Kako bi vi koji nikada niste u ruke dobili „Malog princa“ shvatili koliko je on veličanstven? A koliko vaš domoljubni mural prolazan, kičast i jednokratan? Kako bi vi koji nikada niste iskusili nešto drugačije znali koliko je mural Miguela Angela Belinchona Bujesa veličanstven u svoj svojoj simbolici? Vi ste napravili mural još ljepši i još veličanstveniji. Na njemu je naša trobojnica, križ i druge domoljubne trice i kučine. I baš tim kičem dokazali ste jedno. Da će upravo tu trobojnicu, taj vaš križ i druge domoljubne trice i kučine koji vi stavite na taj zid izblijediti vrijeme. Kao što je vrijeme jedini zakon koji murale blijedi, kišom pere i preko njih na kraju neki novi klinci iscrtaju svoje vrijeme. Jednom kada ispod sve te boje izroni moj Mali princ i kada mog Paru ponovo prefarbaju u nekog Hajduka, vjerujte mi, svejedno će ostati taj vječni ulični spomen.

U vreme kada nastaje ovaj tekst, Ljubljana izgleda kao grad iz holivudskog filma katastrofe. Centar je gotovo neprohodan, pun barikada i kordona, jakih policijskih snaga, konjanika, specijalaca pod punom ratnom opremom, sa policijskim psima i u specijalnim kombijima; u vazduhu je suzavac, čuje se helikopter koji satima nadleće centar. Puno je dima, ulice su mokre od vodenih topova koji su upotrebljeni kako bi se sprečila protestna šetnja više hiljada okupljenih ljudi. I mnogi slučajni prolaznici koji su se vraćali sa posla, turisti, studenti, stariji sugrađani, deca u centralnim gradskim parkovima prošli su isto kao učesnici protesta: punih očiju suzavca i u šoku, ni krivi ni dužni, bežali su od represije policije. Ljudi koji su se zadesili u centru i oni koji tu žive svedočili su da je policija bacala suzavac nenajavljeno i gde god je stigla, da je to ličilo na namerno uništavanje Ljubljane te da su mnogobrojni posle toga imali zdravstvene probleme.

Krećemo se prema možda posljednjem valu pandemije, uzimajući u obzir rast bazičnog reproduktivnog broja i veličinu preostalog dijela populacije koji je ranjiv na infekciju, a i dalje nisam uvjeren da postoje jasni nacionalni protokoli za vođenje i tretman pacijenata s Covidom-19 u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Protokoli na lokalnom nivou u bolnicama postoje, kao onaj na Infektivnoj klinici u Skopju, koji je utemeljen na znanstvenim dokazima i ažurira se lokalno. Ali, standardizirani, jasni nacionalni protokoli na nivou države očigledno su potreba i kod obiteljskih liječnika te u bolnicama, o čemu svjedoče i liječnici na terenu. Uistinu ne možemo kriviti obiteljske liječnike zbog nestandardiziranog liječenja, jer su preko mejlova dobili pogrešna uputstva da ordiniraju visoke doze ivermektina, visoke doze vitamina i antibiotika za liječenje Covida-19 iz državnih ustanova, suprotno medicini koja je zasnovana na dokazima.

Ne pišu narodi niti pripadnici naroda svoju (narodnu) povijest. Povijest i kritički i nekritički pišu svi koji su za tu temu zainteresirani i što je povijest znanstveno vjerodostojnija, utemeljena na dokumentima i što svestranijim izvorima, ona trajnije ostaje kao povijest naroda i države. Može se, naravno, jako dugo lagati, manipulirati i pisati udžbenike tako da se svoj narod prikazuje kao najbolji na svijetu i onaj koji je vječito u pravu, a neke ili brojne druge narode kao povijesne zlotvore. To može desetljećima jako škoditi i indoktrinirati generacije, ali se vremenom razotkriva. Vjerodostojnu povijest nije lako odbaciti stalnim lažima. Onoliko koliko i dokumentarni i igrani film ima propagandnu notu i cilj, toliko je lošiji kao film. Veliki srbijanski filmski državni projekt bio je i film „Dara iz Jasenovca“ (2021.) kojeg je velika većina kritičara prikazala kao neuvjerljiv, loš film, crno/bijelog vrijednosnog obrasca, banalan i politikantski, promašen u faktima.