Brojna traumatična iskustva žena koje su bile žrtve seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja od noćas ne prestaju pristizati na Facebook stranicu Nisam tražila koja je pokrenuta nakon što se u javnosti doznalo da je policija privela režisera, scenarista i vlasnika poznate glumačke škole u Srbiji, Miroslava Miku Aleksića. Naime, protiv Aleksića je posljednjih dana iznesen niz optužbi za seksualno zlostavljanje i uznemiravanje, o čemu je javno progovorila i mlada glumica Milena Radulović. 

„Šest godina sam bila u školi Mike Aleksića kada me je silovao. Imala sam 17 godina. To se nije dogodilo jednom. Ponavljalo se“, ispovijest je ove glumice koju je objavio srbijanski Blic, a u kojoj je ustvrdila kako to nije samo njena priča nego je Aleksić sistem zlostavljanja djevojčica temeljito gradio desetljećima. 

KRAJ ŠUTNJE: Na Bitna.si objavljena brojna iskustva uznemiravanja žena u javnom prostoru

NEČASTIVI NA FAKULTETIMA: „Razmislite o grupnom seksu pa mi kažite što ste odlučili kada dođete na ispit“

NEČASTIVI NA FAKULTETIMA II: Egzibicionist na Filozofskom

Radulović je školu Mike Aleksića upisala kada je imala 11 godina, a uobičajeno je da se u školu primaju djeca od najmanje pet i najviše 13 godina, gdje potom glumu uče godinama. Objasnila je kako je Aleksić bio vrlo strog i da su satovi glume počinjali molitvom Oče naš te da je odmah nakon audicija, na koje se prijavljivalo i po nekoliko stotina djece, roditeljima govorio da je to prvi i zadnji put da ih vidi jer se djeca sama mogu popeti na drugi kat gdje se škola nalazi i sama donijeti novac za školarinu. Glumica je rekla kako je proživljavala različite faze, od osjećaja nemoći i slabosti do srama i osjećaja krivnje što se nije uspjela obraniti. 

„Njegova manipulacija i ide ka tome da vam usadi ogroman osećaj odgovornosti, saučesništva, krivice. I, na kraju, neki strah da ćete u tome ostati sami“, objasnila je Milena Radulović. 

U studenom prošle godine javila joj se jedna djevojka i ispričala joj kako je i ona Aleksićeva žrtva. Doznale su za još žrtava i odlučile kako je vrijeme da zlostavljanje napokon prestane te su sve prijavile policiji. 

Ovaj slučaj naišao je na zasluženu pozornost javnosti u cijeloj regiji te su mnoge žene osjetile potrebu da se oslobode svojih trauma. U tu svrhu je pokrenuta i izuzetno važna Facebook stranica Nisam tražila, koja objavljuje njihova svjedočanstva o seksualnim uznemiravanjima koja su preživjele.

Žrtve su odlučile kako je vrijeme da zlostavljanje napokon prestane (FOTO: Pixabay)

„Ova stranica posvećena je svim ženama koje su iskusile bilo kakav čin seksualnog uznemiravanja zbog toga što se bave javnim poslovima, a nisu još uvijek spremne da o tome govore u svoje ime. Pozivamo sve žene da s nama anonimno podijele svoja iskustva kako bi skrenule pažnju na ono što su proživjele, ili još uvijek proživljavaju i tako promijenile atmosferu u društvu u kojem je bilo kakav oblik nasilja prema ženama prećutno odobravan, podržavan i podstaknut predrasudom da je u tim profesijama takvo ponašanje prihvatljivo. Ako sam glumica, spisateljica, muzičarka, novinarka ili na bilo kakav drugi način javno eksponirana žena, ne znači da sam to tražila“, stoji u opisu stranice koje je u samo jedan dan objavila nekoliko desetaka ispovijesti žrtava, uglavnom glumica.

„Profesor na Akademiji mi je stalno govorio da sam debela i kako bi potkrijepio tu tvrdnju, pljeskao me dlanom po stražnjici. Govorio je pred cijelom klasom 'da sa mnom ovako debelom nijedan redatelj neće htjeti raditi i da sam dobra samo za scene pod plahtom”, jedno je od prvih objavljenih svjedočanstava, a dolazi iz Hrvatske.

U Hrvatskoj, inače, od prošle godine, postoji inicijativa okupljena oko internetske stranice Bitna.si, kao mjesto na kojem žene objavljuju iskustva verbalnog i fizičkog uznemiravanja u javnim prostorima, što je nastavak kampanje #ženeujavnomprostoru. A ta su iskustva vrlo uznemirujuća i pokazuju koliko su često žene žrtve ovakvog oblika uznemiravanja, čak i u naoko benignim situacijama. 

