KOMENTAR IVE ANIĆA: Svijet nade pape Franje i malenoga Pietra iz Foligna
Kao dijete imao sam deformaciju. Ništa strašno, ali meni najstrašnije na svijetu. Deformaciju lijevog uha. Svakoga jutra budio sam se s njom, svakoga dana s njom odlazio u školu. Shvatio sam tada koliko je ovaj svijet okrutan i koliko su ljudi u njemu okrutni. Svakodnevna ismijavanja, poruge. Nakaza. Tako su me zvali. Mene, malenog Pietra koji nikoga doli svoje majke nije imao. A ja sam je imao. Svakoga dana, svakoga jutra, svake noći u suzama. Moja majka je znala razmjere moje tuge, moje izoliranosti od svijeta i patila je podno moga križa, kako valjda svaka majka pati. Gledajući svoje dijete koje razapinju. Pandemija. Tako smo opsjednuti s njom. Virusima, egzistencijom, maskama koje nosimo. Maskama pod kojim tako lako zaboravimo na sve druge prave probleme. Na ono što proživljavaju naša djeca. Djeca bez djetinjstava, koja su im ukradena ovom pandemijom.