Treštikova često godinama kamerom prati obične ljude, i tako katkad nastaju njezini filmovi. Jedan od njih je „Anny“ (svrstan u kategoriju Kontroverzni Dox) o Kašakovoj koja 1996. godine, u svojoj 46. godini, postaje i prostitutka kako bi dodatno nešto zaradila i kupila štogod unucima. Posebno unuku zbog kojeg često plače, jer već kao jako mali dečko zbog dijabetesa mora primati inzulin. Iako je Ani život težak, ona je ipak vesela i optimistična, i loše životne situacije prihvaća s humorom. Tako ležerno pa i s radošću i bez ikakva stida gleda i na prostituciju, uključuje se i u nevladinu organizaciju za seksualnu edukaciju Risk-Free Pleasure koja ima i vlastito kazalište. Tu Ana pjeva. Dvaput rastavljena, u potrazi je za ljubavlju, pa se u kasnim godinama još jednom uda ali brak nije trajao dugo - ženik, stranac, vratio se prijašnjoj supruzi.

Od raspada Sovjetskog Saveza Ukrajina je bila premrežena interesima oligarha, koji su često i sami bili istaknute figure političke scene. Oligarsi su posjedovali medije, osnivali političke stranke, a ako stvari nisu mogle biti riješene novcem - na raspolaganju su imali usluge kriminalnih skupina. Nasilje povezivano s oligarsima bilo je najizraženije na istoku. Najmoćniji oligarhijski lobi stajao je iza Viktora Janukoviča. Najbogatiji čovjek Ukrajine Rinat Ahmetov bio je jedan od osnivača njegove "Partije regija". Klub bogataša čiji novac se slijevao u Janukovičevu predizbornu kampanju nazivali su donjeckim klanom. To su bili ljudi koji su se obogatili uglavnom na privatizaciji teške ukrajinske industrije, poslovnim i političkim interesima povezani s Rusijom. Oligarh Ahmetov slovio je za jednog od prijatelja i suradnika Vladimira Putina.

Reforma stranke "Sloboda" društveni pejzaž Ukrajine "obogatila" je novim ekstremističkim udruženjima, kakvih Ukrajini nije nedostajalo. U pitanju su bile male grupe, koje su svoje članove regrutirale iz redova nacionalističke i neonacističke ukrajinske mladeži, koja je dobrim dijelom ordinirala u organiziranim navijačkim skupinama ukrajinskih nogometnih klubova. "Patriote Ukrajine" Andreja Bileckog, primjerice, činili su uglavnom navijači harkovskoga Metalista. Već u prvim danima "revolucije na Majdanu" nekolicina ovih organizacija okupit će se pod imenom Pravy sektor (Desni sektor), na inicijativu Dmitra Jaroša, suosnivača i lidera ekstremne nacionalističke skupine "Tryzub". Uz pripadnike organiziranih navijačkih skupina, koje su vrijeme Majdana prekinule neprijateljstva radi zajedničke borbe protiv Janukovičevog režima, Desni sektor bit će udarna pesnica revolucije na Majdanu.

Prva večer, posvećena Karamazovim, uvest će i tipično Frljićev kazališni postupak kojim reagira i provocira aktualnu društvenu, imanentno političku scenu – ovaj put, naravno, ne može zaobići agresiju Rusije na Ukrajinu, pozornicom će defilirati fotografije/maske iza kojih se skrivaju protagonisti, a koje predstavljaju cvijet sovjetske političke i vojne, imperijalne vrhuške, od Staljina, Brežnjeva, Hruščova, Jeljcina, Gorbačova i drugih do, naravno, Putina, kao novog ruskog cara, pa će se čak i čuti fragmenti njegova nedavnoga govora. Dodir sa surovom stvarnošću ovjekovječen je i na plakatu predstave, na kojem je fotografija pravoslavne crkve Sv. Preobraženja u centru Zagreba, stotinjak metara udaljena od zgrade kazališta, ona je prekrivena najlonom i skelama jer ju popravljaju nakon što je stradala u nedavnom potresu, a netko je na dugačkom panou ispod nje napisao velikim slovima: „NE DIRAJTE RUSIJU“.