I odmah se sjetim malonogometnog turnira u mom bivšem mjestu boravka. Jedinstven događaj u cijelome Svijetu. Tri dana i noći bi se non-stop pičila “fuca”. Bez pauze. Krenulo bi se sa 128 ekipa i onda bi se kup sistemom (kao recimo na Vimbldonu) stizalo do kraja takmičenja, do finala. Uporedo sa ovom sportskom manifestacijom jedne godine išla je i nagradna igra. Svaki serijski broj kupljene karte bio je potencijalni dobitnik. Obećane su i bogate nagrade. Prva je bila maketa najnovije vrste automobila (nisam siguran, ali mislim da je u pitanju bio Citroen). Da bi stvar izgledala još ozbiljnije i upečatljivije, ispred ulaza u dvoranu, organizator je parkirao tri prava Citroena u tri različite boje, a na transparentu je pisalo: “PRVA NAGRADA ZA SRETNOG DOBITNIKA - MAKETA AUTA”. I niko nije obraćao pažnju na tu tešku stranu riječ “maketa”.

Splićani? To vam je najveća bagra. Ti ljudi niti imaju časti, niti imaju obraza. Ne želim više Splićane, hoću Nepalce! Tako nas je jučer počastila vodeća medijska kuća u Dalmaciji koja je nebrojeno puta pisala o tome da poslodavci muku muče s pronalaskom novih radnika. A i kad ih nađu, opet problemi. Naime, sve dogovore, rukuju se, radnik obeća ujutro doći na posao i jednostavno se ne pojavi. „Ugostitelji s kojima smo razgovarali“, navodi taj medij, "kažu da imaju poplavu takvih neodgovornih ljudi". Neodgovornih ljudi. Dobro zapamtite tu rečenicu. Ti ljudi, to su vaša djeca, dakle neodgovorna, uobražena, neodgojena. Djeca koja tim moralnim vertikalama, kako navodi taj medij, splitskim ugostiteljima, iz nekih razloga ne pašu. No krenimo dalje, zanimljivo je vjerujte mi.

Sutradan je sedeo na istom mestu, posle par sati u kutiju je neko spustio novčanicu, podigao je pogled, onaj pun zahvalnosti, ali je zbog njene vrednosti zakasnio, ostao je prikovan na novčanici od sto evra, a kada je podigao glavu video je siluetu kako se brzo udaljava, a po prosjačkom poslovnom pravilu veće apoene treba odmah izvaditi iz kutije, u preklopljenoj novčanici skrivao se papirić, mislio je da ga neko vraća, ali nije bio njegov, nije bio od nezadovoljne mušterije, samo ispisan broj telefona. Odsedeo je do kraja smene, brzo je shvatio da ima premalo informacija za bilo kakvu spekulaciju. Okrenuće broj sutra, smatrao je da bi ga zvanje stranca istog dana stavilo u defanzivnu poziciju, iako je prosio, morao je pokazati da poseduje samopouzdanje, mislio je na samopoštovanje.

Još od 1957. godine EU je obvezana načelom jednake plaće za jednaki rad muškaraca i žene. Unatoč tome žene su i dalje manje plaćene od muškaraca. Statistika, istina, pokazuje da se situacija popravlja, ali je napredak spor. Tako se na razini EU jaz u proteklom desetljeću smanjio za nešto manje od tri posto. Unatoč tome, zadnji podaci Eurostata kazuju kako su žene u 2020. godini zarađivale 13 posto manje od muškaraca. Hrvatska je imala nešto manji prosjek od europskog te je on iznosio 11,2 posto. No, nije to nešto što bi trebalo radovati radnice u Hrvatskoj jer žive i rade u zemlji u kojoj se razlika u plaćama muškaraca i žena produbljuje. Naime, žene su u Hrvatskoj u 2010. godini primale 5,7 posto niže plaće od svojih muških kolega. No, u godinama koje su uslijedile jaz se sve više produbljivao.

Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske javno je danas reagirao na potez hrvatskog ministra vanjskih i europskih poslova Gorana Grlića Radmana. Naime, on je od Austrije ovog tjedna tražio da se na spomenik vojnim snagama ustaške Nezavisne države Hrvatske, koji se nalazi na Bleiburškom polju u Austriji, vrati grb s prvim bijelim poljem. "Ministru Radmanu i hrvatskoj vladi u čije ime on nastupa moralo bi biti dobro poznato da ustaše i domobrani nisu bili nikakva ‘hrvatska vojska’, nego oružana sila kvislinške paradržavne tvorevine što je na području dijela Hrvatske i BiH stvorena ne da bi se time zadovoljile vjekovne težnje hrvatskoga naroda, nego da bi se osigurali strateški interesi sila Osovine, odnosno naci-fašizma", poručuju, među ostalim, iz SABA-e.

Kad sam završio treći razred osnovne nisam bio ni svjestan jedne važne životne činjenice. Na početku četvrtog razreda se vršila selekcija, odlučivalo se ko će učiti ruski, a ko engleski jezik. Cijelo to ljeto su se potezale veze, od sekretara partije, preko predsjednika opštine i direktora škole. Da se sinovi i kćerkice ubace u “engleze”. Mom ocu je bilo neugodno da urgira. Da me “uglavi”. A mogao je. Kao što ga je bilo sram da traži veći stan, poput sijaseta njegovih partijskih drugova. Na pitanje moje majke, zašto ne traži trosoban, odgovarao je: "Ankice, pusti to, koji će nam kurac tol’ki stan?!" Tako sam ja na kraju ostao “rus”. Sjedim iza kuće i nasipam treći. Ili to bijaše četvrti džin-tonik. Nešto se zezam sa svojim sinom Filipom. Puštam pjesme iz mladosti, tako je inače kad me “malo” uhvati, a usput provjeravam njegovo znanje. Zna, pizda mu materina!