U pisanoj povijesti Hrvata, čini se, još nije zabilježeno, pa se i ne zna što bi bilo da je Hrvat rođenoj majci rekao kako ide na „glasovnu terapiju”. Da je to naglas izgovorio u kakvom muškom društvu, u najmanju ruku, zaslužio bi cjeloživotnu zalihu sprdnje, a u nekim krajevima domovine vjerojatno i batine. Kakav krimen sa sobom nosi „glasovna terapija” da od nje hrvatski muškarci bježe i skrivaju se kao djeca od mraka, kome je namijenjena i kakvo dobro nosi, upitali smo svestranu Gloriu Lindeman. Bivša dirigentica Le Zbora, korepetitorica, odnosno pomoćna trenerica zborskog pjevanja, u predstavama koje su gostovale na Splitskom ljetu, nekada je i sama pohađala radionice terapijskog rada glasom, a krajem ovog travnja s vokalnom pedagoginjom Martom Kolegom u Velom Ižu vodit će vokalni retreat „Moj glas, naša pjesma”.

BITI TO ŠTO JESI: „Kad me vide sa šminkom i štiklama. a bez grudi, odmah su šokirani“

ŽIVA KNJIŽNICA: Kad ljudi postanu knjige koje ruše predrasude

ŽIVOT U MODERNO DOBA: Sve više ljudi pati od anksioznih poremećaja

„Ogromna sam tremarošica i uvijek su mi koncerti bili noćna mora. Klavir sam učila od malih nogu i bila sam dobra, ali na koncertu bih se blokirala i, kako da kažem, gadno griješila stvari koje sam u samoći bez problema odsvirala. Ista stvar mi se događala s pjevanjem. Ogroman sram me gušio. U tim situacijama ti se praktički izlažeš i ogoljuješ pred nepoznatim ljudima. Od straha i treme, ja nisam smjela ispustiti glas iz sebe. Dok se meni to događalo na koncertima, nekima se dešava u svakodnevnim životnim situacijama. Međutim, imala sam ogromnu želju da to prevaziđem. Za to treba vremena i kod mene se dogodilo relativno nesvjesno. Prvo sam se ohrabrila i krenula kao pjevačica u zboru. To je već situacija u kojoj te ta grupa štiti i više nisi sam. Onda sam postala voditeljica zborova pa sam u sljedećem koraku, s Martom Kolegom, krenula pomalo pjevati na cestu i s vremenom, s tim postepenim izlaganjem, nakon jako duge borbe tu sam tremu i blokadu konačno pobijedila”, objašnjava nam Gloria demistificirajući učitelja kao sveznalicu koji se rodio naučen.

Marta Kolega i Gloria Lindeman ove godine pozivaju vas na Veli Iž (FOTO: Privatna arhiva)

Glas je od davnina postojao, ne kao način da se pojedinac istakne već kao metoda kolektivne katarze. Danas će o takvim doživljajima posvjedočiti širok dijapazon ljudi koji po danu rade svakodnevne poslove u uredima, čuvaju djecu, sjede pred televizijom, a nedjeljom odlaze u crkvu ili na stadion gdje se u zbornom pjevanju povezuju sa sobom, svojim bližnjim ...

„Ni ranije pjesme nisu pjevane samo radi pjesme. Uvijek je tu bio nekakav kontakt kojim se osnažuje osjećaj jedinstva između pojedinca i kolektiva. Mi ćemo na radionicama pjevati, učiti pjesme, čak i u višeglasju, ali njihova svrha nije da one budu tehnički savršene. Nevjerojatan je osjećaj koji nam daje kontakt. To ne mora biti fizički kontakt. Dosta je gledati neku osobu i pjevati joj, pri tome ne treba čak niti poznavati značenje riječi koje izgovaramo. U tim trenucima melodija i ritam poprimaju neke druge funkcije koje nadilaze glazbu. To je vrlo izraženo kod improvizacija koje ćemo također raditi na Ižu. Od običnog vokaliziranja tonova u grupi ljudi, iz te interakcije stvara se energija koju ne kontrolira niti jedan pojedinac iz grupe. Stvaraju se melodije i ritmovi koji dolaze i nestaju. Nekome tko nije doživio može zvučati nevjerojatno, ali nebrojeno puta nam se dogodi da te improvizacije završavaju spontano kada čitava grupa, kao po dogovoru, završi u isti mah. Takvo iskustvo uči nas skromnosti, uči nas tome da nije bitan pojedinac, već kolektiv koji živi nad nama. Kao da se stvara nekakvo zajedničko polje u kojem smo svi prisutni, ali ne postoji volja jedne osobe. To su najljepši momenti i u glazbi i u plesu. Trenuci u kojima se individua spaja s kolektivom. To su iskustva koja te uče da ne gledaš na sebe usko. Ja sam tada i dalje Gloria, s glasom i tijelom koje imam, ali zapravo se širim u nešto više i to vrijedi jednako i za muziku i za ples. Muzika svašta izvlači iz ljudi kada su u jednoj sigurnoj sredini u kojoj osjećaju podršku”, pojašnjava svoja iskustva bivša voditeljica Le Zbora otkrivajući ustvari što najviše nedostaje prosječnom Hrvatu.

Kolektivna katarza na radionici održanoj prošle godine (FOTO: Privatna arhiva)

Sigurnost i podrška možda su i najbitniji elementi sretnog djetinjstva. Omogućavaju nam slobodu da griješimo, istražujemo, otkrivamo i učimo o sebi i svijetu oko sebe. Zašto ne i muzikom? Otprilike tome i služi glasovna terapija, tko zna kamo će vas to odvesti. Štetiti sigurno neće.

No, muči vas što ne znate pjevati? Strah vas je što će o tome misliti susjedi ili gradonačelnik? Upravo da razbijete taj strah služi glasovna terapija. Na radionicama „Moj glas, naša pjesma” očekuje vas nezaboravnih pet dana u Velom Ižu. Početak je 24. travnja, a povratak 28. travnja. Prijave traju do 1. travnja na ovoj poveznici.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Gloria Lindeman

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.