Gibonnija ne poznajem, točnije upoznali smo se davno, ali taj je susret bio usputan, njegovu glazbu ne slušam, od cijelog tog doista voljenog prostora Dalmacije i Splita ja pripadam nekim pjesmama Tome Bebića, nekim piscima, glumcima i nekim ridikulima. I pripadam im posve. Onom čovjeku koji me je jedne studenačke večeri upozorio da ne pijem iz česme ponad Ujevićih stihova jer govna pišaju unutra, a onda zatražio pet kuna za pivo, pa do nekih drugih s kojima sam se smijao i koje sam razumio. Ali ovdje strasno i bez ostatka branim Gibonnija. Neka si stao u kuglof, neka si zgazio to licemjerno, prešećereno, gadljivo lice naše stvarnosti, neka si skočio na taj stol i po njemu prohodao kao po vodi. I neka se sad ispričavaš, radi što hoćeš, nikad ti ništa neću zamjeriti. Jer tom si šetnjom i ne htijući ušao u legendu, oživio si Östlundov Kvadrat i onog nepodnošljivo uznemirujućeg tipa koji rasturi zabavu gurajući svima istinu o njima u lice.

“Zašto se nisu cijepili – odrednice stavova o cijepljenju protiv Covida” naslov je još jednog istraživanja znanstvenika s Filozofskog fakulteta i Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu te Instituta za društvena istraživanja, koje je na spomenutom simpoziju predstavila psihologinja s Filozofskog fakulteta Mirjana Tonković. Istraživanje je, na više od tisuću ispitanika, obavljeno u tri vremenska razdoblja: u kasno ljeto 2020. i 2021, te u siječnju ove godine. Vjerojatno je najzanimljiviji nalaz onaj koji sugerira da vladina kampanja za cijepljenje nije bila učinkovita: od ispitanika koji su u drugome valu ispitivanja izjavili kako još nisu odlučili hoće li se cijepiti, u trećem valu cijepljeno je manje od polovine. Vladina kampanja, dakle, “nije uspjela pridobiti neodlučne”, zaključak je istraživanja. No, istraživači su zaključili i da je “namjera cijepljenja visoko povezana sa stavovima o cijepljenju, što je važno, jer se na stavove može utjecati”.

Djeca i mladi uvelike nisu osjetili teške fizičke posljedice virusa COVID 19, ali kriza uzrokovana pandemijom koja je promijenila i njihov način života utjecala je na njihovo mentalno zdravlje. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, pristup uslugama zaštite mentalnog zdravlja za djecu i adolescente u pandemiji je prekinut u više od dvije trećine od 130 ispitanih zemalja, dok je pristup školskim psiholozima prekinut u gotovo 80 posto zemalja. Anksioznost i depresija čine oko 40 posto ovih dijagnosticiranih mentalnih poremećaja; ostali uključuju poremećaj pažnje, odnosno hiperaktivnosti, poremećaj ponašanja, intelektualnu nesposobnost, bipolarni poremećaj, poremećaje prehrane, autizam, shizofreniju i poremećaje osobnosti. Valja pritom napomenuti da je istraživanjem bilo obuhvaćeno samo pet europskih zemalja – Španjolska, Ukrajina, Velika Britanija, Njemačka i Francuska.

Aleksandra Vučića, ako je verovati njegovim medijima, želi da ubije pola naše Galaksije, uključivo i Eskime i jogi-letače. A sada to želi, je li, i Goran Marković! Na zlog „atentatora“ Markovića obrušilo se celokupno režimsko propagandno osoblje, koje zahteva da se slavni režiser uhapsi ili bar smesti u ludnicu. Kako će se sve ovo završiti? Teško je reći. Male su šanse da će se vlast osmeliti da uhapsi Gorana Markovića, ipak bi to bio svetski skandal. Pitanje je i da li im je ovo spinovanje baš potpuno uspelo, jer su mnogi građani Srbije već odavno pročitali njihove kerefeke. Sa druge strane, ovo je još jedan pokazni primer kako prolaze oni koji su u Srbiji kritičari vlasti. I kako im se – kampanjski – pokušavaju uništiti životi. I zastrašiti. Ali, ponekad naiđu na tvrd kamen. Sigurno je da Marković neće zaćutati. Zbog toga što on nije samo veliki režiser nego i veliki dasa, jedan od onih zbog kojih nije baš skroz ponižavajuće živeti danas u Srbiji.