Generalni dojam ovih sučeljavanja je da u njima birači, kako oni koji već odavno znaju kome ide njihov glas u sljedeću nedjelju, tako i oni neodlučni, ne mogu dobiti nikakvu kvalitetnu informaciju. Sva sučeljavanja obilježio je potpuni izostanak sadržaja i obilje namjernih dezinformacija koje su, isključivo, u službi difamacije. Čini se da je to tako jer Škoro i Domovinski pokret sadržajno nemaju puno toga za ponuditi, već svaku priliku koriste za prebacivanje loptice s plana i programa na iznošenje „prljavština“ i žestoko blaćenje političkih protivnika. Iz Škornih usta nismo mogli čuti ništa detaljnije o tome što bi to on i njegova politička opcija mogli ponuditi Zagrepčanima, ukoliko on postane gradonačelnik. Ali smo zato već deset puta čuli, recimo, kako nije u redu da aktivist postane političar, ali je, očito, sasvim u redu da to postane pjevač zabavne glazbe.

Potpisnik ovih redaka je putovao na Island, u britanski Sheffield, francuski Marseille, potom u Beč, Prizren, Sarajevo, Beograd, Tallinn, Lisabon, Rotterdam i Berlin, a da se zapravo nije ni pomaknuo iz svoje radne sobe. Na taj način je posao u teoriji bio olakšan i lišen organizacijskih problema glede putovanja, smještaja i ostatka često zamorne logistike, ali filmski festivali nisu samo filmovi, virtualni intervjui i diskusije o njima, već podrazumijevaju i određenu socijalnu komponentu druženja, zabava, upoznavanja novih ljudi i kontakta. I to se nikako ne može tek tako rekreirati u virtualnom obliku preko Zooma ili neke slične platforme. Počele su nam nedostajati i stvari koje su nas možda ranije ponekad beskrajno nervirale. Neki su pak festivali smislili hibridni koncept virtualnog i fizičkog. Veći dio sadržaja bio je dostupan u obje varijante, dok je nešto „ekskluzive“ sačuvano samo za one koji su u mogućnosti fizički prisustvovati festivalu.

„To je platforma koja želi ideološki kolonizirati Zagreb“, istaknuo je Hasanbegović, navodeći kako je cijelo desetljeće aktivizma Tomislava Tomaševića ustvari bilo samo priprema za političko djelovanje. Prosvjedi na Savici protiv otimanja parka i nezakonite izgradnje crkve na uređenoj zelenoj površini, marširanje u prvim redovima na Prideu pod LGBT zastavama, borba protiv promjene imena Trga maršala Tita, borba za prava manjina i radnika, koračanje za osmomartovski noćni marš i prava žena, borba za prava manjina i radnika … sve to, jasno, smeta Hasanbegoviću i Škori, no postavlja se pitanje što u svemu tome njima dvojici zapravo nije jasno? Da pojasnimo Zlatku Hasanbegoviću i Miroslavu Škori – da, građani Zagreba upravo su zbog tog aktivizma zaokružili Tomislava Tomaševića. I što tu, dakle, nije jasno Zlatku Hasanbegoviću i Miroslavu Škori zapravo je jednostavno?

U Jutarnjem listu se 18. svibnja pojavio članak Roberta Bajrušija i Vlade Vurušića pod naslovom „'Okrugla' obljetnica najveće veleizdaje u našoj povijesti: Kako je Pavelić predao Italiji dobar dio Hrvatske“. U članku se korektno navode činjenice o "Rimskim ugovorima" između Kraljevine Italije i takozvane "Nezavisne Države Hrvatske" koju autori točno opisuju kao "marionetsku ustašku tvorevinu". Bajrušijev i Vurušićev članak nije revizionistički i – što je hvale vrijedno – ne sadrži ni slutnju simpatija spram NDH. Ipak, Bajruši i Vurušić su podlegli jednom prečesto ponavljanom, u osnovi dobronamjernom, ali pogrešnom narativu koji ima moralno dvojbene implikacije. Prije svega, problematičan je sâm naslov članka. Nije Pavelić Italiji "predao dobar dio Hrvatske". Pavelić je bio poglavnik NDH, a NDH nije Hrvatska, niti je Hrvatska NDH. NDH nije, dakako, bila ni država pa nije ni posjedovala sposobnost sklapanja međunarodnih ugovora.