Kao da me tamo nikada nije ni bilo
U jednoj prijedorskoj ulici su postavili novi asfalt, pa se grad bez odlaganja pohvalio slikama i prigodnim samohvalospjevima. Taman prije nego što će fotografije nestati u nemilosrdnim algoritamskim dubinama, uhvatih poznat detalj. Ćošak samoposluge. To je supermarket preko puta zgrade u kojoj je živjela moja tetka Tesma.
Zagledam se bolje. Da, to je njena zgrada na Pećanima, ulica što vodi ka školi „Dr. Mladen Stojanović“. Tako se škola nekad zvala, ne znam kako se danas zove.
Volio sam doći kod nje u taj stan. Dobila ga je od Keksare, poslije godina potucanja po podstanarskim sobičcima sa svoje dvoje djece, nakon što je otišla od dida i majke. Mali, jednosoban, kao bombon. Zavidio sam Nećki i Sandi, kasnije i Dejani, što žive u zgradi, u gradu, a ne ko ja, u kući na periferiji. Dječja posla.
Jednom, kad sam se već bio zamomčio, srela me u gradu i dala mi ključ da odem po neke čokolade koje je spremila za mene, dobila u Keksari. Sjećam se da je to bio prvi put da u uđem u taj stan kad je bio prazan, dugo sam se okretao po maloj kuhinji, dnevnoj sobi, sve sređeno i uredno, nekako gospodski za razliku od naše proleterski nedovršene kuće, i zamišljao da ću i ja jednog dana tako živjeti.
Zavidio sam Nećki i Sandi, kasnije i Dejani, što žive u zgradi, u gradu, a ne ko ja, u kući na periferiji (FOTO: RTRS)
Kad sam odrastao i odmetnuo se od kuće, tetka bi insistirala da joj dođem, ili sam ili sa porodicom, kad god bih došao u Prijedor. Iako bismo se viđali kod matere, bilo joj je važno da „joj dođem“. Rado sam išao, iako bi me često dočekivala u suzama, ranjena okrutnošću muškarca kojeg je voljela ili nekom drugom životnom tegobom.
Dolazio sam u tu ulicu i drugim povodima. U zgradi do tetkine bio je kafe gdje sam kao momak ašikovao, ugodno daleko od uobičajenih sastajališta i mojih blentavih drugova. Ispod njenog stana bila je Ernestova radnja gdje sam naručio smrtovnice za mater.
Elem, htio sam da kažem da mi je slika novoasfaltirane ulice u kojoj je nekada živjela moja tetka Tesma osvijestila spoznaju da sa ljudima umire i naša intimna geografija. U njenom stanu nisam bio godinama, a teško da ću ikada više ući u njenu zgradu. U tu ulicu ću možda nekada zalutati ili doći slučajno, ali ona polako nestaje iz moje unutarnje mape Prijedora. Tako je iz nje vremenom nestala i Ulica Miše Jazbeca kad je umrla tetka Safija. I Pehlići i u njima majkina kuća, i brdo iznad nje, i krčevina, nakon didove smrti. Kao da me tamo nikada nije ni bilo.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: prijedorgrad.org
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.
Kako lijepo piše ovaj čovjek.