U vreme kada nastaje ovaj tekst, Ljubljana izgleda kao grad iz holivudskog filma katastrofe. Centar je gotovo neprohodan, pun barikada i kordona, jakih policijskih snaga, konjanika, specijalaca pod punom ratnom opremom, sa policijskim psima i u specijalnim kombijima; u vazduhu je suzavac, čuje se helikopter koji satima nadleće centar. Puno je dima, ulice su mokre od vodenih topova koji su upotrebljeni kako bi se sprečila protestna šetnja više hiljada okupljenih ljudi. I mnogi slučajni prolaznici koji su se vraćali sa posla, turisti, studenti, stariji sugrađani, deca u centralnim gradskim parkovima prošli su isto kao učesnici protesta: punih očiju suzavca i u šoku, ni krivi ni dužni, bežali su od represije policije. Ljudi koji su se zadesili u centru i oni koji tu žive svedočili su da je policija bacala suzavac nenajavljeno i gde god je stigla, da je to ličilo na namerno uništavanje Ljubljane te da su mnogobrojni posle toga imali zdravstvene probleme.

Krećemo se prema možda posljednjem valu pandemije, uzimajući u obzir rast bazičnog reproduktivnog broja i veličinu preostalog dijela populacije koji je ranjiv na infekciju, a i dalje nisam uvjeren da postoje jasni nacionalni protokoli za vođenje i tretman pacijenata s Covidom-19 u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Protokoli na lokalnom nivou u bolnicama postoje, kao onaj na Infektivnoj klinici u Skopju, koji je utemeljen na znanstvenim dokazima i ažurira se lokalno. Ali, standardizirani, jasni nacionalni protokoli na nivou države očigledno su potreba i kod obiteljskih liječnika te u bolnicama, o čemu svjedoče i liječnici na terenu. Uistinu ne možemo kriviti obiteljske liječnike zbog nestandardiziranog liječenja, jer su preko mejlova dobili pogrešna uputstva da ordiniraju visoke doze ivermektina, visoke doze vitamina i antibiotika za liječenje Covida-19 iz državnih ustanova, suprotno medicini koja je zasnovana na dokazima.

Ne pišu narodi niti pripadnici naroda svoju (narodnu) povijest. Povijest i kritički i nekritički pišu svi koji su za tu temu zainteresirani i što je povijest znanstveno vjerodostojnija, utemeljena na dokumentima i što svestranijim izvorima, ona trajnije ostaje kao povijest naroda i države. Može se, naravno, jako dugo lagati, manipulirati i pisati udžbenike tako da se svoj narod prikazuje kao najbolji na svijetu i onaj koji je vječito u pravu, a neke ili brojne druge narode kao povijesne zlotvore. To može desetljećima jako škoditi i indoktrinirati generacije, ali se vremenom razotkriva. Vjerodostojnu povijest nije lako odbaciti stalnim lažima. Onoliko koliko i dokumentarni i igrani film ima propagandnu notu i cilj, toliko je lošiji kao film. Veliki srbijanski filmski državni projekt bio je i film „Dara iz Jasenovca“ (2021.) kojeg je velika većina kritičara prikazala kao neuvjerljiv, loš film, crno/bijelog vrijednosnog obrasca, banalan i politikantski, promašen u faktima.

Kada treba objasniti ponovnu pojavu zaraza u Albaniju, narativ se praktično sam piše. Kad je u lipnju počela turistička sezona, albanska vlada donijela je odluku da olakša sve epidemiološke mjere, pa je tako Albanija postala jedina država u regiji koja je omogućila ulaz stranim državljanima bez ikakvih zahtjeva, čak i bez negativnog Covid-testa. Lljetni festivali su u realnosti bili prebukirani, a fotografije sudionika stisnutih zajedno kao sardine, bez maski, u izobilju su objavljivane na društvenim mrežama. Na takvim su fotografijama ponekad bili političari, pa čak i inozemni službenici. Iako je lipanj izgledao kao trenutak kada je Albanija iza sebe ostavila najgore, sa stopama zaraze koronavirusom koje su pale na jednoznamenkaste brojke, do kraja srpnja (nakon što je rekordni broj posjetitelja ušao u Albaniju, nadmašujući brojeve prije pandemije), plima je krenula. U kolovozu, broj dnevnih slučajeva gotovo je dostigao 1.000.

Kako potaknuti svoje građane na cijepljenje trebala bi biti jedna od glavnih zadaća vlada država u regiji. U nekim zemljama se vode i diskusije o obveznom cijepljenju, a više svjetskih zemalja već je uvelo selektivnu obvezu cijepljenja, koja se odnosi samo na određeni dio stanovništva, uglavnom vezano za njihovu profesiju, odnosno na zdravstvene radnike. Brojne zemlje, među kojima je i Hrvatska, dolazak na posao uvjetuju ili potvrdom o cijepljenju ili testom na Covid-19. U suradnji s Radio Karantinom, o pitanju obveznog cijepljenja razgovarali smo s Dorit Reiss, profesoricom na Pravnom fakultetu Sveučilišta Hastings u San Franciscu te Peterom Newmanom, profesorom sociologije na Sveučilištu u Torontu. "Kada umire tisuću ljudi dnevno, nemate vremena dobro promisliti o svojim strahovima. Tada je obvezno cijepljenje manje loše rješenje nego pustiti virus da divlja“, objašnjava Dorit Reiss.

Bosna i Hercegovina je do 15. septembra imala 10.099 preminulih od posljedica COVID-a 19 te je s 3.101 preminulih na milijun stanovnika na trećem mjestu u svijetu. Ne pomažu ni propisane epidemiološke mjere, jer gotovo više nitko ni ne obraća pažnju na njih. Pogotovo ne političari, koji lošim primjerom pokazuju kako im je sve moguće i dozvoljeno. Svaka dva tjedna o mjerama odlučuju entitetski stožeri/štabovi te ih spuštaju na niže razine vlasti. Federacija BiH je zbog pogoršane situacije naredila kantonima uvođenje restriktivnijih mjera na osnovu procjene epidemiološke situacije u kantonu, odnosno općini, kao i pojačan nadzor nad primjenom epidemioloških mjera. Građani su pozvani na cijepljenje koje bi, uz pridržavanje preventivnih mjera, smanjilo broj oboljelih i umrlih. I Štab za vanredne situacije Republike Srpske pozvao je sve građane, ukoliko se nisu vakcinisali da to učine što prije.