„Cveće živi na vodi“ – tako je svoju zbirku pjesama naslovio Ivan Ergić, Lupigin kolumnist kojeg šira javnost ponajviše pamti kao nogometaša Basela. A trebalo bi da ga pamti kao pjesnika, jer Ergić je i ovom zbirkom pokazao koliko je kvalitetna njegova poezija. Za one koji se pak s ovim imenom prvi put susreću vrijedi obaviti kratko upoznavanje. Ivan Ergić rođen je u Šibeniku 1981. godine. Do rata je živio u Gaćelezima, u šibenskom zaleđu, a onda ga je ratni vihor odnio u daleku Australiju. Umješnost baratanja nogometnom loptom početkom 2000. godine vraća ga u Europu, kada ga „kupuje“ Juventus, a nakon godinu dana seli u švicarski Basel gdje je u osam godina igranja ostavio dubok trag. Nakon nogometnog umirovljenja živi na relaciji Švicarska – Srbija – Hrvatska.

"Jedino relevantno političko pitanje današnjice koje nadilazi sve dosadašnje fikcionalne, primitivne podjele u smislu nacije, rase, roda, kulture, jedino čemu se svi trebamo posvetiti jest osvještavanje da su klimatske promjene tu, da je eksponencijalni rast zagađenja, izumiranja vrsta, uništavanja okoliša brz i nepredvidiv, i da ove loše vijesti trebamo proširiti svima kako bi se trgnuli i počeli djelovati", dio je upečatljivog govora književnice Ivana Bodrožić koji je održala na svečanosti proslave Dana grada Zagreba održanoj u utorak. Tom prilikom dodijeljeno je 15 Nagrada Grada Zagreba za osobite uspjehe, ostvarenja i zasluge u radu institucijama, udrugama i građanima. Među nagrađenima bila je i književnica Ivana Bodrožić, a njen govor na ovom mjestu donosimo u cijelosti.

„Izgubila sam vid sa 19 godina. Uzrok je bila tromboza moždanih vena i sinusa, inače vrlo rijetka bolest koja uzrokuje atrofiju očnih živaca, nakon koje nema povratka. Bilo je jako teško suočiti se s tim da ću do kraja života biti slijepa i trebalo mi je vremena da se prilagodim toj situaciji, kao i da prihvatim to da ću se cijeli život zapravo iznova morati prilagođavati na neke nove situacije. Pa, ipak, danas, kad imam 37 godina, bez zadrške mogu reći da se osjećam sjajno u svojoj koži, te da sam kroz rad na sebi i rad na tome da se uzdignem iznad sljepoće uspjela u tome da živim sretan i ispunjen život“, kaže Svetlana Maksimović. Ona je jedna od "živih knjiga", jedna od četiri prekrasne žene volonterke, koje su dio vrlo zanimljive priče: projekta „Živa knjiga – ne sudi knjigu po koricama“.

Crna komedija „Planet“ španjolsko-argentinske redateljice Amalie Ulman proglašen je najboljim filmom u igranoj konkurenciji netom završenog filmskog dijela 15. Subversive festivala. Posebno priznanje žirija u igranoj konkurenciji osvojio je film „Veliko kretanje“ bolivijskog redatelja Kira Russa. Film se sastoji od dvije odvojene priče koje se isprepliću, a u najavi je opisan kao „istovremeno halucinogeni trip, spiritualno putovanje i metafizička potraga - jedinstveno filmsko iskustvo puno bijesa, misterija i lizerginske magije“. U dokumentarnoj konkurenciji nagradu žirija odnio je debitantski film Marusje Siroječovskaje, „Kako spasiti mrtvog prijatelja“. Film se bavi suicidalnim „milenijalcima“ s moskovske periferije, a svojevrsno je ljubavno pismo redateljice njenom prijatelju Kimiju i svakako je preporuka za gledanje.

Konzervativni pokreti koji se bore za zabranu pobačaja u posljednjih deset godina izrazito su se profesionalizirali te se njihovo financiranje u Europi između 2009. i 2018. godine učetverostručilo. Jedna prošlogodišnja studija ukazuje da je u tom razdoblju u blagajne ovih organizacija pristiglo više od 700 milijuna eura. Indikativno je da oko 80 milijuna eura potječe iz Sjedinjenih Država, a čak 180 milijuna iz Rusije. S tvrdokornim i konzervativnim dijelom češke Katoličke crkve posljednje desetljeće počinju surađivati ultrakonzervativne organizacije koje su se vješto infiltrirale u društvo i izgradile imidž organizacije koje pomažu, posebno ženama. Jedna od njih je „Pokret za život“. Od krajnje marginalne organizacije s vrlo promišljenim, na prvi pogled potpuno sekulariziranim marketingom, izgradili su utjecaj u društvu.

Samac, u svojih četrdesetak kvadrata. Supruga umrla proljetos. Sin i snaja sa unučićima već dvije godine vani. Krčanje crijeva nepogrešivo najavljuje da je vrijeme za večeru. Prijevremeno penzionisani nastavnik hrvatsko-srpskog jezika gospodin Kovač pogledava kroz prozor i zadovoljno zaključuje da se napolju smračilo. Silazi do kontejnera za smeće. Okreće se oko sebe i nakon što se uvjerio u ničije prisustvo počinje poput kakve grabežljivice da prebire. Po otpacima. Reciklaža još nije zaživjela u njegovom kraju pa je unutra nabacano svega i svačega. A on već iskusan smećolog, vještim pokretima razdvaja dobro od lošega. Neko je izbacio hrpetinu novina. I htio – ne htio, usput krajičkom oka opaža velike crne naslove. ŽIVOTNI STANDARD SVE BOLJI! PREMIJER NAPAO PREDSJEDNIKA!