O tome govori i istraživanje Dunje Bonacci Skenderović koja se dugi niz godina bavi problemom nasilja nad ženama. Naime, u sklopu svog istraživanja o spolnom uznemiravanju na radnom mjestu, a koje je još uvijek u nastajanju te će biti objavljeno u veljači ove godine, Bonacci Skenderović je napravila jednostavan upitnik. Pitanje u upitniku kojeg je ispunilo 338 osoba  (još prije nego li je upitnik „zatvoren“) glasi - jeste li tijekom dosadašnjeg radnog vijeka doživjeli spolno uznemiravanje na radnom mjestu. Rezultati su porazni, jer 71,8 posto žena odgovorilo je da je doživjelo spolno uznemiravanje na radnom mjestu. Najčešći oblici takvog uznemiravanja su bile neželjene seksualne primjedbe, sugestivni i uvredljivi komentari i/ili šale usmjerene prema osobi ili izrečeni u prisutnosti osobe, potom požudno, neprimjereno izravno gledanje u dijelove tijela, kao i neželjeni dodiri, grljenje i ljubljenje. Zabrinjavajuće je i što je samo 18,1 posto onih koji su popunili upitnik slučajeve uznemiravanja prijavilo nekom u tvrtki u kojoj su radile ili rade. 

„Nasilje nad ženama je tema koja se u Hrvatskoj, a i u regiji nerado otvara. Tema koja je još uvijek veliki tabu, a nasilje protiv žena šteti čitavoj zajednici“, reći će Bonacci Skenderović u jednom intervjuu za Mrežu žena.

Nepotpuni rezultati upitnika (FOTO: Facebook/Bitna.si)

I upravo zbog toga od izuzetne važnosti za ovo društvo je da priče žena o seksualnom nasilju i uznemiravanju koje proživljavaju dobiju veliku pozornost javnosti, što je slučaj sa svjedočanstvima koje je objavila Facebook stranica Nisam tražila.

“Na prijamnom ispitu za glumu, ja i još desetak djevojaka koje smo prošle u uži krug, sjedile smo samo u gaćicama i jedna po jedna je ustajala i stajala dok je profesor kružio oko nje, dodirivajući je štapom, a potom i rukom po leđima, nogama, vratu i ramenima. Osjećala sam da to nije u redu, ali toliko sam htjela upisati glumu i baviti se poslom o kojem maštam od najranijeg djetinjstva. I poslije, kad sam upisala studij, taj profesor je neprimjereno dodirivao mene i moje kolegice. Brzo smo saznale od starijih kolegica da je to već godinama tako, da se o tome godinama priča, ali da nitko ništa ne poduzima. Taj čovjek ne da nije kažnjen, nego je danas prodekan za nastavu na istom fakultetu”, ispovijest je koja dolazi od glumice iz Bosne i Hercegovine. 

Da se ne radi o izoliranim slučajevima u glumačkom pozivu, već da osobe koje vrše seksualno nasilje uglavnom to rade učestalo, zorno pokazuje i ova ispovijest o istoj osobi kao i u prethodnom svjedočanstvu: „Tad već nisam bila studentica, već mlada kolegica, kada mi je jedan bivši profesor u kafani pričao o tome kako je izbačen sa prošlog fakulteta na kojem je predavao jer ga je studentica optužila za seksualno uznemiravanje, pri tom mi se vrlo neumjesno upucavajući, iako je znatno stariji od mene i ima porodicu. Godinama je taj isti profesor skidao studentice do gola na prijemnom ispitu, sve dok za to nisu saznali i drugi profesori. Od tada je ta praksa prestala. A pomenuti profesor, ni heroj ni zločinac, sada je kažnjen funkcijom prodekana na istom tom fakultetu.”

Evo još jednog svjedočanstva, iz Hrvatske: „Redatelj mi je otvoreno rekao da ću dobiti ulogu, ali samo ako ja isto tako učinim nešto lijepo za njega. Dok je to govorio, stavio mi je ruku na bedro, a kad sam je sklonila i otvoreno rekla da ne mislim spavat s njim za ulogu, rekao je da sam si upravo zabetonirala karijeru u cijeloj regiji.”

Porazna je i percepcija ove lavine koju su pokrenule glumice iz Srbije predvođene Milenom Radulović kod dijela javnosti. Koji god tekst na ovu temu otvorite na internetskim portalima, ispod ćete se susresti s cijelim nizom mizoginih komentara u kojima se napadaju i vrijeđaju žrtve te relativiziraju postupci seksualnih nasilnika. O komentarima govori i ova ispovijest koja dolazi od glumice iz Bosne i Hercegovine: „Na jednom portalu izašao je članak o meni. Svaki objavljeni članak podrazumijeva i komentare. Neki od njih su: 'dobra je za pornića', 'promijeni žanr', 'milf', 'vidio sam je kako kupuje kondome', 'izgleda kao baba' ... Jedna žena je napisala da sam 'razvedena ofajla'. Niko od tih ljudi me ne poznaje. Niko od njih nije pratio ni moj rad, niti rad mojih kolega generalno. Svi oni su me baš tada, prvi put vidjeli, pa na osnovu slike (na kojoj sam 'zakopčana do grla') napisali sve navedeno i još mnogo toga. Voljela bih samo da su me poznavali tek toliko, da im na pameti bude dok iz dosade piskaraju po forumima, da ja imam dijete, dovoljno veliko da pročita sve što su napisali."

