O Fivi možemo osnovano nagađati da je živjela više od četrdeset godina i da je bila neudata. Rodila se u prvih sto godina poslije Hrista i bila je đakonesa. To je u ranom hrišćanstvu bilo mnogo važnije nego danas biti đakon. Učestvovala je u liturgiji i vodila je praktične poslove crkve, bila je menadžerka i ravnopravna učesnica u svetoj tajni. 

Dokazi da su žene u ranom hrišćanstvu bile brojnije nisu rijetkost, kao na primjer zapis o raciji u Sirti 303. godine N.E. kad su organi reda u jednoj crkvi zaplijenili 82 ženske tunike i samo 16 muških. Prvo hrišćanstvo je emancipovalo ženu, zabranilo femicid na rođenju, pa i abortus od koga su mnoge umirale. Prije hrišćanske prevage odnos žena i muškaraca u Rimu bio je 100:130. Izvjesni Hiralion piše sa fronta svojoj dragani: „Кažeš da sam te zaboravio? Кako bih te zaboravio?!“ Ali prije toga joj poručuje: „Šaljem pare čim me isplate, ako rodiš muško zadrži, ako rodiš žensko - baci“. 

Valjda je takav odnos bio razlog zašto su žene nižih staleža bile otvorenije za promjene božanskih zakona. One iz viših staleža prilazile su novom kultu i polako okretale muževe hrišćanskom učenju. Zna se da je Marsija izmolila Кomoda da ne pošalje budućeg papu Кalista na tadašnji Goli otok, što su bili rudnici Sardinije; poznato je da se žena Pontija Pilata slavi kao svetica; uloga prvih propovjednika vjere bila je rodno senzitivna, o čemu piše Origen, jedan od glasova iz doba prije nego se crkva prodala ćesaru.

Gdje su se na tom putu zagubile žene? Često se povodom ženskog pitanja citira apostol Pavle, pa da vidimo i to. Po starom jevrejskom zakonu žene nisu učestovale u javnim događajima, stoga je moguće da su jednom pozvane u društvo bile pune priče, bez demokratskog kapaciteta, što se kaže, pa je možda takvim gospođama Pavle onomad naredio da miruju u crkvi. Ipak, nije logično da im je zabranio ravnopravan crkveni život, kako nam sugerišu neki popovi, jer prije careva i duždeva, ktitora i sponzora crkve su bile u domovima, što bi značilo da je apostol branio ženama da govore u vlastitoj kući.

Gornje teze provjerite u odličnoj knjizi „Uspon hrišćanstva“ sociologa religije Rodneya Starka, a ko želi da petlja dalje neka ima na umu cijelu lingvističku analizu koja polazi od toga da u tekstu Novog zavjeta nije bilo znaka navoda, pa je Pavle često iznosio stare jevrejske zakone, da bi kao punchline davao svoje mišljenje, sasvim suprotno početnom. 

Po toj šemi, nakon slavnog dijela Prve poslanice Кorinćanima – „Žene vaše da ćute u crkvama; jer se njima ne dopusti da govore, nego da slušaju, kao što i zakon govori. Ako li hoće čemu da se nauče, kod kuće muževe svoje neka pitaju; jer je ružno ženi da govori u crkvi“—  slijedi polemički zaključak: „Eda li od vas riječ Božija iziđe? ili samijem vama dođe?“

Šta ovo znači? 

Valja reći da je u originalu ova poenta sa upitnikom data u muškom rodu, na šta nas upozorava učenjak Laurence Iannaccone. Muškim glavama se dakle postavlja pitanje u formi ukora. U engleskom prevodu koji je originalu bliži od Vukovog, čak je nakon navodne zabrane ženama umetnuto jedno „What!“ Što bi značilo „Gluposti!“ („What! Did the word of God originate with you, or are you the only ones it has reached?“)

Da ne dubim previše, shvatili ste. Kad su jezičke finese ovog tipa posrijedi, nije loše konsultovati ni starog grofa Tolstoja, jer taj je čitao Sveto pismo makar na pet jezika, pa je znao uporediti i pokazati gdje su riječi ubacivane kako se kom prevodiocu svidjelo. Jednom uhvaćeni u tekstualni kovitlac mi shvatamo da je sve što znamo o učenju hrišćanskog izvora čista metalingvistička fikcija, gramatička zbrka, treća ruka pete predaje u kojoj su žene nekako nestale, toliko da ih u crkvama na čelnim mjestima nema. 

Nedavno je patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije govorio o ženama povišenim, ali ne i uzvišenim tonom; vrijeđao je pojedine bede, bednice & jadnice, što me je i nagnalo da prelistam knjige starostavne. Kako i kad je došlo do patrijarhalnog obrta, i kako smo dobili bradate odrede koji ukidaju rodnu ravnopravnost kao koncept, nije teško zaključiti ako pratimo istoriju Rima, Vizantije, pozni Srednji vijek. Stare privilegije samo su se potvrdile u novom dobu koje je donijelo nove spise, pa u "Bibliji kralja Jamesa", toj engleskoj pjevaniji iz sedamnaestog vijeka đakonice “postaju” žene đakona. Na istoku biva još gore, zabrađene i na koljenima, žene su poželjne u crkvama, ali lišene prava da odlučuju, svedene na nivo pratnje i egzotičnog dodatka muškoj volji koja ispod bogorodice ne priznaje ženske glave.

Koliko je to loše za razvoj društva ne treba biti mudar pa shvatiti – kao da imate punu učionicu pametne djece, a vi uzmete samo polovinu za potrebe vođenja, razmišljanja i upravljanja, dok drugu polovinu odbacite. Statistički gledano to je kao da pucaš u zdravu nogu, ili kao da pucaš samo u djevojčice, ili kao da ubiješ cijelu jednu perspektivu razvoja i još se pozivaš na Vukov prevod sa njemačkog, koji je nekad bio starogrčki, a i taj se jedva mogao čitati jer ga je pisala jevrejska dijaspora.

I tako, milenijumi su prohujali, dobili smo gotovu istinu, dižemo knjige i opravdavamo nepravdu. Činjenicu da je svaki pastir i patrijarh uzurpator mjesta koje ravnopravno pripada i ženama. Da bismo održali tu nepravdu, ponekad vičemo ili vrijeđamo, poput Porfirija. Tako to rade moderni hrišćani koji su zaboravili đakonesu Fivu, sestru našu, koja je sluškinja kod crkve u Кenhreji, a zaboravili su i Priskulu, Mariju, Juniju, Trifenu i Trifosu, Juliju, sve one koje pozdravlja i preporučuje Pavle iz Tarsa u poslanici Rimljanima. 

Htio sam da pitam, što bi ih preporučivao ako nisu bile ravnopravne? A ako jesu ravnopravne, pitam ove današnje – zašto ne bi crkvu vodile?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/EPA/Andrej Cukic