ZLATAN STIPIŠIĆ GIBONNI

Čovjek koji je ugazio u kuglof

ritn by: Ivica Prtenjača | 24.12.2021.
ZLATAN STIPIŠIĆ GIBONNI: Čovjek koji je ugazio u kuglof
Gibonnija ne poznajem, točnije upoznali smo se davno, ali taj je susret bio usputan, njegovu glazbu ne slušam, od cijelog tog doista voljenog prostora Dalmacije i Splita ja pripadam nekim pjesmama Tome Bebića, nekim piscima, glumcima i nekim ridikulima. I pripadam im posve. Onom čovjeku koji me je jedne studenačke večeri upozorio da ne pijem iz česme ponad Ujevićih stihova jer govna pišaju unutra, a onda zatražio pet kuna za pivo, pa do nekih drugih s kojima sam se smijao i koje sam razumio. Ali ovdje strasno i bez ostatka branim Gibonnija. Neka si stao u kuglof, neka si zgazio to licemjerno, prešećereno, gadljivo lice naše stvarnosti, neka si skočio na taj stol i po njemu prohodao kao po vodi. I neka se sad ispričavaš, radi što hoćeš, nikad ti ništa neću zamjeriti. Jer tom si šetnjom i ne htijući ušao u legendu, oživio si Östlundov Kvadrat i onog nepodnošljivo uznemirujućeg tipa koji rasturi zabavu gurajući svima istinu o njima u lice.

Sinoć sam hodao oko utrinskog bazena kad mi je zazvonio mobitel, nisam čuo, uz kućicu pothodnika na kojoj je naslikan portret Slobodana Praljka i ispisano „ČAST I PONOS“, voze tramvaji i automobili u nekoliko traka. To je frekventno mjesto, naravno i bučno. 

Uzvratio sam poziv.

Pogreška, tako sam sretan zbog ove pogreške, odgovara mi naš stari pjesnik, moj prijatelj. 

I ja volim što ste me slučajno nazvali.

Pogreška, kaže on, zamislite kako to može usrećiti čovjeka.

Triput hura za pogrešku, vičem ja.

Hura, hura, hura! odgovara on s druge strane.

E da, tako je nekako sretno i ganutljivo, uzvišeno i savršeno točno pogriješio Gibonni ugazivši u onaj smiješni kuglof na jednom božićnom domjenku u Zagrebu, u Laubi, kući za ljude i umjetnost. Pozvali su ga tamo da uveliča jednu proslavu, mislim da je riječ o portalu i oh, lajfstajlu. Sve birano društvo. Botoksa dosta, silikoni majstorski izvedeni, nosovi ravni kao drvena ravnala. I te usne koje prekoračuju horizonte. U svakom slučaju krema, šlag koji traži svoju jagodu na vrhu. 

Njoj, toj jagodi, ime je Zlatan. Ili Gibonni.

I to se sve čini slatkim, zašećerenim, dosadnim i nepotrebnim, kakvi ustvari i jesu božićni domjenci u prosincu, po različitim firmama ili redakcijama. Dečki se naliju, cure se naliju i razmažu, uzmu se pokloni i bježi se do garderobe po kapute i bunde, potom u siromašne kokpite skupih automobila, u svoju memljivu malograđanštinu, neku prezrenu sitost. U naličje grešnosti, možda netko i tako želi reći. Ali, svijest da smo probrani, da smo ponuđeni lososom i kavijarom, pa i besplatnim kuglofom, da smo mi ona šačica drugih koji se ljuljaju dok Gibonni pjeva samo za nas, u Laubi koja je opet samo naša, čini nas bogatima, zadovoljnima i tjera na razmišljanja o novom obilju, novom injekcijama ili linijama smisla. 

I onda taj čovjek skoči na stol, počne skakati i hodati među hranom pa slučajno ugazi u kuglof!

Divne li slike, u tom je času zgazio svo, ali baš svo austrougarsko nasljeđe, novohrvatski korporativni kič, zasjeo je svojom petom ravno na srce općeg ukusa i svakako oskrnavio proklamiranu moralnost u kojoj se hrana ne gazi. Jer, je li, toliko je gladnih ljudi …

I tko to govori, vrlo su čudni ti piskutavi glasovi, dolaze sa svih strana svijeta ove naše na sve načine osiromašene zemlje. A suština je da taj kuglof na tom dugačkom, obrednom stolu nije hrana, nego tek korporativni ukras koji je u tu memoriju porinut, istina, iz austrougarskog, građanskog i buržoaskog nasljeđa, ali je suština njegove upotrebe ipak cijena i postojanost pri posluživanju. Nije kuglof sladoled od lavande pa da se izdajnički otopi! On je dio našega stila, skromna uzdanica naše lijepe proslave, on sad cvili pod divljom čizmom čovjeka kojem se otela sloboda.

