem ....
"Naravno da je na društvenim mrežama bilo svakojakih komentara, ali ipak puno manje nego kad se pojavila kampanja #MeToo" - Johana Nejedlova (SCREENSHOT: YouTube)
Nejedlova u razgovoru za Lupigu kaže da inicijativa o proširenju definicije silovanja za sada ima podršku među političarima sa svih strana političkog spektra. Radi se na formiranju skupine stručnjaka koja će raditi zajedno s političarima, a nakon konsenzusa bi se nova definicija predložila vladi.
„Neki naši suci uopće nisu obrazovani da bi mogli kompetentno suditi u slučajevima seksualnog nasilja. Podliježu stereotipima koji vladaju u javnosti, dodjeljuju vrlo male kazne počiniteljima, odnosno uvjetnu kaznu, posebno ako prije toga nisu bili kažnjavani. U Velikoj Britaniji, na primjer, suci koji sude počiniteljima seksualnog nasilja obavezni su završiti edukaciju o seksualnom nasilju. Kod nas toga nema. I to je jedan od razloga zašto žrtve ne prijavljuju nasilje, jer kako mogu biti motivirane ako unaprijed znaju da je vrlo vjerojatno da počinitelj neće završiti u zatvoru. Ili se događa da ga zatvore, ali ga vrlo brzo puste zbog dobrog ponašanja, dok se žrtve unaprijed ni ne obavijeste“, objašnjava Nejedlova.
Uvriježeno je mišljenje da se silovanje događa u mračnim, napuštenim prostorima ili u parkovima, kao i da je počinitelj netko nepoznat. Vjeruje se da to čine samo psihički poremećeni, kriminalci ili stranci, ali kako pokazuju brojna istraživanja većinu počinitelja žrtva poznaje. Mogu to biti bivši i sadašnji partneri, kolege, susjedi, nadređeni na poslu, profesori ili članovi uže ili šire obitelji. Žrtvama se u takvim slučajevima izuzetno teško bilo kome povjeriti, a kamoli prijaviti nasilje policiji, jer, kako je istakla odvjetnica Lucie Hrdá za češki portal seznamzpravy.cz, u Češkoj se silovanjem smatra samo ono koje je tzv. „pravo silovanje“.
„To znači kad prolazite noću kroz park i neki vas perverznjak napadne, razbije vam glavu, i još vas pri tom ubode nožem, a po mogućnosti i pokrade, iz češkog je to ugla silovanje u koje nitko neće sumnjati i svi bi počinitelju dali tristo godina zatvora, posebno ako je migrant“, kaže Hrdá.
Lupigina sugovornica Nejedlova dodat će kako je nakon slučaja Feri ipak optimistična s obzirom da je skandal otvorio široku diskusiju o tome što se sve podrazumijeva pod seksualnim nasiljem, te da joj se reakcije ne čine toliko strašnim koliko je očekivala.
„Za veliki broj ljudi bilo je vrlo teško probaviti informacije u vezi sa skandalom oko Ferija, jer je on mnogima bio uzor. Nakon vrlo dobro razrađenih članaka i brojnih ispovijesti više nije bilo puno prostora za negiranje. Naravno da je na društvenim mrežama bilo svakojakih komentara, ali ipak puno manje nego kad se pojavila kampanja #MeToo“, smatra Nejedlova.
Prema podacima Konsenta više od 80 posto silovanja u Češkoj počinjena su ili od strane partnera, člana obitelji ili od neke druge osobe koju žrtva poznaje. Izvještaj Eurobarometra iz 2016. godine pokazuje kako 24 posto ispitanika iz Češke smatra da prisilan seks s partnerom ne bi trebao biti kažnjavan.
Veliki broj ljudi zamišlja da svako silovanje podrazumijeva fizički sukob između počinitelja i žrtve. U praksi je to vrlo rijetko. Žrtva je često paralizirana od straha, u šoku i nesposobna za bilo kakav otpor.
„Podržavamo inicijativu koja će proširiti definiciju silovanja tako da odražava realnost. Nije nam naravno cilj uvoditi pismenu suglasnost. Ali, vrlo je važno da u društvu postane uvriježeno da je seks dobrovoljan s obje strane. Ukoliko postoje neke sumnje nužno je partnera pitati. Šutnja ne znači automatsku suglasnost. A NE je uvijek NE“, napisao je nedavno na svom Facebook profilu Ivan Bartoš, lider opozicijske Piratske stranke koja ima velike šanse u koaliciji srušiti oligarha Andreja Babiša s vlasti na listopadskim izborima.
