„Čim padne noć, oko šest sati poslijepodne, ulice se isprazne i vani nema nikoga. Eventualno službena vojska, ali i to su banditi svoje vrste kojima ljudi ne vjeruju ništa. Najveće povjerenje daju lokalnim plemenskim milicijama koje štite svoje područje od uljeza. Kad sve to zbrojimo dobijamo kompletan kaos i rat u kojem više ne znamo tko se za što i kako bori. To je tihi rat, sukob o kojem u svjetskim medijima nema gotovo ništa“, opisat će nam situaciju u Kongu, gdje je boravio gotovo mjesec dana, Hrvoje Ivančić, višestruko nagrađivani putopisac, književnik i novinar. U Kongu, točnije Sjevernom Kivuu, Ivančić je snimio dokumentarni film „Sjeverni Kivu – Zaboravljeno srce Afrike“. Sve samo s mobilnim telefonom i nikakvim budžetom. Sam će nam autor objasniti - "Možemo reći da je ovo u potpunosti gerilski uradak. Na kraju svega sam shvatio da istinski uživam u gerilskoj produkciji koja mi daje najveću slobodu".

Sasvim prigodno jučer se navršilo pet godina otkako je HDZ na izvanrednim parlamentarnim izborima s Andrejom Plenkovićem na čelu osvojio vlast u Hrvatskoj. Tada je Plenković rekao da će promijeniti HDZ kako bi „sutra“ promijenio i Hrvatsku. Jučer, kad su ga novinari pitali za međimurskog župana Matiju Posavca rekao je da je iznenađen njegovim uhićenjem i nema nikakvih dodatnih informacija. Ali na pitanje o „njegovom“ HDZ-ovom, kutinskom gradonačelniku Zlatku Babiću (kojeg, doduše, USKOK nije uhitio) i o tome je li možda uhićenje Posavca i SDP-ovca Stjepana Kovača skretanje pozornosti s kutinskog slučaja, nije se opredijelio i odgovorio vrijednosno i suvislo, nego je bio ljut, bahat, ironičan, pun samohvale - kao i inače. Premijer nipošto ne bi trebao bagatelizirati HDZ-ovu korupciju s kojom je ova zemlja rasla i uspjela čak, eto, makar i nakrivo, nekako i izrasti.

Što je u svojoj srži cancel kultura. Je li to pojava koju treba podržavati, je li umjetnost odvojiva od umjetnika, „guši“ li politička korektnost umjetnost te u kojem smjeru ide hrvatska umjetnost? O toj temi smo razgovarali s Fridom Šarar, filozofkinjom i pjesnikinjom, Zoranom Stajčićem, glazbenim kritičarom i urednikom portala Ravno do dna te Bornom Sorom, novinarom i satiričarom koji misli da su Hrvati pioniri cancel kulture. "Kod nas je cancel kultura od devedesetih točno po svim gabaritima takva kakva je u Americi sada. Amerikanci imaju sad tu neku ideju, pogotovo kroz rasne manjine, 'woke' su. Ili kao što bi mi Hrvati rekli u 19. stoljeću, to su budnice, oni se bude. Isto kao što smo se mi u 19. stoljeću počeli buditi i bili smo spremni i razbijati i paliti mađarske zastave. Oni 'bannaju' svojeg predsjednika na Facebooku, mi ubijemo Karađorđevića u Francuskoj. Dakle, mi imamo malo radikalniju verziju", kaže u razgovoru za Lupigu Borna Sor.

Žan Pol Belmondo i ja se nismo poznavali, ali smo imali zajedničkog dobrog znanca: Lepog Jovicu, violinistu i vođu istoimenog tamburaškog orkestra iz Novog Sada. Sedamdesetih godina svirali su u Parizu, preporučio ih je i odveo Ilija Pantelić, legendarni golman „Vojvodine“ (jedno vreme i reprezentacije Jugoslavije), ne znam gde su tačno svirali, ali je u tu da li uglednu, da li skrajnutu gostionu dolazio i nedavno otišavši sa ovog sveta Belmondo, kome nije promaklo da Jovica voli lepa odela, o čemu možda biće još reči, uglavnom su se dogovorili da zajedno odu u butik gde glumac nalazi odela za sebe, da, sve ovo nije mi ispričao Jovica, nego sam priču čuo od Brataša (Milan Ivanov, basprimaš i pevač prvog reda, mlađoj publici znan možda samo po pesmi o mladosti, u filmu „Jagode u grlu“): razgledaju Jovica i Belmondo odela, krojeve, dezene, cene, Jovici se dopalo jedno odelo, ne može da se odvoji od njega, ali mu je preskupo.

Pod punom materijalnom, moralnom i krivičnom odgovornošću, pri zdravoj pameti i potpuno svjestan – izjavljujem: najgori period u mom životu nije bila opsada, tih 1350 dana pakla, nego škola, tih 16 godina kontinuiranog genocida iz kojih sam izašao za čitav život unakažen, uplašen, nesiguran, izranjavan... Nakon školovanja, ja sam doživotni PTSP-ovac. Škola, Tiiito dragi, koji je to represivni izum i kakav strah sije ta institucija među svojim podanicima, to je sjest pa plakati. Pa mene i danas zaboli stomak od same pomisli na školu. Hemija, geografija, historija, fizika, matematika… Zašto mi je trebalo da mjesece provodim u najgorem, smrtonosnom strahu, samo zato što ne mogu da shvatim i naštrebam razlomke? Zbog čega meni u životu treba da znam koliko je 3/4 podijeljeno sa 7/2? Ili periodni sistem elemenata? Jebe mi se živo i doživotno koji je simbol stroncija? Zašto će mi to trebati? Za ukrštenicu? Pa za to nisam morao guliti 16 godina…

Umor, teškoće s disanjem, problemi s pamćenjem i koncentracijom, ubrzano lupanje srca najčešći su simptomi stanja koje se u posljednjih godinu dana spominje pod imenima Dugog ili produženog Covida ili pak post-Covid sindroma, fenomena koji zbunjuje liječnike diljem svijeta i izluđuje nemali broj onih koji su preboljeli infekciju. Po nekim istraživanjima ovi problemi muče i do 25 posto svih onih koji su bili pozitivni na virus SARS-CoV-2. Lista simptoma također je poduža i obuhvaća čak dvjestotinjak različitih tegoba. A iako veću šansu dugog Covida imaju oboljeli koji su zbog jačine inicijalne infekcije morali biti hospitalizirani, znatan postotak otpada na ljude koji su Covid preboljeli s malim ili nikakvim simptomima, što, čini se, posebno važi za neurološke simptome. Ovog tjedna, međutim, obavljeno je prvo veliko istraživanje iz Velike Britanije koje pokazuje da su šanse za razvoj dugog Covida manje nakon cijepljenja.