Naš fini Džibo skače po njemu, pa to je užas. Ali, vjerujte, to je za mene najbolje što je taj čovjek ikada napravio, a mislim da će tako i ostati. Mene nije briga za njegove pčele i žlice čaja, njegove sestre blizanke, niti ljude ni beštimje, stvarno me ti gropovi značenja ne dotiču, nisu moji. Kad god hoću čuti metaforu u popularnoj muzici ja se sjetim Džonijevog stiha „i život se smiruje kao mlijeko u čaši“, premda, reći će cenzori, tu uopće nije riječ o metafori. U redu, možda nije, ali jest riječ o mjeri. To je ljestvica. Za mene je nitko nije preskočio.

A zašto je uopće taj čovjek skočio na stol? Nekako mi se čini da ni sam ne zna, ponijelo ga je, nedostaju mu pozornice i živi nastupi, osjetio se moćnim da to učini, bio je jednostavno sretan što pjeva, na kraju, muzika je moćna letjelica. Ili ništa od toga, možda samo neka mješavina očajanja i histerične trenutne sreće, nešto nejasno, a tako često u danima blagdana i svršetka godine, vremena i jednog svijeta. Svejedno je, ponavljam, triput hura za ovu pogrešku, osjećam baš dubinsku zahvalnost prema tome činu.

Gibonnija ne poznajem, točnije upoznali smo se davno, ali taj je susret bio usputan, njegovu glazbu ne slušam, od cijelog tog doista voljenog prostora Dalmacije i Splita ja pripadam nekim pjesmama Tome Bebića, nekim piscima, glumcima i nekim ridikulima. I pripadam im posve. Onom čovjeku koji me je jedne studenačke večeri upozorio da ne pijem iz česme ponad Ujevićih stihova jer govna pišaju unutra, a onda zatražio pet kuna za pivo, pa do nekih drugih s kojima sam se smijao i koje sam razumio. Ali ovdje strasno i bez ostatka branim Gibonnija

Neka si stao u kuglof, neka si zgazio to licemjerno, prešećereno, gadljivo lice naše stvarnosti, neka si skočio na taj stol i po njemu prohodao kao po vodi. I neka se sad ispričavaš, radi što hoćeš, nikad ti ništa neću zamjeriti. Jer tom si šetnjom i ne htijući ušao u legendu, oživio si Östlundov Kvadrat i onog nepodnošljivo uznemirujućeg tipa koji rasturi zabavu gurajući svima istinu o njima u lice, zabadajući im svoje cerekave prste u oči. Suočavajući ih s razlikom. Jer, između tebe koji, kako kaže Maruna, iz krvi, suza i znoja stvaraš cijeli svijet i onih koji ti zamjeraju, a nikada nikome ništa nisu dali, ništa stvorili i ništa riskirali, taj sladostrasni skok na stol, nepremostiva je, jogunasta i neukrotiva rijeka. Njih nosi u zaborav, tebe prema izvoru.

Neka te osuđuju, ti se ispričaj, ali nađi minutu u dugačkom danu da pomisliš da je baš tako trebalo biti. Ti stvaraš, tvoji su stolovi, tvoji su kuglofi i tvoja je moć da ih oživiš i usmrtiš. S ljudima koji te napadaju ti nemaš baš ništa, oni su pod stolom i cvokoću u hladnoći vlastitih duša, u nemoći da se strasno raduju ili iskreno pate. 

Ne mogu te kupiti, nisu tvoji.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Pokvarena jaja za premijera

    25.01.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Pokvarena jaja za premijera

  2. O POŽELJNOJ POLITICI: Nema one koja je svima dobra

    05.01.2022.

    Predrag Finci

    O POŽELJNOJ POLITICI: Nema one koja je svima dobra

  3. BURE BARUTA: Toma, otpadnik zlatnog srca

    05.01.2022.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Toma, otpadnik zlatnog srca

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije