U martu 1985. godine sam već bio nabacio petnaest godina i četiri mjeseca. Pubertet me uveliko gazio. Doba megalomanskih zaljubljivanja. “Zatresk’o se do ušiju”, znalo se reći. “Zacop’o se”. Neki su koristili i “zateleb’o”. Vrijeme prvih zapaljenih cigareta i dječjih pijanstava. Onanija je bila redovna. Taj period sazrijevanja činio se (pre)osjetljiv za naše mladalačke krhke duše. Posmatrali smo domaće i svjetske zvijezde, upijali pokrete, skidali frizure, ugledavali se na njih. Trgali ih iz sredine novina i lijepili po zidovima. Htjeli smo da i mi budemo savršeni, a to naravno nije bilo moguće, jer ni oni to nisu bili, a mi nismo znali ili nismo htjeli da povjerujemo u to.

Svakom od nas je falio neki “hepek”. Ili više njih. Uvijek se nađe, vazda je nešto na nama, neki dio tijela ili lica, bio nesavršen. Ili je bilo predugo il’ prekratko, preširoko il' preusko, previsoko il' prenisko. Estetske hirurgije za tog vremena nije bilo ni u povojima, tako da je svako morao da se nosi, živi i devera sa svojim nedostacima i vlastitim falinkama. Tako je bilo iskrenije i poštenije.

Pored inteligencije koja je bila upitna, autor ovog teksta je lično imao još dvije mane. U pitanju su bili velik nos i mali broj kilograma. I sve je to bilo katastrofa, nepremostiva prepreka, patnja mladog Vertera i ko zna šta bi i kako bi se sva ta “svakodnevna jadikovka“ okončala da se na muzičkoj sceni nije pojavio vižljasti dugonosi čupavac dubokog glasa za kojim su poludjeli svi odreda i koji je bio toliko primamljiv i nježan da bi ga, takva se fama i priča iskonstruisala po popodnevnim sijelima i ispod hauba frizerskih salona, svaka mama poželjela za zeta.

I meni je s njegovom pojavom svanulo. U Boga nisam vjerovao pa sam svu količinu zahvalnosti pripisivao suludoj sreći i igri sudbine koja me zadesila. Mogao sam napokon i ja, upravo onakav kakav jesam i kakvog me ćaća napravio, biti kul. Pored već spomenutog nosa i nedostatka težine, trebalo je samo još par stvari da dovedem u red, da pustim kosu, probušim uvo, obujem starke, navučem petsto keca, nabacim potkošulju u boji i svijet će pasti na koljena, bit će moj. Prvo od nabrojanog (puštanje repa) je nekako i prošlo kod roditelja, ali već na drugom je zapelo, nisam to smio ni da pomislim. Mada, s ove vremenske distance, nakon toliko godina, krivo mi je što nisam skupio hrabrosti da ih pitam i oko minđuše. Kao što mi je krivo što nisam skupio hrabrosti da pitam svaku curicu koja mi se tada sviđala (jedno pola grada) ono čuveno: „‘Oš hodat’ sa mnom?“

Ovako će zauvijek ostati nepoznanica, nikad se neće saznati koliko bih još “đonova” nabirikao na svom ljubavnom kontu.

Ovo sam već negdje spominjao, sad ću opet, a i svaki ću put kad mi se za to ukaže prilika. Dakle, iste te godine u robnu kuću “Beograd” stigli su kasetofoni Stylandia. I to sa dvije glave. Teško je sad u ovo potrošačko vrijeme, doba suludog konzumerizma kad se ni u čemu oskudijeva i kad svega ima na tone, objasniti nekome šta je to predstavljalo u ono vrijeme. Dvije glave! Halo!!! Mogućnost presnimavanja s kasete na kasetu bez upotrebe dva uređaja (može sve na jednom) i bez potrebe obavezne grobne tišine za vrijeme snimanja, sve je to za nas omladinu bilo u istoj ravni sa otkrićem točka. Ili u najmanju ruku - vatre.

Ovako nekako su izgledali naši mokri snovi tih godina (SCREENSHOT: YouTube)

Obećavao sam ja da ću biti dobar, da ću imati sve petice, primjerno vladanje, da neću gnjaviti mlađeg bracu i hiljadu drugih stvari samo da se Stylandia pojavi u našem stanu. I pojavila se. One ale što će mnogo godina kasnije letati u “Igrama Prijestolja” bile su mali miševi u usporedbi sa dobijenim muzičkim zmajem, svemogućom dvoglavom aždajom.

Prva kaseta koja je imala čast da skine junfer, odnosno oduzme nevinost mom novom kasetofonu bila je “Sa druge strane jastuka”, drugi album mog tadašnjeg idola koji je za tu priliku uz vlastiti nadimak Bajaga dodao i ime svog benda Instruktori. Iako na omotu prvog albuma nema ni “i“ od Instruktora nego je to bio solo Bajaga album, ipak se ovaj SDSJ (čitaj: “Sa druge strane jastuka”) vodi i računa kao njihov drugi studijski uradak.

Album otvara pjesma “220”. Broj koji predstavlja napon struje u voltima. Veoma korisna informacija koja je mogla zatrebati kad nastavnik na časovima fizike pita u čemu se mjeri napon i (da prostite) koliki je. S ovom pjesmom su po sopstvenim riječima dugo vremena otvarali i zatvarali svoje koncerte, pogotovo kad još nisu imali širok repertoar na raspolaganju, pa su neke numera svirali po nekoliko puta.

“Vidi šta mi je uradio od pesme, mama” je obrada. To ću saznati mnogo godina kasnije na koncertu Ray Charlesa. Mislio sam da je to njegova originalna pjesma, a onda sam prije pet-šest mjeseci čuo i original od pjevačice po imenu Melanie Safka koja je kompoziciju objavila 1970. godine. Bajagina verzija sličnija je Čarlsovoj nego Safkinom originalu. Nije zgorega napomenuti i da je Bajaga ispod svoje verzije pjesme uredno naveo originalnog autora, što će reći da je nije maznuo i okitio se tuđim perjem.

“Nemoj da budeš nja nja” je klasična reggae numera. Onako fina i lagana, pomalo lijena baš onako jamajčanska kako i treba da bude gdje “nja nja…la la” nisu riječi za neke filozofska proviđenja, nego su više za neku atmosfericu gdje bi se pomalo motalo i mnogo dimilo.

“Dobro jutro džezeri” je vremenom postao jedan od najvećih džez standarda na prostorima bivše Juge. U pjesmi se spominju “Davis Miles” i “Coltrane” što je meni ličilo na imena američkih atletičara u utrci štafeta na četiri puta četiristo metara. Nikad čuo za imena, kamoli za njihova djela. Kasnije sam nešto probavao da im poslušam one najpopularnije hitove, ali nije mi nikad pravo sjelo. Nikad mi nije došlo do onoga momenta, kao sad mi se nešto sluša a ne znam šta … znam … pustiću Milesa ili Coltranea. Volio bih da jest, da i ja budem načitan džezerice, da budem in, ali nisam … jebiga.

“Šarene pilulu za lilule”, pjesma za koju je Bajaga rekao da je zapravo kritika zdravstvu i doktorima koji su svaki mentalni problem onomad prije 40 godina rješavali tako što su propisivali šaku pilula za po tri puta na dan. Gledajući iz ove perspektive dalo bi se zaključiti kako se problem ne samo još više produbio, nego je poprimio katastrofalne razmjere.

Kad smo već kod Momčila i pilula nek' se i ovo nađe. Jedan drugi pjevač se u jednom razgovoru sa novinarom nešto iznervirao pa ogorčeno izjavio (parafraziraću): “Dok ja zovem na buđenje i da narod progleda, Bajaga nudi šarene pilule za lilule i poziva da se žmuri”.

