Iza brojeva i hladne statistike o silovanju stoje sudbine tisuća žena, djevojaka, ali i muškaraca, mladića i djece. Svi bez razlike nose traume sa sobom cijeli život. Kada se govori o seksualnom nasilju ni češko društvo nije imuno od onog što se naziva „victim blaming“ - nevjerovanje žrtvama seksualnog nasilja. Dovoljno je pogledati komentare ispod članaka o seksualnom nasilju, posebno kad žrtve upru prstom u javne ličnosti. Počinitelj je uvijek u prednosti pred žrtvom, za njega automatski vrijedi presumpcija nevinosti dok se u iskaze žrtve od početka sumnja. Rezultat je bagateliziranje seksualnog nasilja u društvu. „Kad prolazite noću kroz park i neki vas perverznjak napadne, razbije vam glavu, i još vas pri tom ubode nožem, a po mogućnosti i pokrade, iz češkog je to ugla silovanje u koje nitko neće sumnjati i svi bi počinitelju dali tristo godina zatvora, posebno ako je migrant“, kaže odvjetnica Lucie Hrdá.

Pjevačica i skladateljica Kristina Kovač prije tri je dana objavila fotografiju s ljetovanja na kojoj su ona i kćer, prekrasno nasmijane, bez šminke, filtera, sasvim prirodne i opuštene, sretne ... Tu su fotografiju prenijeli tabloidi uz naslove kako je Kristina Kovač „propala“. Uz senzacionalističku opasku „ŠOKANTNO“ pisali su kako je „nekad zgodna brineta“ danas neprepoznatljiva, sijeda, puna bora i „baš stara“. Pored žene koja je izašla iz kalupa u kakve nas se uporno uteže, mediji su propustili na fotografiji vidjeti opuštenost i sreću. Naime, kada su u pitanju žene, sadržaj se prečesto stavlja u drugi plan. Tako kada izaberemo nove saborske zastupnice, ne čitamo o njihovim kompetencijama i uspjesima u karijerama koliko o njihovim outfitima kad prvi dan zakorače u Sabora. Kada slavne žene rode, ne čitamo o njihovim iskustvima poroda i majčinstva, čitamo i gledamo kako su se brzo „vratile u formu“ i kako odlično izgledaju netom nakon poroda.

Danas nema šatora. Nitko ne piše otvorena pisma. Nitko ne tvrdi da Tomo Medved želi “omogućiti materijalne naknade agresoru”, da “uopće ne poznaje rad Ministarstva koje predstavlja”, da je “pun narcisoidnosti i bahatosti”, te da je “instruiran da iznese navedene sramotne teze”. Nitko, odnosno gotovo nitko: tek nekoliko zastupnika desnijih od HDZ-a pokušali su nešto slično kazati u Saboru – i pritom tražiti “registar agresora”, isto ono što su prosvjednici tražili i 2014. - ali im je ministar Medved uzvratio kako je riječ o “iskrivljenim tezama” kojima se pažnja pokušava usmjeriti na pitanja koja nisu meritum zakona. "Ovaj zakon se odnosi isključivo na civilne nevine žrtve rata", poručio je Medved riječima koje Predrag Matić Fred i Bojan Glavašević one 2014. nisu ni stigli izgovoriti – a zasigurno su namjeravali – jer ih je zaglušila prijeteća prosvjednička graja iz braniteljskog šatora.

"U Muzičkoj školi u Zenici su govorili ljudima da idu na pevanje. 'Pevanje' su bili krici u toku batinanja. Kada su ti krici postajali glasniji, oni su pojačavali muziku (u muzičkoj su školi) da zaguše te krike", prepričao je novinar Nemanja Stjepanović, suautor fotomonografije „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ Viktora Ivančića i fotoreportera Hrvoja Polana. Kada radite horor, a jedan od njegovih bitnih elemenata je ratni zločin i mučenje, prikaz tog nasilja ne čini se nelogičnim. A u predstavi "Sedam strahova" nećete čuti krikove iz logora Muzičke škole, barem ne ušima i nećete se nagledati škole uopće. Od fascinantnog teksta Selvedina Avdića ovdje se koristi samo dijaloge. Ostale riječi ispadaju iz zidova, zvučnika, reflektora i kroki rješenja za Avdićevu i narodnu bujnu maštu. Umjesto bezbroj jebozovnih kostima spomenutih u romanu, samo je jedan obukla sjajnoj Lani Delić.

Šta je od medijskih napisa istinito, a šta ne? Za mnoge stanovnike Srbije ovo pitanje postalo je značajno bitnije tek marta prošle godine kada je novi korona virus, zvanično, kročio i u njihovu zemlju. U tim trenucima, istinitosti izveštavanja medija postala je zdravstveno relevantna, a na novinare je pala velika odgovornost jer je njihov nesavestan rad u novonastaloj situaciji nekoga mogao koštati i života. Ipak, mnogi novinari u Srbiji i regionu nastavili su da se vode politikom profita koristeći cunami različitih informacija o novom virusu za lako sticanje pregleda, klikova i reakcija koji donose novac. Naravno, nisu sve informacije koje su u tom cunamiju dospele u medije bile istinite, naučno utemeljene ili relevantne. Redakcije srpskih portala za proveru činjenica FakeNews Tragač i Raskrikavanje ubrzo po zvaničnom početku pandemije otvorile su posebne odeljke svojih sajtova posvećene isključivo dezinformacijama koje se tiču korona virusa.

Kod nas u Splitu riječ „redikul“ ima malo širi pojam i kontekst. Redikul, kako definicija kaže, u Splitu ne mora nužno biti osoba koja služi za ruganje, koja općim dojmom, ponašanjem ili, recimo, odijevanjem izaziva porugu. Nama ta riječ često služi i za osobu uživljenu u svoju ulogu, osobu koja ima svoj model ponašanja koji je često u suprotnosti sa stvarnošću. Riječ „redikul“ inače dolazi iz latinskog korijena „ridiculus“ što zapravo znači „smiješan“, no držim da smo je mi Splićani pokupili od Talijana kojima „ridicolo“, kao uostalom i nama, znači mnogo više. Nama u Splitu, da vas ne davim više, ta riječ često označava primitivca, „retaja“ što bismo mi rekli, ljigavca, cirkusanta, bezveznjaka ili, jednostavno, seronju. Kada vidim sve te "kvalifikacije" pada mi na um točno jedna osoba koja se tu svojim ponašanjem, izvedbama i načinom na koji komunicira, savršeno uklapa.