Iza kazališnih zastora nerijetko se kriiju seksualni predatori (FOTO: Pixabay)

Niz svjedočanstava, osim o predatorskim profesorima glume ili redateljskim ucjenjivanjem za ulogu, govori i o užasnom tretmanu nekih glumaca prema svojim kolegicama, koji koriste svaku priliku za neželjeni dodir ili namjerno griješe prilikom snimanja „ljubavnih prizora“, kako bi se što više puta snimalo, a oni imali priliku za upražnjavanje svoje pohote. Neke glumice su zbog svega toga i odustale od bavljenja glumačkim pozivom.

„Od srca zahvaljujem pokretačima ove stranice. Nemam još hrabrosti ispričati svoju priču i ne znam hoću li ikada. Svejedno, lijepo je znati da je nekome stalo. Glumom se više ne bavim“, jedno je od objavljenih svjedočanstava. 

Osim glumica, danas se javila i jedna hrvatska novinarka s čijom ispovijesti ćemo i završiti ovaj tekst: „Nisam umjetnica ali sam doživljavala svašta od kolega na televiziji na kojoj sam radila. Tamo kao da vlada neki prešutni dogovor između muškaraca koji su neugodni, pipkaju, šalju gole slike i starijih žena na poziciji moći koje to prešutno odobravaju, valjda da se njima ne dogodi. Znam da znaju, kolegice su podnosile prijave, a na kraju sam ju i ja podnijela. U početku te 'procjenjuju', odmjeravaju na hodniku i dobacuju stvari koje su 'u zezanciji'. Ne znam kako je zezancija 'odveo bih te na stol u studio'. Kad prvi put prigovoriš i odvratiš im, onda kreće postupno marginaliziranje i proglašavanje vješticom. Kao da si ti kriva 'što ne znaš prihvatiti šalu', a ne da ti čovjek koji ti može biti djed dobacuje lascivne rečenice. To krene sa šalom 'da si opasna', pa pričaju novima 'da ćeš ih prijaviti' kao da je loše prijaviti osobu koja te tlači. Onda krenu s odbijanjem snimanja, vrijeđanjem ispred sugovornika na terenu, divljanjem u autu zbog čega te strah da ćeš poginuti, vrijeđanjem na društvenim mrežama... dok se to događa, jedan top reporter te pokuša ugurati u wc. Iz šale kao. A ti znaš da nije iz šale jer je to već napravio kolegici i ona ga nije uspjela zaustaviti kao ti pa je dala otkaz. Pokušala ga je prijaviti, ali je ona ispala kriva nekako. Kažeš to uredniku, on se zaista trudi pomoći ti, ali glavna urednica te pozove na razgovor i ti si kriva. Jer si uzimala kavu tad. Ili tako nešto. O svakoj novoj kolegici se priča kao novom izazovu za poj****, a starije kolegice na to ili sliježu ramenima, ili još gore, sudjeluju u toj bolesnoj 'zezanciji'. A one su na položaju moći, ne ti muškarci. Onda kreneš dobivati gole slike od drugog kolege, ali to odbiješ pa do tada pristojni kolega, postaje najgori neprijatelj koji laže i manipulira. I opet si ti kriva jer nisi dala. Na kraju, tko se zauzme za sebe 'unosi nemir u kolektiv i mora se popraviti ili otići'. Ako ih prijaviš, ti si problem. Ako ih ne prijaviš, ti imaš problem. I tako sve dok ne pukneš i ne odeš. Onda krenu ogovaranja kolegama iz drugih tvrtki. Trebalo mi je pola godine da dokažem da sam normalna. Ti ljudi i dalje rade. Obratile smo se i Sindikatu, poruku su mi seenali, na mail nikad nisam dobila odgovor. Valjda jer smo mlade i nemamo ugovor za stalno, makar ni to nije isprika. I tako, to je brlog šovinizma, seksizma, maltretiranja, neplaćanja, naštimavanja sati. Ali im nitko ne želi ili ne može ništa. Pa čak ni oni koji u javnosti lamentiraju da nas žele zaštititi jer 'su mladi budućnost'. Ja sam na vrijeme pobjegla, drugoj kolegici su dali otkaz, neke još uvijek trpe tamo jer su razvile Stockholmski sindrom valjda. To je mjesto u kojemu nestaju mlade žene, lomi im se duh i tretira ih se kao igračke. Ja ne znam kako da ih zaustavim jer sam sve probala. Valjda će kriza učiniti svoje.“

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia/Track & Field Serbia

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga