U Zagrebu sam mjesec dana i srce mi puca. Toliko je jadnih ljudi, siromašnih, toliko beskućnika, toliko prosjaka. Sa svakim od njih popričam, želim shvatiti njihovu sudbinu. Ova država ih je izdala, pokrala, dovela u situaciju da prose, da kupe plastične boce.

Više od svega, u njihovom jadu im teže pada što ih njihovi sugrađani ne vide. Ne žele da ih vide, a jedna ih ovrha, jedan neplaćeni račun dijele od njihove sudbine. Marko je beskućnik. Ostao je bez posla, bez primanja, kucao je na poglavarstva, na njihova viteštva i na njihove preuzvišenosti.

Odgovora nije dobio.

Poglavarstva, viteštva i njihove preuzvišenosti se ne bave ljudima kakav je Marko. Marko je prepušten sam sebi i nama koji mu udijele kakvu kovanicu. No ono što me brine je bešćutnost njegovih sugrađana. 

Danas sam bio čitav sat sa Markom. Skupio je niti pet eura.

Možda će vam se sudbina našeg Marka učiniti smiješna. Možda ćete se upitati zašto Marko ne radi kao i vi? Marko nažalost ne može raditi jer je invalid. I sve što je sudbina odredila našem Marku je stanica jedanaestice prema Dubravi i milost dobrih ljudi. On nije kivan na državu. Drži da uvaženi premijer radi najbolje što može. Za Marka. Ja mu to ne odbijam kao argument, ali molim ga da mi dopusti pravo da ja na ovu državu budem kivan umjesto njega, kao i na uvaženog premijera.

Čemu i zašto ovaj tekst?

U Zagrebu sam godišnje nekoliko mjeseci. Svi ti moji dobri i pošteni prosjaci kuburili su nekako od milosti Božje i nas koji smo ih vidjeli. Dolaskom velikog broja stranih radnika u grad, promjenom krvne slike grada, čini mi se da smo svi skupa ušli u neko novo doba u kojem više ne vidimo nikog.

Vidimo itekako, ali nas ti ljudi ne zanimaju. Danas nam Filipinci, Pakistanci i Nepalci dodaju kruh. Peciva. Neka me dragi Bog zgromi ako se varam, sve te strance ne vidimo baš onako kako ne vidimo i naše drage beskućnike. Oni postoje, tu su oko nas, ali se mi pravimo da ih ne vidimo. Trebamo li razlučiti naše beskućnike i prosjake od došljaka? Naravno da ne.

No nemojte koristiti izliku da ne vidite potrebite, jer ne vidite došljake. Njih je sve više, i svijet u kojem živimo više nikada neće biti isti. A to nije razlog da okrenemo glavu od naše najpotrebitije braće. 

Danas sam po prvi puta vidio stranca, vjerojatno radnika iz Pakistana, kako po ulici skuplja plastične boce. Imajte srca za tu našu malu braću. Ali jednako, imajte srca i za ovu našu malu braću. Mali prilog vaše dobrote, u oku je Boga vašega veći nego da molite na Trgu bana Jelačića. Molitvi je mjesto u crkvi, a vašem odnosu sa Isusom mjesto je pred Markom.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay