Prva večer, posvećena Karamazovim, uvest će i tipično Frljićev kazališni postupak kojim reagira i provocira aktualnu društvenu, imanentno političku scenu – ovaj put, naravno, ne može zaobići agresiju Rusije na Ukrajinu, pozornicom će defilirati fotografije/maske iza kojih se skrivaju protagonisti, a koje predstavljaju cvijet sovjetske političke i vojne, imperijalne vrhuške, od Staljina, Brežnjeva, Hruščova, Jeljcina, Gorbačova i drugih do, naravno, Putina, kao novog ruskog cara, pa će se čak i čuti fragmenti njegova nedavnoga govora. Dodir sa surovom stvarnošću ovjekovječen je i na plakatu predstave, na kojem je fotografija pravoslavne crkve Sv. Preobraženja u centru Zagreba, stotinjak metara udaljena od zgrade kazališta, ona je prekrivena najlonom i skelama jer ju popravljaju nakon što je stradala u nedavnom potresu, a netko je na dugačkom panou ispod nje napisao velikim slovima: „NE DIRAJTE RUSIJU“.

Klanjamo se ratnim zločincima. Masovnim ubojicama. Za čije se duše, skrušeno i strastveno, mole svećenici po našim bogomoljama. Mi smo već učinili gotovo sve kako bismo barbarima olakšali dolazak. Srodili smo se, stopili s njima. Čekamo ih spremni i ponizni. Sa svim ugodnostima i svim bljutavim, lažima jedne nakostriješene, umiruće civilizacije, na zalasku. Vođeni besramnim, bezidejnim, lako potkupljivim mesijama i vođama ove kastrirane epohe , koja se anđelima dodvorava, a vrazima nuđa, kao petparačka prostitutka po sofisticiranim bordelima isprazne tehnologije, načinjene i oblikovane za polupismene mediokritete i jeftinim drogama umrtvljene, neznanjem, predrasudama i mržnjom "našopane" proletere i plebejce. Spustite sve mostove. Širom otvorite sve veže, haustore i portune. Pustite barbare unutra! Neka uđu i otruju nas do kraja!

“Završili smo kao izbjeglice 6. lipnja 1993. Ja sam kao dijete od jedanaest i pol godina bio ranjen. Prvo sam bio u Banja Luci pa u Hercegovini, u Orebiću, u Ravnoj Gori pa onda sam tu doselio radi posla. Tu mi je došla tetka prvo, tako smo se tu nastanili. Ranjen sam u ratu i još trpim posljedice ranjavanja“, ističe otac Stipo Dražetić. Sa suprugom je godinama živio kao podstanar dok im općina nije dala na korištenje današnju nastambu. U dvije sobice živi njih osmero. Odnedavno, najstarija kćer ima svoju sobu u drugoj kućici u dvorištu.„Moj san bi bio da je sve u jednoj kući, a ne razdijeljeno i da svatko ima svoju sobu. Tako da svatko ima svoj prostor, recimo. Bilo bi dobro da imamo i parket, nama ne treba puno, sad ne znam šta, ali ono da je pristojno, normalno“, kaže majka Mirsada Dražetić.

"Ostajemo do samog kraja. Nećemo u detencijske centre i kolonije. Ne odlazimo negdje u Europu, ne odlazimo u Gruziju. Ostajemo u Rusiji, ovo je naša zemlja. Na žalost, onog trenutaka kad zakoni o vojnoj cenzuri stupe na snagu prestat ćemo objavljivati izvještaje s frontova. Više nećemo biti u prilici govoriti istinu o borbama u Ukrajini. Morat ćemo privremeno zaboraviti na granatiranje gradova u nama bratskoj zemlji. Morat ćemo zaboraviti na sudbinu naših vojnika, naših vršnjaka koji su se našli u vatri protiv svoje volje. O čemu drugom izvještavati? Koje informacije provjeravati? Informacije o zatvaranju nekog šoping centra? To je suludo", tim riječima se svojim čitateljima obratila Novaya gazeta, moskovski list koji je odlučio ostati dosljedan sebi, unatoč režimskim prijetnjama zatvorom i redovitim, vrlo ozbiljnim prijetnjama smrću.