Moj Split nikad nije bio ovako tih
Nikada koliko pamtim u Splitu nije bilo ovoliko tišine. Posebno u mom kvartu. Nitko, naravno, nije proglasio dan žalosti, ali Splitu ionako nitko ni ne treba. Ljudi, posebno moji susjedi, ovih dana su tihi. Kao da su se uvukli u sebe. Kao da je taj nesretni nož proparao sve nas zajedno. Tuga. Ne postoje riječi kojima mogu opisati ovakvu tugu. Bilo je rata, bilo je krvi i smrti, bilo je užasa za tri života u ovom jednom mojem, ali ovo mi baš teško pada. Duša me boli, a duša kad boli osjećaš to pod rebrima.
Kada god se ugasi jedan mladi život stisne ti se oko srca. Toliko mladosti je stradalo u prometu u zadnje vrijeme, toliko je obitelji zavijeno u crno zbog divljaka koji su mahnitali našim cestama, toliko je bilo ucviljenih roditelja s kojima smo suosjećali, ali nikada ovako. Nikada ljudi koje znam ili ne znam nisu prolazili pored mene stisnuti u sebe kao da se ispričavaju što su izašli van. Tuga je najbolja riječ, iako nije ni to. Ovaj osjećaj je puno dublji. Puno gori od tuge same. Dišeš, a kao da nemaš zraka.
Kada znaš ljude koji ostanu bez najmilijih teže je svakako. Ta blizina je zastrašujuća. Blizina zbog koje ne znaš što ćeš. Što kazati? Kako i na koji način izraziti neopisivo? Suosjećanje je slaba riječ kada boli toliko da nemaš hrabrosti kazati bilo što. Kada si bez riječi pa samo šutiš.
Tako je ovih dana u mom kvartu. Ljudi zamišljeno šute i kao da su ptice shvatile da nešto nije u redu pa su zanijemile i one. Tišina. Tišina je jedino što čuješ. Tišina i suze. Takav je bio i sprovod. Nije se mušica čula. Stajali smo nijemi pred bijelim ružama i njegovim vršnjacima u bijelim košuljama. Tuge je vazda bilo u tom našem nesretnom kvartu, ali nikada ovakve. Nikada ovakve jer ne možeš vjerovati da djeteta našeg kvarta, momka sa naših tribina više nema, jer nije imao sitnog za jednog manijaka.
Takve stvari se ne događaju. Takve stvari se nigdje ne bi smjele događati. Ali se tada sjetiš one djece prije par dana koje je napao sličan jedan manijak i zabijao se svojim automobilom u njihov. Spasili su se bijegom. Da ih je uspio izvući iz auta što bi se dogodilo?
Noć u Splitu nikada nije bila tiša. Nema mladosti pred Preradom gdje je ubijen Luka, ako tko i dođe uđe tiho i izađe prije nego li je ušao. Čitav život osjećam svoj grad. Što bi rekao Mladen čujem mu disanje. Moj grad već nekoliko dana ne diše. Ako i diše, diše da ga nitko ne čuje.
Moj grad se srami disati. Jer se dogodilo nešto što se nije smjelo dogoditi i sada se sramimo svi skupa. Sram i tuga. To je ta kombinacija, uz sve misli o užasu koji se dogodio, a izgleda da se mogao dogoditi bilo kome. Vašem ili mom djetetu jer je naišao na manijaka.
Sram.
Sram me je što su manijaci na slobodi. Sram me je što šetaju našim ulicama i sram me je što napadaju našu djecu. No, najviše me sram onih koji su plaćeni da rade posao koji se zove naša sigurnost i povjerenje. Sigurnost i povjerenje da ti dijete neće sresti manijaka ispred Prerade.
Zbog tih i takvih tuga je još veća jer ti nije jasno zašto? Zašto manijaci lutaju našim ulicama, a trebali bi biti pod nadzorom? Zašto manijaci napadaju našu djecu, a trebali bi biti gdje je manijacima i mjesto?
Pa te stisne oko srca i pomisliš na sve tebi drage ljude koji su ostali da žive iza ovog užasa, kao i svi mi. Tebi drage ljude kojima je manijak život prekinuo te kobne noći, kao i našem Luki. I stisne te toliko da udariš šakom o zid od nemoćnog bijesa jer će manijaka ovo redikulozno pravosuđe, ovaj smiješni državni sistem, pustiti već za koju godinu. Jer nije teško ubojstvo ako odeš u stan po nož, nije predumišljaj, već je obično ubojstvo.
Kakva su to obična ubojstva? Evo ovakva, i to smo saznali svi mi. Obično ubojstvo je kada te samo ubiju. Ubiju sve u tebi pa šutiš. Zanijemiš. Takva su u Hrvatskoj obična ubojstva. Ubiju čitav jedan grad koji je jučer nijemo ispratio Luku i njegovu obitelj. Bez da se mušica čula.
Kada tuga utiša čitav jedan grad treba se zapitati. zašto ni policija, ni socijalne službe nisu prepoznale manijake? Zašto su bili na ulici? Zašto? Pitam se dok gledam tu djecu u bijelim košuljama u suzama kako bacaju bijele ruže na Lukin lijes.
Zašto?
I ne nalazim odgovora. Kao ni snage da kažem bilo što suvislo njegovoj obitelji, svojim susjedima. Zašto? To ćemo se pitati svi mi koji smo danas bili u tišini sa svojim mislima.
Zašto?
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Facebook
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
Poštovani komentatore SVAŠTA, odličan naziv, baš svašta. Na tragediji mladog momka i njegovih roditelja, kojima je život ugašen smrću njihovog sina prije njihovog fizičkog kraja, ovdje se piše o toj mračnoj i isto tako tragičnoj prošlosti. Mogu samo napisati da je krajnje degutantno pisati o tome i tu uvlačiti smrt ovoga pokojnog momka.
Mogu samo napisati: H..ebale te te SAO ili SRAO Krajine, H...bao te Domovinski rat, H...bale te sve ove nove i stare ex-yu pripizdine, itd., da ne nabrajam.