Priča jednog smećologa
Samac
U svojih
Četrdesetak kvadrata
Supruga umrla proljetos
Sin i snaja
Sa unučićima
Već dvije godine
Vani.
Krčanje crijeva
Nepogrešivo najavljuje
Da je vrijeme za večeru
Prijevremeno penzionisani
Nastavnik hrvatsko-srpskog jezika
Gospodin Kovač
Pogledava kroz prozor
I zadovoljno zaključuje
Da se vani smračilo.
Silazi do kontejnera za smeće
Okreće se oko sebe
I nakon što se uvjerio
U ničije prisustvo
Počinje poput kakve grabežljivice
Da prebire
Po otpacima.
Reciklaža još nije zaživjela
U njegovom kraju
Pa je unutra nabacano
svega i svačega
A on već iskusan
Smećolog
Vještim pokretima
Razdvaja dobro od lošega.
Neko je izbacio hrpetinu novina
I htio – ne htio
Usput
Krajičkom oka opaža
Velike crne naslove.
ŽIVOTNI STANDARD SVE BOLJI!
EKSKLUZIVNO: INTIMNA ISPOVIJEST PJEVAČICE!
PREMIJER NAPAO PREDSJEDNIKA!
Opa, evo kriške starog kruha
Obradova se gospodin Kovač
Pa nastavi dalje sa prebiranjem.
NOVA AFERA U DRŽAVNOM VRHU!
PREDSJEDNIK ODGOVORIO PREMIJERU!
PRONEVJEREN NOVAC HUMANITARNE POMOĆI!
A evo i komada salame
Neću postiti večeras
Našali se profesor na svoj račun.
NEZADRŽIVI NAPREDAK U SVIM SFERAMA DRUŠTVA!
PIKATNI DETALJI RAZVODA POZNATOG PARA!
BIĆEMO PRVACI SVIJETA!
Bingo!!!
Neko dijete nije završilo
Kolač do kraja
Red je da se i ja osladim
Za vikend
Reče gospodin Kovač
Onako za sebe
Pa polako
Noseći večeru u rukama
Krenu put svog haustora.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
Moj profesore. Teško da će vas moje pisanje zadovoljiti jer sam jedva izvlačio dvicu iz hrvatskog, iskreno više nisam ni zaslužio, uvijek sam čitao ono što nije bilo iz lektire, glupe, dosadne, a čitao sam Popularne opere (Reuf Bravo?)i to mi je bilo zanimljivo, kao malog nekoliko puta su me u gradskoj knjižnici propitkivali o knjigama koje sam posuđivao, po dvije, tri svakih 2, 3 dana, i onda bih s "tetama" tamo razgovarao o njima, jednom me majka došla tražiti, znajući me, očekivala je neki nered, a zatekla me pred njih 3 koje su me gledale u čudu jer sam spojio 20.000 liga ispod mora i Tajanstveni otok... pri tom pokušao dovesti u vezu let balona i pasate... no, isto nije išlo preko dvojke. Nije mi išlo nikako, jedino geometrija i sestra joj, matematika 4, jer, "... ne može 5 jer su ostale ocjene..." ... moj profesore. Moj profesore, ne može više jer... nešto nije u redu.
U filmu "Legionar", nekakvom se pukovniku spočitnulo da je skroman, on otprilike ovako odgovori, da onaj koji je u boj krenuo s 5.000, a vratio se s nekolicinom, ako ništa drugo, barem je zaslužio skromnost.
Školstvo ako je nekada davno i imalo namjenu u svijet izbacivati gotove ljude, stručnjake, to je prestalo prije 40 godina. Danas ljudi s fakulteta izlaze totalno nepripremljeni za realan život, poznaju materiju koja nije funkcionalna već nekoliko decenija, ali se i dalje uči (?)! Na ekonomiji, ne uče kako zaraditi novce! Pa što uče onda? Nakon 5 godina medicine ne smiješ čovjeku izmjeriti tlak? Moj profesore. Da se vratim na mog Legionara, onaj tko je 50 godina mlade ljude učio da rade ono što im se kaže, da dobiju 5 ako znaju ponoviti od slova do slova, od riječi do riječi, poput papige, bez kreativnosti, bez inventivnosti bez kritičkog pristupa... onaj tko je 50 godina dresirao potrošni materijal... zaslužio je skromnost, kontejnera.
I moj sin je vani, moj profesore, magistar nauka. Neki dan je kupio kuću, moj profesore, pola milijuna Eura, Lego kocke su mu razvijale kreativnost, igrali smo se kemičara, izmišljali smo priče čitajući riječnik, a u zidu su bili "barba" Volt i njegov sin Amper, i kad je to dijete prvi put s 4 ili 5 godina dalo konstruktivan prijedlog za rješenje nekog problema, razmatrali smo ga i uvažavali, nije bilo podsmjeha niti omalovažavanja, i zanimljivo, profesorica iz hrvatskog ga nije mogla podnijeti i davala mu je očajne ocjene, dvice? To je genetski? Moji profesori.
Da, žalim vas. Ne zbog ovoga s kontejnerima, žalim vas jer ste ubili svijet i niste toga svjesni.