Povodom još jednog femicida koji je zgrozio Lijepu našu, imam potrebu zamoliti medije za malo više odgovornosti pri izvještavanju o slučajevima nasilja. Nakon niza upozorenja, objašnjavanja, reakcija, pa i službenih smjernica o izvještavanju o nasilju, mnogi se oglušuju i nastavljaju senzacionalistički izvještavati o ovim temama, tako i o jučerašnjem femicidu u Splitu.

Nemojte. Hvala. Oprostite na docirajućem tonu, ali valjda razumijete koliko je vaše izvještavanje važno, koliku moć imate pri oblikovanju javnog mnijenja i percepciji problematike o kojoj izvještavate i koliko štete možete napraviti kada to ne radite odgovorno. 

Prije svega, ne objavljujte fotografije žrtava i mjesta zločina. Ima nešto poprilično tragično u ljudima koji će radije klikati na fotografiju s mjesta ubojstva žene nego na načine na koji se femicid može prevenirati, ali upravo vi, dragi mediji, imate moć to mijenjati. Upravo je na vama da u slučajevima ovako brutalnog nasilja ne podilazite niskim strastima čitatelja i izvijestite o događaju poštujući etičke standarde struke.

Nadalje, slučajevi nasilja, a posebice femicida, nisu neki tragični incidenti koji se, eto, dogode tek tako iz vedra neba. Znate ono, bio je dobar susjed pa se onda jedan dan probudio i ubio ženu. Inače nije nasilnik jer nema prijavu za nasilje, evo sve do sada. To što žene u velikoj većini slučajeva ne prijavljuju nasilje ne znači da nasilnik nije nasilnik, već samo da nije prijavljeni nasilnik. 

Zašto žene ne prijavljuju nasilje je ozbiljno pitanje kojim se nužno pozabaviti ako zbilja želimo suzbijati nasilje, no to nije tema ovog teksta.

Međutim, mediji dragi, i to je pitanje oko kojega možete pomoći. Loš rad institucija koje ženama često priušte sekundarnu viktimizaciju sigurno je jedan od razloga zbog kojeg žene ne prijavljuju nasilje. Ipak, nisu samo institucije krive. Žene ne prijavljuju nasilje i zbog manjka podrške od strane okoline. Zbog srama, zbog osjećaja krivnje, zbog načina na koji društvo, uključujući medije tretiraju nasilje, žrtve nasilja i počinitelje nasilja. Zbog načina na koji se nasilje adresira.

Kada kao povod nasilju implicirate ljubomoru, veliku strast ili, u konkretnom slučaju, pitanje skrbništva, vi odgovornost za nasilje dijelite između počinitelja i žrtve nasilja. Ona se počela viđati s nekim novim, on je bio toliko ljubomoran da ju je ubio. Ona ga je ostavila, on ju je toliko strastveno volio pa ju je ubio. Ona mu nije dala viđati dijete pa ju je ubio. Zvuči banalno zar ne? Da, ali to su poruke koje šaljemo kada kao povod nasilju impliciramo neki od događaja (k tome izvučen iz konteksta jer kontekst ne znamo) koji je prethodio nasilju. 

Za nasilje je kriv i odgovoran nasilnik i jedino nasilnik. Nije kriva ljubomora, strast, skrbništvo. Povod i opravdanje mogu postojati samo u glavi počinitelja nasilja, ne u medijskim napisima. Naći opravdanje za nasilje posao je odvjetnika/ca koji će braniti ubojicu, nikako novinara/ki. Nema toga što je žrtva mogla učiniti da opravda nasilje za koje odgovornost snosi isključivo i samo osoba koja se odlučila za nasilni čin.

Ponovit ću, osoba koja se odlučila za nasilni čin. I tu je kvaka. Nasilni čin je odluka. To nije neki incident, trenutak ludila, pomračenje uma. Osoba koja uzme nož i zaputi se u trgovinu gdje žrtvu prvo verbalno napadne, a potom izbode nožem donijela je odluku, odlučila je nešto s tim nožem napraviti. Taj je čovjek sa sobom ponio nož s određenom namjerom, šetao je od točke A do točke B s nožem i određenom namjerom. To nije trenutno stanje afekta. To je planirana odluka. Ma koliko god iracionalna ili nerazumna bila. U tom grmu leži osnova razumijevanja dinamike rodno uvjetovanog nasilja. 

Muškarci ne vrše nasilje nad ženama zato što izgube kontrolu nad sobom. Muškarci vrše nasilje zato što izgube kontrolu nad ženom i vrše nasilje kako bi kontrolu nad ženom povratili. To je u suštini ona loša stara fora: moja ili Božja.

I ljudi, pobogu, prestanimo nasilje tretirati kao konflikt, kao svađu. Kakva eskalacija obiteljske svađe? Ne, po svemu sudeći ne radi se o obiteljskoj svađi kako su neki izvijestili, radi se o obiteljskom, odnosno partnerskom nasilju. Obiteljske svađe ne završavaju ubojstvom. 

Nasilje koje se u velikoj većini slučajeva ne prijavljuje, koje se ne shvaća dovoljno ozbiljno da bi se suzbijalo i preveniralo kroz sustav i kroz medije, nekad završava femicidom. Završava femicidom puno češće nego što mislimo. Prema istraživanju UN-a svakog dana 137 žena je ubijeno od strane sadašnjeg ili bivšeg partnera ili člana obitelji. Ta ubojstva spadaju u femicid, a kao takva nisu posljedica obiteljskih svađa već obiteljskog nasilja. 

Femicid je rodno uvjetovano nasilje koje nije incident i nije izolirani slučaj već je kontinuum omogućen od strane društva koje tolerira nasilje nad ženama. Kada to shvatimo i prihvatimo, možda ćemo uspjeti razumjeti da se za razliku od tragičnih incidenata sustavni problemi poput rodno uvjetovanog nasilja nad ženama mogu sustavno rješavati. 

Pero je, vjerujem, najmoćnije oružje koje mi ljudi imamo, koristimo ga odgovorno. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay