„Nakon šest mjeseci pandemije mi smo napravile usporedbu stanja s 2019. godinom - broj poziva i dolazaka je bio povećan za 25 posto. Sklonište nam je bilo puno" - takva su iskustva Ljiljana Raičević koja radi u Sigurnoj ženskoj kući u Podgorici. Rakočević napominje da im telefon na početku pandemije nije prestajao zvoniti. Slično govori i Mirjana Mitić iz Autonomnog ženskog centra, koja objašnjava da je ovaj centar u prvih mjesec dana pandemije imao bitno povećan broj poziva putem SOS telefona za podršku žrtvama nasilja. U usporedbi s istim razdobljem godinu ranije broj takvih poziva bio je utrostručen, a veliki broj takvih poziva uputile su žene koje do tada nisu tražile pomoć. Uz povećano nasilje pojavili su se i novi kućanski poslovi. "Djeca nisu išla u školu i nije ih imao tko čuvati, što je jedan od razloga zašto žene nisu mogle odgovoriti na zahtjeve poslodavaca“, ističe Marija Babović s Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Navukli smo zavjese na vratima kupea i pijemo pivo. Uskoro, izvana začujemo glasove, Drago se nagne kroz prozor, on je povučen čovjek, ali strastveno znatiželjan. "Vidi šta rade, jebote, špricaju vlak!" Provirio sam, vani su ljudi u bijelim kutama, bijelim hlačama i kapama, u crnim visokim gumenim čizama prskali kotače i podvozje vlaka. Bilo ih je desetak, nosili su pumpe na leđima i cijevi s mlaznicom u rukama, maske i plastične prozirne naočale. "To je valjda zbog ove svinjske kuge", reče Drago, bivši novinar koji je s nama na put uzeo sve dnevne novine koje su tad izlazile u Zagrebu. To smo, smijem li reći, čituckali do granice. To vrlo novinarstvo od kojeg će ostati samo mrlje na rukama, reciklažni komplet u kakvom kontejneru. Ni te novine još ne znaju da je pred njima lagan zadatak, jedno obično samoubojstvo. Njihovi šefovi zasad taj medijski razvoj vide samo kao dobru priliku.

COVID u baznom logoru Everesta iznimno je neugodna vijest koja upućuje na potencijalni fijasko sličan haranju virusa na velikim kruzerima. Okolnosti su naravno, posve drugačije jer se izolirano prostranstvo Himalaje, otvoren prostor i šatori na prvi pogled doimaju kao sigurnija zona, no cijeli niz okolnosti čini situaciju posebno opasnom. Mnogi poznavatelji prilika pod Everestom – šefovi i vodiči agencija koje organiziraju ekspedicije, liječnici u improviziranoj maloj bolnici-šatoru u bazi i čelnici Nepalske planinarske organizacije sa zebnjom stoga gledaju na razvoj događaja. Naime, pandemiji unatoč nepalska je vlada - očito zaključivši da bi propuštanje još jedne sezone bio preveliki ekonomski udarac za državu – odlučila i ove godine izdati blizu 400 dozvola za uspon na vrh članovima ekspedicija, skoro pa jednako kao i rekordne 2019. godine. Svaka od ovih dozvola košta oko 11.000 dolara, što je samo dio prihoda koji Everest priskrbi Nepalu svake godine.

Petkom u vrijeme ručka, Hamzo se šuljao hodnicima i njušio što susjedi kuhaju. Kad bi namirisao da netko priprema ribu, brzo bi to zabilježio u svoj narančasti blokić, eto u isti takav u koji i ti cijelo vrijeme zapisuješ, pa bi prvom prilikom na partijskom sastanku u firmi prozivao ljude da su bogomoljci i neprijatelji socijalizma. Kad se Hrvatska osamostalila, učlanio se u HDZ, ali i dalje je njegovao običaj da petkom hodočasti hodnicima u potrazi za mirisom ribe. No ovaj bi put frka bila kad ga ne bi namirisao. Tada bi vikao po garderobi firme da mora živjeti i raditi s antikristima, komunistima i četnicima.

Danas je na utakmici među “njegovima”, a tako je svoje kolege radnike djed zvao, bio i poslovođa firme. U poluvremenu je odvukao djeda sa strane i govorio mu kako ima velike šanse da konačno dobije stan. “Ispod crte si Alberte. Prvi. Sućidar što ga gradimo imat će deset novih stanova za Lavčević. Ne budi lud. Deseti je tvoj. Sve što treba je znaš ... Samo dođi, potpiši, nitko neće znat. Jebe se koga. Svi su ionako već unutra. Osim vas par tvrdoglavih. Lošu mi sliku brate ostavljate u Komitetu. Dođi ujutro, potpiši i stan je tvoj. Ja ću pogurat, da budeš deveti, a ne deseti”, potiho mu je govorio. Kad si dijete ne razumiješ. Nije te ni briga za probleme odraslih. Moji problemi bili su jedna Mia u školi u koju sam bio zaljubljen do ušiju i top iz matematike za kojeg majka ne zna. No najveći problem bio mi je Hajduk. Kad si dijete ne shvaćaš probleme odraslih. Njihove životne dileme, i zašto smo još u tom vlažnom podrumu. Svi moji u razredu uselili su u nove stanove.

Na proljeće prije 39 godina Televizija Zagreb emitirala je prvu epizodu filmske serije koja je u kratkom vremenu uspjela pridobiti velike simpatije gledatelja diljem Jugoslavije. Dakako, radi se o nezaboravnoj ekipi iz Naselka, kultnim „Smogovcima“ čije smo dogodovštine pratili u 38 epizoda. Naselak je uličica od jedva dvjestotinjak metara u istočnom dijelu Zagreba. Od doba Vrageca – Drageca, Pere, Mazala, Cobre, Štefeka i proždrljivog Buce – Naselak se bitno promijenio. Ovih dana u tom se kvartu dogodila još jedna promjena. Na ulazu u Teniski klub Klinček, na samom križanju Bužanove i Kušlanove ulice, na koju izlazi ulica Naselak, ocrtan je mural u spomen Smogovcima. Inspiriran je uvodnom špicom Smogovaca, a napravila ga je akademska slikarica Mia Matijević, inače dobitnica četiri Rektorove nagrade, a njegovo predstavljanje javnosti dogodit će se ovoga petka u 8:30 sati.