Što nam se to događa s djecom?
Uvijek me bilo strah kakva će ova moja dva tikvana ispasti. „Nije čudo sinko što se sve događa, pogledaj samo kakve igrice igraju“, zgražala se moja stara nad njihovim Playstationom. Često sam bio zgrožen i sam. U nekakvoj Grand Treft pizdariji možeš ljude prebijati palicama, gaziti policajce autom, možeš što ti padne na pamet. Nikada im nisam branio ništa, i zbog toga me najviše i bilo strah.
Empatija. Kako će razviti empatiju prema drugima ako se fizički ne druže? Ne razumiju tuđe nevolje, probleme. Na društvenim mrežama svi su divni i krasni, u igricama svi imaju dva i više života. Svijest o tome da je život samo jedan shvatiš kada padneš s bicikla, kada vidiš prijatelja slomljene ruke ili noge nakon pada sa stabla.
Empatija. Tako lijepa riječ, a opet tako nedohvatljiva u virtualnom životu. Ljubav. Da bi spoznao i shvatio ljubav moraš se držati za ruke, moraš osjetiti nečije usne na svojima. U moje vrijeme bilo je i razbijenih koljena, sijevnula bi pokoja šaka ili šamar, bilo je slomljenih srca i arkada, ali nikada nije bilo kao danas.
Nije bilo toliko brutalnost. Toliko izostanka osjećaja da možeš napraviti nešto strašno nekom drugom. Njegovu obitelj zaviti u crno. Strašne su posljedice bez tog osjećaja promišljenosti. One milisekunde u kojoj prestaje razum, a počinje nezamisliva brutalnost.
O tome, vjerujem, svi vi koji imate djecu danas razmišljate. Što je toj djeci u glavi? Tim curicama koje na onakav brutalan način teroriziraju jedno dijete. Gdje su i od koga to naučile? Zar su svi koji maltretiraju, tuku, ubiju iz disfunkcionalnih obitelji?
Najviše me je bilo strah vremena. Toliko sam vremena u njihovom odrastanju morao raditi da ih prehranim. Jednom, tješio sam samoga sebe, imat ću alibi, no na taj kukavičluk nisam mogao pristati. Pomiriti se s tim. Zato sam se odlučio na drugačiji pristup. Svake sekunde provedene sa njima davao sam im ljubav. Zagrljaj. Shvatio sam da je to jedino vrijedno. Da znaju da su voljeni. Svaki dan. I da znaju da i druga djeca, imaju očeve i majke koji ih vole. Brinu za njih.
Čvrsto vjerujem da su i te curice voljena djeca. Kao što vjerujem da je njihova agresivnost plod ovog vremena. Igara koje igraju, društvenih mreža koje im otimaju empatiju. Na tome moramo raditi kao društvo. Na empatiji. Jer nam nema druge. Učiti iz ovih užasnih situacija kojima svjedočimo danas u mom, a već sutra u vašem gradu. I razgovarati sa djecom. Nikome od nas nisu izgovor dva posla koja radimo ako svoju djecu ne zagrlimo kada dođemo kući. Pitamo ih što su radili u školi?
Brutalan je svijet u kojem živimo. Ubrzan i sebičan. Djecu to, izgleda, najgore pogađa. Nažalost. Zabrinut sam od kada sam postao otac i bit ću zabrinut do kraja života. To mi je posao. Biti budan i biti zabrinut. Od kada izađu iz kuće, do kada se vrate. I nikada naravno neću moći staviti ruku u vatru da neće napraviti kakvu glupost. No, u jedno ću uvjeren biti čitav svoj život. U činjenicu da su uvijek i bezuslovno bili dovoljno voljeni.
Sasvim dovoljno da shvate što je ljubav, što empatija, a što bol. Bol koju niti jedno dijete ne smije osjetiti. Možda griješim, možda nije dovoljno, ali je, vjerujem, dobar početak.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.
@Verena, slažem se svezano s tehnologijom. no, i u tom slučaju roditelji imaju glavnu rieč, odnosno ulogu. mogu opet navesti svoj primjer. iz uvjetno rečeno pṙvoga prividnoga "braka" s afro-amerikankom, djetca su bīla izložena posebnom družstvenom pritisku i prëdrazsudama. mlađoj kćeri je življenje u "liberalnoj" kaliforniji bīlo nëkoliko lagše, nego li starijima sinovima. u dobu prïje pojave američskoga najpoznanïjega mulata obame, "dvorasna" i "mulatska" djetca nigdar nisu u cielosti pripadala ni "oviema bielima" ni "oniema čṙnima" - to stanje je počinjalo od půčske škole. kako godjer bī se oprëdjeljivala "dvorasna" djetca nigdar nisu bīla dovoljno dobra ni za "biele" ni za "čṙne" amerikance. skupa s mojom izvanbračnom "družicom"/"suprugom" smo uložili dosta truda i vrjemena za razgovor s djetcom o toj temi ter uobće o anglo-američskom družstveno-rasnom problemu. moja tadanja izvanbračna "družica"/"supruga" je potekla iz američskoga vojnoga obćinstva i okoliša s otčeve strane, dočim joj je mati bīla sveučilištna profesorica, tako da je uspješno prëmostila dva svieta. američsko vojno osoblje inače živi u jednom osebojnom "zatvorenom svietu" u odnosu na "građansku ameriku", i u tom vojnom svietu/okolišu s jasnima pravilima "rasizam" je postojaô jošte jedino u bliedima tragovima, za razliku od "građanske amerike" u kojoj je bīô vidljivïji i jasnïji. taj vojni sviet je u međuljudskima i međurasnima odnosima bīô i ostaô daleko "liberalnïji" i "otvorenïji" od ostatka anglosaxonske amerike. nu, u drugom pravom "formalnom" braku taj problem je postaô oćutno/osjetno manji, tako da određene teme za moju mlađu djetcu iz drugoga braka nisu postojale, ali se je pojavila nova "telefonska revolucija" s pojavom malih pokretnih "računalnih telefonā", odnosno "smartphon(e)a". to smo također s drugom (bračnom) suprugom uspješno prëbrodili, vjerujem. sve u svem, tako je kako ste rekli. valja djetci omogućiti sdrav život u prirodi/naravi, s brojnima koristnima izvanškolskima slobodnima "aktivnostima"/"djelatnostima", pak ćē se družstveni "trendovi" manje opažati i odražati na njihovo odrastanje i sazrïevanje. svakoje doba sa sobom nosi svoje (nove) izazove, u američskoj kapitalističnoj prošlosti su ti bīli rasni, u korporativnoj sadanjosti su pak "tehnoložski", u būdućnosti to jošte nitko ne može pouzdano proreći.