Teško je zamisliti osjećaj HDZ-ovaca pri samom pogledu na današnji performans Siniše Labrovića. Naime, ovaj prekaljeni i izuzetno talentirani konceptualnu umjetnik danas je pred sjedištem HDZ-a u Zagrebu zidao cigleni zid. Na ciglama kojima je dizao „Zid srama“ ispisana su imena sela i gradova koja su pogođena dvjema katastrofama – jedna je potres, a druga nesposobnost obnove nakon potresa. Na samo tri metra od ulaza u bastion omiljene stožerne hrvatske stranke tako je nikao zid na kojem je pisalo - Glina, Sunja, Majske poljane, Volinja, Dvor, Crni potok, Ćore, Greda, Ciglenica … Dogodilo se to u sklopu Festivala izvedbenih umjetnosti „Perforacije“, a na ovaj je način Labrović simbolično započeo obnovu koju hrvatske vlasti nikako da počnu na pravi način, jer jedan je podignuti zid ipak puno više nego nijedan.

Cijeli život je samo nešto štedjela. I otkidala od usta. Od svojih još i nije grijeh. Od porodičnih jest. Piletinu sebi i njemu, a teletinu u rijetkim prilikama. Kad dođu gosti. Najbolje suđe iznosila je samo kad je velik povod za to, specijalne prilike. Srebrni escajg se vadio i laštio jednom u godini. Za svetkovinu. Vremenom je i njega zarazila. Čuvao je strana pića za komšije, rodbinu, prijatelje, a godinama pio brlju i šećerušu. I tako su živjeli da bi udovoljili drugima, da se s hvalom priča, da ostave lijepu sliku. Otišli su s ovog svijeta željni svega, i lijepog suđa i escajga, i teletine, i skupocjenih pića. Niko im ne dođe na posljednji ispraćaj.

„Simbolično smo 'diskvalificirali' ministarstvo zbog neprovođenja dosadašnjih zakonskih odredbi te manjka vizije i ambicije prilikom transpozicije Direktive o jednokratnoj plastici u hrvatsko zakonodavstvo”, izjavila je Ana-Marija Mileusnić iz Zelene akcije te dodatno objasnila kako zakonska nedorečenost omogućava trgovcima i ugostiteljima da i nadalje prodaju ili dijele zabranjene jednokratne plastične proizvode, dok proizvođači i distributeri manipulacijama te proizvode dovode na tržište bez ikakve sankcije. Na taj način, tvrdi Mileusnić, zabrana u praksi zapravo ne postoji te se i nadalje zabranjena plastika može naći u mnogobrojnim objektima. „Manjak vizije u ministarstvu, podilaženje pritiscima industrije i kašnjenje s propisima doveli su do toga da će se u još jednoj turističkoj sezoni gomilati plastika”, zaključila je Milesunić.

„Prvo bi nam rekli da sjednemo na pod, onda bi nas vrijeđali da smo krijumčari i nazivali nas drugim pogrdnim imenima, nakon toga bi nas odvodili jednog po jednog u auto i tukli. U autu nije bilo zraka ni prozora, počeli bi onda vozili luđački, ljudi su povraćali. Kada bi došli na granicu s Bosnom, do Velike Kladuše ili Bihaća opet bi nas tukli, uzeli nam mobitele, novac. Ako imaš jaknu rekli bi da je skineš, ponekad i cipele. Nekoliko puta su mi uzeli jaknu i cipele, morao sam hodati bos. To je realnost. Ako bismo bježali u rijeku išli bi za nama i hvatali nas pa prebili. To nisu ljudi, jednostavno se ne može reći da se radi o ljudima. Ljudi imaju milosti, imaju srce, što nije bio slučaj s tim policajcima“, prisjeća se za Lupigu SK, jedan od aktera dokumentarca "Igra sjenki", koji je prošli tjedan došao u Hrvatsku - zemlju u kojoj ga je policija tukla.