"NE je uvijek NE", kaže Ivan Bartoš koji bi mogao predvoditi Piratsku stranku i koalicijske partnere u osvajanje vlasti na predstojećim izborima (FOTO: Lupiga.Com)
Da li je silovanje svaki seksualni odnos bez suglasnosti pitanje je koje pored Češke trenutno rješava i Nizozemska. Jedna od najaktivnijih osoba koja se bori za promjenu zakona u Nizozemskoj je književnica i novinarka Saskia Noort, i sama žrtva silovanja kad je imala 14 godina. Noort sudjeluje i u dokumentarnom filmu Češke televizije „Silovanje pod kožom“. Osim što prikazuje potresne ispovijesti tri mlade žene o silovanju i posljedicama koje im je ono ostavilo na psihičko zdravlje film prikazuje i na koji način žrtve povrjeđuju policajci, stručnjaci, suci, odvjetnici, novinari, liječnici, njihovi najbliži …
Noort priča kako je bila šokirana rezultatima istraživanja među nizozemskim studentima koji pokazuju da ih više od polovice vjeruje kako seks sa ženom koja je pijana toliko da je nesvjesna realnosti nije silovanje. Osim zakona o silovanju, po njezinom mišljenju, mora se promijeniti i pogled društva na consent-pristanak, pri čemu je neophodno obrazovanje mladih.
„Moramo naučiti naše sinove i muškarce općenito da mogu ženama kupovati cvijeće, davati komplimente, željeti s njima seks, ali da ne smiju s njima manipulirati, te da moraju biti iskreni i tražiti pristanak. Počinje to s novom generacijom, ali dosta toga se još mora učiniti. Ako ste žena i ako vam se netko sviđa, prijatelji vam govore da ne smijete učiniti prvi korak, da morate biti nepristupačna, da vam muškarac mora platiti račun. Tako nas odgajaju. A pored toga trebamo i potvrdu od muškaraca da nas odobravaju i prihvaćaju. Naše kćeri moramo odgajati tako da im to ne treba. Moramo im govoriti da su dobre same po sebi i da ne moraju biti napola porno zvijezde, a napola teško pristupačne puritanke da bi zaslužile ljubav i seks“, ističe nizozemska aktivistica.
I Češka poput Nizozemske važi za liberalnu zemlju u kojoj su žene samosvjesne i emancipirane. Statistika, međutim, daje drugu sliku. Naša sugovornica Nejedlova tvrdi da je u pitanju lažna slika Češke i da žene svoja prava nisu dovoljno izborile. Istraživanja Eurobarometra iz 2017. godine o rodnoj ravnopravnosti u Češkoj to potvrđuje. Čak 77 posto Čeha smatra da je najvažnija uloga žene da se brine o kući i obitelji. Česi su tada bili prvi na listi najvećih seksista u EU.
Nejedlova to povezuje i time što je nakon Baršunaste revolucije postojala tendencija na sve načine raskrstiti s bivšim režimom što je značilo - koliko god to bilo paradoksalno - vratiti se konzervativnom, patrijarhalnom načinu gledanja na obitelj i ulogu žene u društvu.
„Parlament prije 1989. godine naravno nije bio funkcionalan, ali je tamo ipak bila polovica žena, a onda odjednom nakon 1989. samo 10 posto da bi nakon toga ostali na oko 20 posto žena zastupnica“, zaključuje Nejedlova.
Ono što dodatno otežava seksualnu edukaciju u češkom društvu su izjave visoko pozicioniranih političara. Bivši predsjednik stranke TOP 09, protukandidat predsjednika Miloša Zemana na predsjedničkim izborima 2013. godine, nekadašnji šef kabineta Vaclava Havela i ministar vanjskih poslova, Karel Schwarzenberg, nakon izbijanja skandala s Ferijem s kojim je inače blisko surađivao izjavio je ovo: „A što je seksualno uznemirivanje? To što 25-godišnji dečko pokušava odvesti djevojku u krevet i obrnuto oduvijek se smatralo normalnim. Zato, molim, nemojmo biti licemjeri.“
Predsjednik Zeman, inače Shwarzenbergov ideološki protivnik, izjavio je da se ne bavi glupostima.
“Premda sam se s Karelom Schwarzenbergom puno puta razilazio u mišljenjima moram priznati da je moj nazor prema ovom navodnom seksualnom skandalu veoma sličan njegovom”, poručio je javnosti Zeman.
Dok god se žene koje prijave seksualno nasilje ponižavaju, vrijeđaju i osuđuju nije čudo da ogroman broj njih nikada ne prijavi seksualno uznemiravanje i silovanje ili ga prijave tek nakon dugo vremena. A upravo je zadaća političara da im to omoguće.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
Iako u mnogim segmentima nama može izgledati kao napredna, Češka je zapravo retrogradna u velikom broju područja. Hvala vam na ovom tekstu!