“Dvadeseti vek” je možda bio i najveći hit na albumu. Meni nekako najdraža pjesma. Uz Beethovenovu „Devetu“ tu imamo i malo repa kojeg je Žika fino odradio.

“Francuska ljubavna revolucija” je pjesma u kojoj je prva strofa napisana na jeziku iz naslova. Google je to preveo kao:

Muzika je fantastična

Priprema revoluciju

A žena je lijepa

Veoma lijepa kao bombona.

Eto, ko nije znao - sad zna. Ko ne razumije - shvatiće.

“Nemoj da se zezaš sa mnom” je jedna prava, klasična rokenrol pjesma. U prvoj strofi se spominju: drugovi, droga, dugovi i Bog. Ne znam da li je, ali postoji velika mogućnost da je Momčilo zbog ovog bio pozivan na razgovore gdje je trebao potanko i u najsitnije detalje da odgovara na koje je drugove mislio, o kakvoj drogi je riječ, je l’ on to misli na naše inostrane dugove i otkud i šta Bog radi među drugovima?

O “Zažmuri” samo ću reći da je uz nju moja generacija otplesala najviše sentiša. Dok bi tako duboko dišući tancovali “stiskavac”, kroz nos bi ispuštali vreli vazduh iza uha naše simpatije, dok bi Bajaga nabrajao i prelazio sa vučice na pesmu cigana, naša ruka prelazila sa njenog struka na debelo meso. Tako smo valjda vidjeli u nekom domaćem filmu da se radi, pa smo sve to probavali što vjerodostojnije da prenesemo i u naše (tada još) bezbrižne živote, naše melanholično djetinjstvo.

Ne znam kako, koje su to bile šeme i planovi, ali Bajaga je sa svojim Instruktorima u naš gradić pred sam rat dolazio dva ili čak tri puta u šest mjeseci. (U nas bi se reklo- navadio se). To ljeto je skoro svaki vikend gostovala neka grupa na našem glavnom (a ujedno i jedinom) trgu.

Kažu da je za takvo nešto, za bogati kulturno-umjetnički program najzaslužniji bio ondašnji predsjednik omladine. Jedan od mitova i priča koje još kruže planetom ide ovako. Srela tako balavurdija predsjednika na ulici pa bi upitala:

- Predsjedniče, kad će neki koncert?

- Biće, biće omladinci, doće Bajaga za dvije nedjelje.

- Opet Bajaga? (malo se i pokunjiše momci).

- Šta hoćete, dobar je on! A koga bi vi?

Šute oni, razmišljaju, tek će jedan:

- Dovedi Partibrejkerse!

- Koji su to? Nikad čuo. Eh, sad vi mene zajebavate, znate da samo domaće grupe dolaze u obzir.

Na kraju još treba dodati da su Bajaga i kompanija imali na raspolaganju studio na neograničeno vrijeme. Album se pod producentskom palicom Bate Kovača snimao čitava četiri mjeseca. Ploča se prodala u 350.000 primjeraka i Bajaga se nikad više nije ni približio toj brojci.

Kasnije sam i ja odrastao pa su Bajagu zamijenili neki drugi uzori. Danas sam u godinama kad je neozbiljno i imati uzore, ali ovaj album mi je ostao zauvijek u srcu i nerijetko mu se vraćam, pogotovo kad mi žena hoće da dadne na znanje da pustim neku muziku. Samo kaže:

- Hajde Bajo, otpevaj nam nešto!

Za one koji su zaboravili ovaj citat, tako je legendarna Duca Marković u emisiji “Hit Meseca” poslije kraćeg neobaveznog čavrljanja zamolila Bajagu da otpjeva pjesmu “Zažmuri”, koja je, ako se ne varam, bila i hit godine te davne 1985. godine.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia