U četvrtoj radijskoj emisiji koju je Lupiga proizvela u suradnji s prijateljskim Radiom 808 imamo važnu priču. Naime, Europski parlament je nedavno Zakladi Solidarna dodijelio nagradu European Citizens Award za podršku koju je pružila žrtvama potresa u Zagrebu i na Baniji. Svega nekoliko mjeseci nakon potresa u Zagrebu, novoosnovani Fond 5.5. dodijelio je stotine tisuće kuna direktne financijske pomoći građanima u riziku od siromaštva čiji su domovi oštećeni u potresu. Kasnije svoje aktivnosti usmjerava na potresom pogođeno područje Banije. Dio emisije Blažević je posvetio i radu Ministarstva graditeljstva, koje je odugovlačilo s odobrenjem procedura, pogotovo kada su pravljene nove kuće, zbog čega se, na koncu, uslijed ekonomske krize i poskupljena građevinskog materijala, dogodilo da sa prikupljenim novcem više nije mogao izgraditi planirani broj kuća. „Nas je Ministarstvo graditeljstva baš tlačilo. Baš ono nemilosrdno“, iskreno će Blažević,

Paralelno s razvojem internetskih tehnologija, u informacijskoj industriji dešavao se još jedan proces koji je važno imati na umu kada se govori o problematici dezinformacija u suvremenim društvima: proces slabljenja tradicionalnih medija. Globalna financijska kriza koja je 2007. godine krenula iz SAD-a i narednih godina nastavila odjekivati svijetom imala je snažan utjecaj na medije. Budžeti novinarskih redakcija drastično su srezani. Gubitak sredstava vodio je prema padu kvalitete, a pad kvalitete prema smanjenju medijskog dosega i gubitku povjerenja javnosti. U informacijskom prostoru nastala je praznina. Ako nema dovoljno kvalitetnih i provjerenih informacija da je popune, nekvalitetne i neprovjerene će poslužiti svrsi. Kombinacija oslabljenih medija i revolucionarnih komunikacijskih tehnologija pokazala se kao recept za katastrofu.

Film „Događaj“ prati mladu djevojku Anne koja zatrudni i, iako je izvrsna studentica, popušta u učenju, zapinje u neželjenoj trudnoći. Život joj se mijenja iz temelja - od prijateljica koje je osuđuju pa do liječnika koji joj umjesto tableta koje sprječavaju razvoj fetusa, daju tablete koje pospješuju njegov rast. Na spomen riječi abortus svi zanijeme, to je vrhunski tabu šezdesetih. Anne u svojoj borbi ostaje usamljena, a priča prati tijek osamljivanja i napuštanja najbližih, s time da naravno roditeljima nije rekla niti riječ o tome. Očajna i u strahu da će njezina trudnoća označiti i nju i njenu obitelj kao društvene promašaje, znala je da ne može zadržati to dijete, stoga je prvo pokušala izvršiti pobačaj pletećom iglom, a potom je nakon pronalaska osobe navodno stručne za ilegalni abortus završila na hitnom bolničkom odjelu gdje su joj jedva spasili život.

Vidite poštovani gospodine Pauk, u vezi slučaja o kojem ste napisali svoj post – svoj obol su već dali cijenjeni doktor Hrvoje Tomasović pokazujući koliko je pokvaren, a nakon njega i uzvišeni gospodin Robert Pauletić pokazujući koliko je zao i bestijalan. Vi ste samo pokušali sudjelovati u svemu, a ispali ste užasno, ali užasno glupi. I nije ovo prvi put da ste ispali užasno glupi, ali evo, moramo to istaknuti, ne bi bilo fer da zaobiđem. Možda ste htjeli ispasti hrabri, moćni, zli, pokvareni … ali niste. Samo ste ispali užasno glupi poštovani gospodine Pauk. Izjave Martina Pauka su gnjusne, fašistoidne i zle, a kakav je on čovjek - ne znam, kažu da odijelo ne čini čovjeka, valjda ga čine djela i riječi. Pa sami zaključite. Ako ne smijem s par riječi opisati što ja osobno mislim o ovom biću, valjda barem mogu nabrojati nekoliko njegovih javnih uspješnica.

Danas, nakon dva dana, smiren i hladne glave imam samo jedno pitanje za ministra zdravstva. Dobro, tri. Da je pred hitni infektološki odjel stigla crna limuzina s nadbiskupom Bozanićem, sa svim dijagnozama i simptomima poput Vladinih, da li bi mu rekli da nema potrebe za hospitalizacijom? Da je hitnu pomoć samo jednom, a ne dvanaest puta, zvala supruga premijera Plenkovića, sa svim dijagnozama i simptomima poput Vladinih, da li bi mu rekli da ne treba u bolnicu i da piša u lonac? Da je hitna pomoć nakon tri dana stigla u kuću nekog HDZ-ovog županijskog pročelnika s istim dijagnozama i simptomima poput Vladinih, da li bi mu rekli da nije za bolnicu, preporučili da jede slane štapiće i otišli? Molim, samo kratak odgovor: da ili ne? Ne, ne, vrlo jednostavno: da ili ne?

Vladajuća hadeovska licemjerna klika i njihovi kriminalni domoljubni pipci; ministri, suci, doktori i ostali egzekutori skloni su, razumijete, tom govnarskom odnosu prema slobodoumnom čovjeku, umrlom ili živom, pa čak i onda kada bi se barem na jedan dan htjeli uvući u kožu minimalne građanske pristojnosti i sve sa tugom u očima, zastavicom na reveru i figom u džepu, pustiti tintu sućuti upućenu poštovanoj obitelji i prijateljima upravo ugašenog ferala – Vladimira Matijanića. Ta prolivena crna tinta je, valjda, taj krajnji doseg, ushićenje i prikrivena radost što je pero istine i pravde stalo na pola nedovršenog teksta, upravo o onima koji se toj smrti danas najviše raduju. Umro je Vladimir Matijanić, glasila je vijest. Poslije smrti Predraga Lucića, Viktor Ivančić je u obraćanju toj sviti, u kolumni pod naslovom "Sućut i druge lakrdije", napisao je sljedeće...