Brojni istupi zlostavljanih žena, što sada već slobodno možemo nazvati i pokretom na Balkanu, nešto slično kao i globalni pokret #MeToo, otvorili su još jednu Pandorinu kutiju u Hrvatskoj. Bolje rečeno, razotkrili još jedan naš dobro čuvani tabu. Na vidjelo izlaze mučne priče zlostavljanih, silovanih žena i dobro je da je taj, nazovimo ga pokret, ohrabrio mnoge žene da se javno ili anonimno oglase o svojim stravičnim iskustvima. 

Akademija likovnih umjetnosti, Filozofski fakultet, Akademija dramske umjetnosti, čak najnovije i Veterinarski fakultet, otkrili su nam samo neke od institucije u kojima godinama seksualni predatori djeluju ili ucjenjuju žene. Sve se naravno pokrenulo na Facebooku, točnije na stranici „Nisam Tražila“, koja je otvorena s ciljem da žene iz regije anonimno ili javno podijele svoje priče o zlostavljanju koje su doživjele. Anonimnost koja je zagarantirana na stranici, kako vidimo potaknula je proces koji, iskreno se nadam, neće i ne smije ostati samo na svjedočanstvima, već bi trebao rezultirati ozbiljnom kaznenom progonu, ali i zaustavljanju takvih užasa u budućnosti. No, upravo na Facebooku, toj platformi na kojoj svaka budala može iznijeti svoj stav ili mišljenje, krenula je i jedna druga kampanja - Zašto su sve te silne žene uglavnom anonimne šutjele do sada?

Gledajući te zlokobne komentare u kojima se žene vrijeđa, optužuje ih se da lažu, tvrdi da su same krive ili da im baš tako i treba, dobio sam poriv da se obratim tim i takvim primatima čisto da razjasnimo neke stvari. Naši muški primati koji nastanjuju Facebook i druge društvene mreže zasigurno ne znaju za termin „disocijativna fuga“.

Primat iz mase primata koji misle kako su sve te žene „same takvo što tražile“, ili primat iz mase koji drži kako je „izazovna ženska garderoba i ponašanje“ uzrok takvih užasa, odgovorio bi vam kao iz topa da zna što su fuge, da je čak jednom i sam postavljao pločice u kupatilu. No disocijativna fuga posttraumatski je poremećaj najčešći kod silovanih žena i on je, barem po onom što sam saznao iz njihovih iskustava, uistinu strašna stvar. Upravo o tom poremećaju govore nam brojni psiholozi, o poremećaju koji je uzrokovao kratke izmjene i nemogućnost dugoročnog sjećanja kod silovane žene.

Trauma koja je duboko potisnuta počiva na anamnezi, a ista se sastoji od iskrivljenja vremena, praznina u istom, depersonalizaciji i izdvojenosti od samog sebe i vlastitih psihičkih zbivanja. Primatu sa Facebooka naravno sada je jasnije još manje jasno, pa ću pokušati drugim riječima. Silovana žena nakon tog čina koji se dogodio mimo njene volje, koji je sam po sebi bolan, ponižavajući i duboko traumatičan, najčešće ima dva problema.

Prvi problem jest taj što predator koji je zlostavljao igra na kartu njene budućnosti, u mnogim slučajevima i same egzistencije. Njena šutnja o silovanju u mnogim slučajevima jest i jedina karta za poziv koji je izabrala u životu. To joj je za vrijeme ili pred silovanje, sam predator izričito i naglasio. Drugi, još gori problem, jest naše iščašeno i duboko poremećeno društvo, koje možete analizirati jednim klikom uđete li na komentare na društvenim mrežama. Silovana žena u našem društvu ima i nosi stalnu stigmu. I to je kada malo bolje pogledate najstrašnija stvar u cijeloj ovoj ionako stravičnoj i mučnoj priči. Mnoge žene suočene sa ta dva problema jednostavno potisnu traumu, no ona kao i kod svih potisnutih trauma u životu izazove najčešće depresiju, a zatim i trajnije poremećaje. 

Silovana žena u našem društvu ima i nosi stalnu stigmu (FOTO: Pixabay)

Od takvih poremećaja boluju najčešće silovane žene. Prekopčavanje identiteta u identitet, pojave koje ne mogu objasniti, psihotično ponašanje i unutarnji glasovi koji pozivaju na suicid, sve su to nuspojave, simptomi i znakovi disocijativnog poremećaja identiteta, drugim riječima, disocijativne fuge.

Postoji nadalje osnovana sumnja kako zbog straha i stigme velika većina silovanja ostaje neprijavljena u RH. To smo najbolje vidjeli na toj platformi sa koje su krenule prijave i svjedočanstva. Jer garantiraju anonimnost. Takva je stvar naime i s drugim pravima žena. Ograničavanje prava, recimo, na pobačaj uporno se i uporno gura u prvi plan tijekom svakih predizbornih kampanja, dok istovremeno sama država nema čak niti gotov ili barem jasan nacrt prijedloga novog Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, u čemu vjerujemo veliku ulogu igra sama Crkva koja i financira kampanje koje, za sad ne sasvim otvoreno, rade na tome da do zabrane pobačaja dođe. Odluka silovane žene da odlučuje o svome tijelu, stručne pomoći i ekspertize, sve je to izostalo u pravima žene koja je začela protiv svoje volje, a kako vidimo na eklatantnim primjerima napadaju se ženska prava generalno, ne samo parcijalno kao što je to u ovom slučaju silovanja koji je sada u fokusu javnosti.

U društvima bez sadržaja dominiraju, osim klasične nacionalne mitomanije, i drugi trendovi, a oni su često i nažalost usmjereni prema temeljnim ženskim pravima. Ženama u Hrvatskoj normalno je da imaju manja primanja od muškaraca, kao što je postalo normalno da o svojim reproduktivnim pravima i pravima o kojima bi same trebale odlučivati, odlučuju kojekakvi teološki eksperti ili liječnici koji se prizivaju na famozni „priziv savjesti“. Ovo namjerno naglašavam, jer primatima s Facebooka treba i to razjasniti. Kako su reproduktivna prava žena, pravo na pobačaj, usko vezani i za silovanja, te stigme koje proizlaze iz istih.

Zemlja smo mnogih apsurda i, nažalost, zemlja kojom vlada patrijarhat i katolička involviranost u sve segmente društva. Pseudokatolička, moram naglasiti, jer to sa izvornim katoličanstvom nema nikakve veze i da vam dam najbolji primjer stanja svijesti muške populacije Hrvata, navest ću vam jedan eklatantan primjer gdje smo i na kojem mjestu u svijetu po pitanju ženskih prava i načina na koji se odnosimo prema njima. HDZ Gospić, prije nešto više od dva mjeseca, oprostio se od Jose Mraovića, osuđenog silovatelja i jednog od osnivača HDZ-a u Lici. Taj dan za moju Liku, i Hrvatsku obilježen je kao udarac za milu nam domovinu, jer nas je napustio „istinski i pravi domoljub i sokol“. Tog „sokola“ je, u presedanu svih presedana koji samo u Hrvatskoj mogu postojati, svojevremeno sud oslobodio krivnje za silovanje jer „sokol“ u napadu nije koristio spolni organ već prste, pa je u javnosti taj novi pojam silovanja ušao u folklor naših naroda i narodnosti kao „ličko rukovanje“.

Treba li vam, dragi primati s Facebooka, boljeg objašnjenja od ovoga zašto, dakle, žene šute?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay