Kako smo već neki dan pisali na Lupigi u Hrvatskoj postoji opravdan strah umirovljenika pred predstojećom zimom, ali ne samo umirovljenika, nego, nažalost, i šireg sloja društva o tome kako će se predstojeća kriza izazvana poremećajima na tržištu na njih odraziti. Medije su ovih dana već zasuli računi građana za električnu energiju koji su i po nekoliko puta viši u odnosu na isti period prošle godine.

Nešto više o situaciji sigurno može reći redovito godišnje priopćenje Državnog zavoda za statistiku (DZS) o Pokazateljima siromaštva i socijalne isključenosti u 2021. godini. Iako suhoparni zbroj podataka on će nam dati bolji uvid i jasniju sliku, pogotovo kada ga usporedimo s ranijim priopćenjem. Konzultirali smo i DZS-ovo priopćenje o aktivnom stanovništvu u Republici Hrvatskoj u 2021. godini. I nastojali smo ga usporediti s lanjskom godinom, ali i sa situacijom otprije dvadesetak godina u Hrvatskoj, kao i s prilikama drugdje među članicama Europske unije.

Prije svega, valja imati na umu, budući da službeni podaci solidno kasne, kako je stvarno stanje i puno gore. Realno je očekivati daljnji val poskupljenja cijena hrane, prijevoza, stanovanja, a posljedično i drugih dobara. No, vratimo se na tren natrag da vidimo kako se kreće zabilježena stopa rizika od siromaštva. Za bolje razumijevanje teksta najprije je potrebno znati što ona znači. Naime, DZS, u skladu s uredbama EU-a i metodologijom Eurostata propisanima za istraživanje EU-SILC (Statistics on Income and Living Conditions), svake godine provodi Anketu o dohotku stanovništva, tj. istraživanje na kojem se temelji izračun pokazatelja siromaštva i socijalne uključenosti za Hrvatsku. Pokazatelji se temelje na konceptu relativnog siromaštva koji uzima u obzir raspoloživi dohodak kućanstva, broj članova u kućanstvu (veličinu kućanstva) i distribuciju dohotka unutar populacije. Osnovni je pokazatelj stopa rizika od siromaštva. To je postotak osoba koje imaju raspoloživi ekvivalentni dohodak ispod praga rizika od siromaštva. 

Stopa rizika od siromaštva ne pokazuje koliko je osoba stvarno siromašno, nego koliko njih ima dohodak ispod praga rizika od siromaštva. Prag rizika od siromaštva postavljen je na 60 posto od srednje vrijednosti (medijana) raspoloživog dohotka svih osoba. Na taj se način mogu komparativno utvrditi vrijednosti i vidjeti koliko je građana Lijepe naše ispod 60 posto od srednje vrijednosti koja za 2021. godinu iznosi 117.340 kuna po kućanstvu, odnosno ekvivalentni raspoloživi dohodak u kunama se zaustavio na brojci od 66.793 kuna. 

I jedna i druga brojka porasle su u odnosu na 2020. godinu što je dobra vijest. Ono što nije dobra vijest je da je taj porast višestruko anuliran s porastom inflacije i cijena hrane. Nažalost, ne samo da je anuliran, već je i došlo do porasta stope rizika od siromaštva u odnosu na 2020. godinu, pa tako gotovo petina stanovništva (19,2 posto) prema DZS-a spada u tu skupinu. 

Realno je očekivati daljnji val poskupljenja cijena hrane, prijevoza, stanovanja, a posljedično i drugih dobara (FOTO: Lupiga.Com)

Ni situacija na razini Europske unije nije nimalo blistava, pa je od Hrvatske gore čak osam država. Redom su to sve postsocijalističke države – Rumunjska (23,5 posto), Latvija (23,3 posto), Litva (22,9 posto), Bugarska (22,0 posto), Estonija (21,9 posto), te dvije razvijene mediteranske države, koje, zanimljivo, kao i Hrvatska imaju veliki udio BDP-a od turizma – Španjolska (21,5 posto) i Italija (20,9 posto). U tom kontekstu od druge dvije države PIGS-a stojimo nešto lošije – Grčka ima stopu rizika na 18,5 posto, a Portugal 17,3 posto. Ukoliko se usporedimo sa nekim srednjoeuropskim državama poput Češke (9,6 posto) u dvostruko smo goroj situaciji, a značajno na ovom polju zaostajemo i za Slovencima (12,0 posto) i Austrijanacima (14,3 posto).

Kako podaci prilično kasne, tako se i iskazivanje ove stope puno kasnije bilježi. No, uzmimo sada podatke otprije 20 godina - 2001. godine stopa rizika od siromaštva iznosila je 17,2 posto. Pet godina kasnije, 2006. godine bila je još manja - 16,3 posto. Nakon toga je uslijedila ekonomska kriza i vrlo osjetljivo razdoblje gdje stopa rizika od siromaštva raste, 2015. godine je na visokih 19,9 posto. Nakon gladnih godina, uslijedilo je ipak poboljšanje u tom smislu. Tako je u razdoblju od 2015. do 2020. godine prosjek raspoloživog dohotka po kućanstvu bilježio rast od 35,0 posto te prosjek ekvivalentnog raspoloživog dohotka za 43,3 posto, a stopa rizika od siromaštva manja je za 1,6 posto i iznosi 18,3 posto. 

Ova gomila brojki samo pokazuje kako je u široj povijesnoj perspektivi hrvatsko gospodarstvo vrlo fragilno, teško izlazi iz krize, što pogađa one najsiromašnije te otkriva kako se lakše ulazi u začarani krug siromaštva, nego što se iz njega izlazi. To govori da su socijalne sigurnosne mreže države poprilično potrgane i ne funkcioniraju najbolje. U prilog tome govori i velika razlika u broju stanovnika u ovom promatranom razdoblju, pa će tako na „semaforu“ pod kategorijom „napustili Hrvatsku“ stajati brojka od čak 548.931 osobe. Toliko ih je, naime, bolji život potražilo negdje drugdje.

U službenim publikacijama postoji i nešto što se zove „Osobe u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti“, a odnosi se na one osobe koje su u riziku od siromaštva ili su u teškoj deprivaciji ili žive u kućanstvima s niskim intenzitetom rada. Prema tom pokazatelju za 2021., godinu u Republici Hrvatskoj u takvu je položaju bilo 20,9 posto stanovništva, a to je ipak manje nego 2020. godine, kada je takvih osoba bilo 23,2 posto. Međutim, od ove godine statistika nije iskazana kao dosad u raspodjeli NUTS regija na Jadransku i Kontinentalnu, već na Jadransku, Panonsku i Sjevernu Hrvatsku te Grad Zagreb. Ovakav nam pregled situacije prikazuje vrlo veliku regionalnu diversifikaciju, kao da živimo u četiri različite države. Primjerice, stopa rizika od siromaštva u Panonskoj je Hrvatskoj 27,0 posto, veća i od one previđene recimo u Srbiji, koja se je 2020. u toj državi zaustavila na 21,7 posto. Prema regijama druga najgora situacija je u Sjevernoj Hrvatskoj - 18,5, nešto je bolja u Jadranskoj Hrvatskoj – 18,1, a daleko najniža je u „državi u državi“ - Gradu Zagrebu - 11,6 posto, što je, dakle, za dva i pol puta manje nego u Panonskoj Hrvatskoj. I, ne manje važno - prilično manje od prosjeka Europske unije (16,5 posto).

Ovi se podaci potpuno podudaraju s podacima o značajnom odseljavanju iz slavonskih regija, ali i o značajnom starenju stanovništva. O kakvom se razmjeru demografskih starenja ovdje radi pokazuje i sljedeći podatak. Udio starih u ukupnom stanovništvu je s 15,7 posto prije 20 godina – 2001. godine, preko 17,7 posto 2011. godine, porastao na sadašnjih 22,3 posto. Gledamo li prema brojkama, neaktivnih starijih osoba u Hrvatskoj živi 868.638. Dakle, svaki četvrti stanovnik Hrvatske osoba je koja je podložna puno većoj stopi rizika od siromaštva, budući da mirovine ne prate razinu troškova života i nisu dostatne za dostojanstven život. 

