Aleksandra Vučića, ako je verovati njegovim medijima, želi da ubije pola naše Galaksije, uključivo i Eskime i jogi-letače. A sada to želi, je li, i Goran Marković! Na zlog „atentatora“ Markovića obrušilo se celokupno režimsko propagandno osoblje, koje zahteva da se slavni režiser uhapsi ili bar smesti u ludnicu. Kako će se sve ovo završiti? Teško je reći. Male su šanse da će se vlast osmeliti da uhapsi Gorana Markovića, ipak bi to bio svetski skandal. Pitanje je i da li im je ovo spinovanje baš potpuno uspelo, jer su mnogi građani Srbije već odavno pročitali njihove kerefeke. Sa druge strane, ovo je još jedan pokazni primer kako prolaze oni koji su u Srbiji kritičari vlasti. I kako im se – kampanjski – pokušavaju uništiti životi. I zastrašiti. Ali, ponekad naiđu na tvrd kamen. Sigurno je da Marković neće zaćutati. Zbog toga što on nije samo veliki režiser nego i veliki dasa, jedan od onih zbog kojih nije baš skroz ponižavajuće živeti danas u Srbiji.

Fincijeva knjiga me vraća tamo gdje sam bio 1962. godine, upisujući filozofiju na istoimenom fakultetu u Sarajevu. Ta moja želja proistekla je iz mladićke težnje da shvatim svijet, ovaj koji jest, ovdje, gdje živim, ne, dakle, bilo gdje. Činilo mi se da je ovo dobar svijet, onoliko koliko ja vidim i koliko ga razumijem. Ali sam kao gimnazijalac znao da ga niti vidim do kraja, niti ga razumijem u cjelini. Osjećam se, dakle, kao neko koga kroz vremenski teleskop gleda drugi neko koji je prošao ovom stazom kojom ja namjeravam ići i hoće da mi bude putovođa, moj Vergilije, ni manje ni više. A Vergilije jeste pjesnik, ali i mislilac, zato je bio bitan Danteu, kao što je i Predrag Finci filozof, ali je i pjesnik koji želi da govori jezikom i načinom koji je što bliži onima o kojima zbori i kojima zbori, uključujući i sebe. Pođimo, onda, ima li većeg zadovoljstva od čitanja u paru, koji dodaje pročitanom posebno uzbuđenje.

„Čovjeka skinemo s respiratora, normalno priča s nama, marenda, no onda dolazi do ponovnog pada saturacije i opet ga morate intubirati i priključiti na respirator. Neki od njih se onda ugase pred vama u roku od pola sata unatoč tome što smo poduzeli sve moguće mjere koje su nam na raspolaganju“, govori u razgovoru za Lupigu glavni tehničar Klinike za anesteziologiju, intenzivnu medicinu i liječenje boli KBC Rijeka, Josip Brusić. Iznimno ih, dodaje, frustrira što se sve češće susreću s ljudima koji odbijaju respirator jer pogrešno vjeruju da im on smanjuje šanse za preživljavanje i općenito ne vjeruju u znanost i medicinu te potpisuju da ne žele liječenje i da ih se pusti kući. Ljudi naoko dobro funkcioniraju dok pad kisika u krvi ne postane predrastičan. „Tada vam se počnu gasiti pred očima i tada mole da im pomognemo, ali zna već biti prekasno i više ne možete puno napraviti“, otvoreno će Brusić.

MOST-ovcima sada slijede naporni dani ispunjeni prebrojavanjem potpisa, a Nino Raspudić, koji još uvijek nije službeni član MOST-a, najavio je kako bi s brojem mogli izaći u srijedu. U nekim kalkulacijama računalo se da će broju prikupljenih potpisa u samom finišu doprinijeti „veliki prosvjed“ koji je organiziran baš na zadnji dan prikupljanja potpis, a kojim se željelo izraziti nezadovoljstvo cjepivom, epidemiološkim mjerama i COVID potvrdama. Njegovi su organizatori najavljivali da se taj dan ruši vlada. Međutim, vlada ne da nije srušena, nego joj ne fali ni dlaka s glave, jer je prosvjed doživio težak debakl. Okupilo se ni dvije stotine ljudi, koji su prvo prosvjedovali pred zagrebačkim zatvorom Remetinec, u znak podrške jednom od vođa prosvjeda, Marku Franciskoviću, koji je završio iza rešetaka dok traje istražni postupak zbog poziva na terorizam koje je upućivao na prošlomjesečnim daleko uspješnijim prosvjedima.