Crna komedija „Planet“ španjolsko-argentinske redateljice Amalie Ulman proglašen je najboljim filmom u igranoj konkurenciji netom završenog filmskog dijela 15. Subversive festivala. Posebno priznanje žirija u igranoj konkurenciji osvojio je film „Veliko kretanje“ bolivijskog redatelja Kira Russa. Film se sastoji od dvije odvojene priče koje se isprepliću, a u najavi je opisan kao „istovremeno halucinogeni trip, spiritualno putovanje i metafizička potraga - jedinstveno filmsko iskustvo puno bijesa, misterija i lizerginske magije“. U dokumentarnoj konkurenciji nagradu žirija odnio je debitantski film Marusje Siroječovskaje, „Kako spasiti mrtvog prijatelja“. Film se bavi suicidalnim „milenijalcima“ s moskovske periferije, a svojevrsno je ljubavno pismo redateljice njenom prijatelju Kimiju i svakako je preporuka za gledanje.

Konzervativni pokreti koji se bore za zabranu pobačaja u posljednjih deset godina izrazito su se profesionalizirali te se njihovo financiranje u Europi između 2009. i 2018. godine učetverostručilo. Jedna prošlogodišnja studija ukazuje da je u tom razdoblju u blagajne ovih organizacija pristiglo više od 700 milijuna eura. Indikativno je da oko 80 milijuna eura potječe iz Sjedinjenih Država, a čak 180 milijuna iz Rusije. S tvrdokornim i konzervativnim dijelom češke Katoličke crkve posljednje desetljeće počinju surađivati ultrakonzervativne organizacije koje su se vješto infiltrirale u društvo i izgradile imidž organizacije koje pomažu, posebno ženama. Jedna od njih je „Pokret za život“. Od krajnje marginalne organizacije s vrlo promišljenim, na prvi pogled potpuno sekulariziranim marketingom, izgradili su utjecaj u društvu.

Samac, u svojih četrdesetak kvadrata. Supruga umrla proljetos. Sin i snaja sa unučićima već dvije godine vani. Krčanje crijeva nepogrešivo najavljuje da je vrijeme za večeru. Prijevremeno penzionisani nastavnik hrvatsko-srpskog jezika gospodin Kovač pogledava kroz prozor i zadovoljno zaključuje da se napolju smračilo. Silazi do kontejnera za smeće. Okreće se oko sebe i nakon što se uvjerio u ničije prisustvo počinje poput kakve grabežljivice da prebire. Po otpacima. Reciklaža još nije zaživjela u njegovom kraju pa je unutra nabacano svega i svačega. A on već iskusan smećolog, vještim pokretima razdvaja dobro od lošega. Neko je izbacio hrpetinu novina. I htio – ne htio, usput krajičkom oka opaža velike crne naslove. ŽIVOTNI STANDARD SVE BOLJI! PREMIJER NAPAO PREDSJEDNIKA!

Da je bilo istinske želje da se o Franji Tuđmanu, u povodu stote obljetnice njegova rođenja, progovori vjerodostojno i “s dostojanstvom”, kako je to formulirao Andrej Plenković, progovorilo bi se historiografski, a ne politički – ali, kako ta vrsta dostojanstva nije bila ni Tuđmanov način, ovo što smo vidjeli skladno se uklapa u njegovo nasljeđe. To, međutim, povijesnu istinu ne mijenja: istinu da je Hrvatska danas EU i NATO članica ne zbog Tuđmana, nego usprkos njemu; istinu da je njegova maksima “Sve za Hrvatsku – Hrvatsku ni za što” uvijek bila tek pokriće za svevlašće i samovolju HDZ-a; da njegovo zagovaranje nekakve “pomirbe” nije bilo drugo doli rehabilitacija ustaštva i ponižavanje partizana; da je njegova “briga za Hrvate u BiH” bila drugo ime za etničko čišćenje Bošnjaka ...

Nedavno mi se dogodio veoma zanimljiv incident. Šetao sam tržnim centrom, čula se neka lagana, zapadnjačka muzika. Odjednom, čujem ogorčeni glas iza leđa: „Kakav bezobrazluk! Ovi Amerikanci i Britanci uvode sankcije našoj zemlji, sprečavaju Vladimira Vladimiroviča da se bori protiv nacista u Ukrajini, a vi ovde puštate njihovu muziku? Stavite rusku pesmu odmah! Ne treba nam ovo zapadno smeće!" Pogledao sam oko sebe, glas je pripadao običnom, neupadljivom tipu koji je svoje ogorčenje izlio na jadnog prodavca. Momak je bio prilično loše obučen, tipičan predstavnik "dubokog naroda". Onog koji je sa entuzijazmom, čak i sa nekom vrstom opsesije, podržao takozvanu „specijalnu operaciju u Ukrajini“. To je „Putinova većina“. Čine je fabrički radnici u industrijskim gradovima, ozloglašeni državni službenici, nastavnici i penzioneri.

Nakon što je politički analitičar i kolumnist Srđan Puhalo prošli tjedan na portalu Analiziraj.ba objavio kratki tekst u kojem tvrdi da političari i mediji neodgovorno koriste brojku od 1.601 ubijene djece tijekom ratne opsade Sarajeva, te pozvao da se utvrdi točan broj ubijene djece, usijale su se društvene mreže. Puhalo je primio na stotine prijetnji i uvreda. Jučer je policiji prijetnje prijavila i poznata sarajevska redateljica Jasmila Žbanić, dobitnica europskog Oscara i niza značajnih filmskih nagrada. Ona je nakon objave Puhalovog teksta na svome Facebooku, zaključila da je njegovo pitanje dobro postavljeno te također pozvala nadležne da utvrde točan broj ubijene sarajevske djece u ratu. U hajci je prednjačio zastupnik nacionalističke SDA u sarajevskom kantonu, Haris Zahiragić s degutantnim statusom na Facebooku.