Gazio je taj “fićo” putem ka Ljubljani kao da mu je posljednji put. Donekle je tako i bilo. Sipao je tetak neko ulje u njega i rekao: “A? Čuješ ga sad?” Slušao sam ga, ali nije se zadržavalo u meni. Sjećam se samo njegovog ponosnog lika i lica u trenutku kad je kazaljka na brzinomjeru došla na “fićin” limit od 120 km/h. 

A 15 dana je trajao taj period tranzicije, ta priprema prelaska iz jednog u drugi život koji će mi i zvanično do kraja života nabiti etiketu “izb(j)eglica”. 

Kopar je bio zgodno mjesto za to. Blizu Rijeci, a opet nije Rijeka. Nije ni Hrvatska. Tamo sam već bio na listi dezertera i za mene je bila daleka i nedostupna.

A i do tog Kopra sam došao istim tim “fićom”. Tetak je došao u Buzet po mene. Putovnica je odavno već bila kod njega u stanu, a da on to nije ni znao. A ja? Ja sam otišao izjutra, a vojna policija je došla već koji sat nakon toga. Rečeno im je da sam ja punoljetan i da sam donosim svoje odluke, a ona je za njih, a i za sve ostale bila da sam otišao u Italiju.

Na granici Hrvatske i Slovenije sam tetku samo rekao da će sve biti u redu jer ga sa koparskim registracijama neće ni pogledati. Tako je i bilo. 

„Fićo” je jezdio autoputem i šum koji sam čuo nije bio od motora. Već šum neizvjesnosti u koju idem. Bio je i stari sa nama. I šutao je. Kao i ja. Do Ljubljane.

Ušao sam u bus. Ljubljana – Kapošvar. Mjesto u Mađarskoj gdje su se sastajale prošlost i budućnost, život i smrt, beznađe i nada. Nešto od svega toga bilo je smješteno u drugom busu koji je došao sa “one” strane. Odabir je bio na nama. A ja? Ja nisam znao šta nosim. Zagrljaji, poljupci, tople riječi i iskrene želje. 

I onda suze. Strog, ali pravedan. Tako bi se moglo reći za mog starog. Odrastao je na dalmatinskom kamenu nakon Rata pa se izvrsno srodio sa njim. Utopio. Ali iz kamena ne očekujete suze. Više od godinu dana su se skupljale. Otpuštanja, ratovi, prijetnje, ali i neopuštanja jer valjalo je preživjeti i valjalo se snaći. Nije se imalo vremena kad tugovati, plakati. I u tom trenutku čitav jedan svijet izašao je kroz oči. Jedno djetinjstvo. Bezbrižno, relativno. Jedan život. A budući je bio u izmaglici.

Suze mog starog pratile su me čitavu noć. Spavati se nije moglo. U odrazu u staklu busa nisam vidio sebe nego njega i taj trenutak slabosti. Trenutak ljubavi. Iskren. I straha.

I onda Kapošvar. Benzinska pumpa. Mrkla noć. Dva autobusa, jedan nasuprot drugome. Iskrcaj, ukrcaj. Očešeš se tako o putnika koji putuje istom trasom, ali suprotnim smjerom. Pogledaš ga. Gdje će? Odlazi li i on zauvijek i gdje ide? I u šta ulaziš? Autobus “Putnika”, primio je teret torbi, ali i naših duša. A sa tim nikad ne znaš. Da li će taj autobus moći da ih izdrži. Previše je težine bilo na našim plećima i previše straha. 

Sliku starog prenio sam sa sobom i projektirao je na staklo drugog autobusa. Ostavio sam je tek na kratko na granici. Bački Breg. 

“Odakle dolaziš? Kud si pošao”, pitalo me.

“Iz Rijeke, odnosno Kopra, Ljubljane i idem u Novi Sad. U Maglić, kod dede.” 

“Gde su ti roditelji?” 

“Ostali su.” 

“Zašto i oni nisu sa tobom? Kako se zovu?” 

“Nisu mogli. Dušan i Sava.” 

“Kako ti se zove deda, baba? I sa mamine i tatine strane.” 

“Aleksa i Mileva i Sava i Stevanlija”. 

“U redu. Posetiće te uskoro jedan naš čovek. Da proveri da li je sve ovo što si rekao istina. Pasoš ti oduzimamo. Dobićeš potvrdu za to pa ako se budeš vraćao donesi potvrdu i vraćamo ti pasoš. U redu?” 

“U redu”. 

Oni su ostali Nisu mogli. (ILUSTRACIJA: Jachim992)

Srbija. Vojvodina. Posljednji put sam bio tu baš pred rat, kraj 1990. Baba je umrla. Biće kojoj sam ja bio omiljeno biće. Umrla je baš na vrijeme. Možda je i znala šta će slijediti i možda je sama odlučila da si skrati muke sa kojima je živjela čitav život. Bila je jaka. Žena, Baka. Ali i drugi put da preživljava rat. Teško da bi podnijela.

Ali sve je bilo drukčije ovaj put. Nikad nisam bio usamljeniji, uplašeniji. Ovo nije ona Vojvodina iz mog djetinjstva. Iz mog ugla više je ličila na pustinju. Pijesak svuda i tek poneki beduin u svom četvorotočkašu. 

Ništa nije bilo isto. Čak i dolazak na poznatu mi novosadsku autobusku stanicu. Sam. Sa dvije torbe u rukama u četiri sata izjutra. Nitko me ne čeka. Nitko ni ne zna da sam tu. 

15. je jul, 1993. godine. Ratovi, sankcije, hiperinflacija. Goriva nema. Nema nikoga i ničega. Samo ja i stanica. Pusta. I život jedan iza mene, a drugi se nije potrudio da mi se prostre i pokaže smjernice. Samo je rekao da ga pustim na miru jer je rano i imao je burnu noć.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: TAM