Udio starih u ukupnom stanovništvu je s 15,7 posto prije 20 godina na sadašnjih 22,3 posto (FOTO: Pixabay)

Jedna od glavnih poluga u borbi protiv siromaštva je povećanje zaposlenih. Kako s time stojimo? Zavirili smo u podatke publikacije Aktivno stanovništvo u Republici Hrvatskoj u 2021. – prosjek godine te ih usporedili s podacima iz 2006. godine koje navodi Siniša Zrinščak u knjizi „Socijalna politika Hrvatske“. Valja imati na umu da se radi o vrlo turbulentnom razdoblju ekonomske krize te mirovinske reforme što je glavni „krivac“ za to što trenutno u Hrvatskoj imamo 1,678 milijuna zaposlenih u odnosu na 1,588 milijuna prije 15 godina. Zanimljivo je da u toj brojci muškaraca ima 907.000 odnosno 54 posto što će kasnije utjecati i na iznos i na visinu mirovina. Uz to se veže i statistički podataka da je čak 34,6 posto žena starijih od 65 godina u većem riziku od siromaštva.

No, sama stopa zaposlenosti je vrlo niska i jedna je od nižih u EU – iznosi 47,8 posto. Stopa aktivnosti stanovništva (zbroj zaposlenog i nezaposlenog stanovništva) pala je u ovih 15 godina i za muškarce i za žene. Za muškarce sa 68,5 na 58,3 postotaka, a za žene sa 56,6 na 45,8 postotaka. Ante Zdilar u članku „Kretanja na tržištu rada u Hrvatskoj i Europskoj uniji: važnost formalnih institucija objavljenog“ u časopisu Ekonomska misao iznosi slijedeću analizu: „Može se vidjeti da Republika Hrvatska ima jednu od najlošijih stopa participacije u odnosu na ostale zemlje članice Europske unije. Konkretno, u 2019. godini iznosila je 66,5 posto, što je 4,1 postotni poen manje u odnosu na Poljsku, 6,7 postotnih poena manje u odnosu na Bugarsku, 8,7 postotnih poena u odnosu na Sloveniju, 10,2 postotnih poena manje u odnosu na Češku te čak 16,4 postotna poena manje u odnosu na najbolje rangiranu zemlju Švedsku. Jedina lošije rangirana zemlja u odnosu na Republiku Hrvatsku je Italija sa stopom participacije od 65,7 posto u 2019. godini. Razloge preniske stope participacije u Republici Hrvatskoj nije moguće jednoznačno odrediti budući da je ona rezultat nekoliko mjerljivih i nemjerljivih faktora. Jedan od razloga niske stope participacije je svakako visok udjel turizma u BDP-u, gdje zapravo određena nekolicina ljudi nije aktivno uključena u tržište rada, budući da uživa blagodati renterijerskog načina života. Nadalje, visok udjel turizma u BDP-u je također prouzročio određene anomalije na tržištu rada u vidu različitih (većih) nadnica u branšama niskokvalificirane radne snage u odnosu na (niže) nadnice visokokvalificirane radne snage. To posljedično može izazvati određenu demotivaciju mladih ljudi u smislu ulaganja u vlastito obrazovanje i karijeru“.

Uz starije, druga vrlo osjetljiva skupina u riziku od siromaštva su djeca. Pri tome su u najnezgodnijoj poziciji djeca jednoroditeljskih obitelji (stopa rizika je 37,5 posto) te kućanstva koja imaju troje i više djece (stopa je 22,8 posto) – odnosno više nego duplo veća s kućanstvom koje ima dvoje djece.

Za kraj, da probamo biti konstruktivni s obzirom da će pobrojane strukturne probleme spomenute u tekstu, a koji su prisutni već više od 30 godine, biti teško riješiti. Kako bi, recimo, bilo da se pokoja milijardica nastala u sumnjivim rabotama raznoraznih škugora u velikim tvrtkama poput INA-e ili HEP-a prebaci u svojevrsni Fond za borbu protiv siromaštva? Iz njega bi se mogli financirati hvalevrijedni projekt ili inicijative poput Pravo svakog djeteta na školski obrok prema kojoj bi svako dijete imalo pravo na besplatan školski obrok. S obzirom na količinu „zamračene love“ tih 273 milijuna kuna koliko je procijenjeno da je potrebno kako bi svako dijete dobilo obrok dnevno i ne izgleda tako puno.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Daniel Kasap

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga