Ulazeći jučer u kuću, sapletoh se u nekoj polutami o kamaru Filipovih patika i umalo, poput jufke razvučene za “burek sa sirom”, ne ljosnuh posred hodnika. Spominjući sinu mater po sto puta, prebrojah pet pari njegove obuće pred kućnim pragom. K’o da se stonoga izula, suncetižareno!

Gledajući u tu hrpetinu, mislima odlutah u prošlost. Sjetih se svojih “romki”. Jedne, jedan par! I za u dvorište i za školu i za subotnju matineju. Nosiš ih dok se ne poderu sa strane, dok se ne odlijepi đon od ostatka. Ili dok dole ne “progledaju”. A to je trajalo, u vrh glave, oko dva mjeseca. Nije postojao proizvođač koji bi za nas napravio sportsku obuću da traje duže, toliko smo intenzivno šutali loptu tih dana. A roditelji ti zaprijete da paziš na patike, makar tri mjeseca. Zadnje dvije nedjelje stavljaš preko rupe kakav deblji karton i “pičiš“ u njima, dok ne napraviš nove rupe, ali ovaj put na nekoliko pari čarapa, pa to mater primijeti. E, tek nakon toga bi konačno nastupalo vrijeme za nove. “Univerzalke”, “toptenke” ili “konversice” su kotirale visoko na listi želja nas dječurlije.

Ulazim zaokupljen tim “patikastim“ mislima u kuhinju. Posmatram oko sebe. Brojim na glas. Šest čaša za vodu! Na stolu dvije, jedna kraj sudopera, jedna pored frižidera, jedna u ćošku na podu, a zadnja (šesta) na prozoru. Sve njegove. Šta je sa ovom omladinom?!?

Dok kupim i stavljam čaše u mašinu za suđe opet se prisjećam. Jedna čaša, koja je prvobitno služila kao ambalaža za Eurokrem ili Podravkin senf, našla bi svoj novi smisao, produžila bi svoj život kraj kuhinjske slavine. Četvero nas je pilo iz te iste posude. I eto, pored visokog rizika od bakterioloških i virusnih oboljenja, nikad se ništa nije desilo, preživjesmo nekako tu, danas nezamislivu, higijensku blasfemiju.

Ode se on, reče, istuširat’. Kažem mu, nemoj dugo, brzi jedan, pet minuta. Kaže ok. Osamnaest i po minuta kasnije zavrće tuš. Alo!!! Razmišljam da li da mu održim predavanje o našim vremenima. Skupoj i jeftinoj struji. I bojlerima koji se prvo moraju zagrijati, a zatim se moraš na brzinu istuširati, da još neko stigne dok ima vruće vode. Odustajem nakon kraćeg razmišljanja.

Zaštek’o mu telefon. Nestalo memorije. Mora, kaže obrisati nekoliko stotina slika. Pitam se koliko ih ima u toj spravi. Trideset dva gigabajta je ogroman prostor. Koliko bi “Astrinih” kutija za cipele (u kojima smo onomad pohranjivali naše fotografije) bilo dovoljno da primi tu silnu kolekciju? Moglo bi se od tih mnogobrojnih kutija, popunjenih printovima, vjerovatno sagraditi omanji kineski zid.

Dok se u današnje vrijeme sve baca nakon jednog ili dva izuvanja i oblačenja, mi smo u prošlosti dugotrajno (da ne kažem zauvijek) koristili i proizvode i pakovanja. Nakon šest (gore pomenutih) smazanih Eurokrema ili izmazanih senfova skupio bi se lijep set čaša. Jednu koristiš, a pet “krkneš”u špajz, da se nađe kad zatreba. Uvijek se nešto čuvalo za zlu ne trebalo. Svaka prostorija, svaki prazan prostor, punio se tim nekim robnim rezervama, za crne dane.

Ako pak ambalaža nije bila u pitanju, već bi se stručnjaci za marketing i plasiranje robe snašli, skontali bi drugi način za dodatnu prodaju određenog proizvoda. Tako, na primjer, kupiš žvake i unutra nađeš jednu igraću kartu. I eto izazova! Koliko pakovanja trebaš kupiti, koliko se, da prostite, treba nažvakati da bi se sklopio jedan špil? Nećete vjerovati, ali moja pokojna baba, Bog da joj dušu prosti, kupovala mi je tri-četiri pakovanja tih žvaka-cigareta sedmično, sve sa ciljem da se skupe 52 karte sa neizbježnim džokerima. “Pušila” je na kraju cijela ulica. Žvakalo je, štob se ono reklo, i staro i mlado.

Špil se skupio na kraju. Uz pomoć njega, tog kompleta karata iz kutija za žvake, baka me naučila “tablića” i “žandara”, tako da sam sa šest godina već bio spreman za otprilike peti razred matematike. Sabiranje, oduzimanje, brojanje osvojenih karata, brojanje štihova, velika, mala, sve je to bila odlična podloga za nadograđivanje znanja, pogotovo prirodnih nauka. Danas djeca, kao što je poznato, raznim metodama ispred monitora, ubijaju “protivnike”, uz obilje brutalnih scena i prolivene krvi. Kakva je to podloga? Za kakve uloge roditelji tih mališana pripremaju svoje potomke? Mi tome, srećom, najvjerovatnije nećemo svjedočiti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Limundo