Tekst Selvedina Avdića prenosimo s prijateljskog Žurnala

Da li smo zaista zaboravili ratne strahote, do te mjere da pominjemo mogućnost izbijanja novog rata? 

Što se mene tiče, imam problema s pamćenjem, a primijetio sam da najslabije pamtim detalje iz ratnih godina. Iznenadim se kada prijatelji prepričavaju neke događaje u kojima sam, kako kažu, učestvovao. Tada mi je neugodno, napeto iščekujem šta će ispričati, hoće li se sretno završiti i da li ću biti pozitivan ili negativan lik. Ali, obavezno se pravim da znam o čemu govore.

Divim se ljudima koji imaju dobro pamćenje, koji pamte datume, imena, tačne lokacije nekog događaja. Mnoge važne događaje sam zaboravio, još je gore kod onih koje djelimično pamtim. Njih dograđujem, izmišljam kako mi odgovara, pa me svjedoci poslije ispravljaju i čudno gledaju. 

...

Volio bih da mogu birati šta ću zapamtiti, da pamtim važne porodične događaje, a ne, recimo, ime klavijaturiste grupe koju nikada nisam volio. Ali, čini se da taj izbor nije u našim rukama.

U Jarmushovom filmu "Tajanstveni voz", japanski turista u Americi fotografiše hotelske sobe i željezničke stanice, zato što smatra da će to biti prve uspomene sa putovanja koje će zaboraviti.

Kažu da s nama najduže ostaju sjećanja koja su se prva formirala. Zbog toga se osobe koje preuzima demencija najjasnije sjećaju djetinjstva. Ne mogu se sjetiti, eto opet, gdje sam to pročitao ali sam se, nažalost, uvjerio da je to tačno. Pred sami kraj, moj otac se sjećao ljuljaške koju mu je njegov djed pravio od konjske opreme. Smiješio se dok je govorio kako je lijepo zvečala.

...

Detalje iz rata najlošije pamtim, ali ipak nisam dovoljno zaboravio da se ne sjećam koliko je to bio strašan period života.

Kada ga se sjećam, najjasnije mi u nozdrve dolazi smrad koji najviše podsjeća na truli krompir ili crkotinu. To je zadah rata kakav pamtim. Orwel u knjizi "Kataloniji u čast" piše da je za njega smrad ljudskog izmeta jedini pravi miris rata.

...

Užasava lakoća masovnog ubijanja u Gazi. Kada genocid jednom prestane, ubice će tražiti od žrtava da zaborave zločin. Zbog budućeg mira. Ali, nemoguće je zatrpati sjećanje na toliku tragediju. Ono tinja ispod površine, kao korijenje u naizgled smirenom šumskom požaru.

...

Kada čujem da postoje ljudi koji priželjkuju rat, a među njima su često i oni koji su ga iskusili, pomislim, kako je moguće da priželjkuju nešto toliko nehumano, zar su sve zaboravili? A onda, kada bolje razmislim, shvatim da je to zbog toga što je takvima rat doba u kojem su doživjeli svoj životni vrhunac, ostvarenje najmračnijih ambicija. Oni ništa nisu zaboravili, samo žele ponovo proživjeti "lijepe uspomene".

Taj odnos prema ratu trebao bi biti najveća razlika između ljudi i čudovišta.

...

Ipak, zbog onih drugih, koji su samo slušali o ratu i koji ga nikada srećom nisu iskusili, neophodno je neprestano podsjećati na njegov užas. Postoji veliki fundus potresnih svjedočanstava, knjiga, filmova, različitih dokumenata, zapisa. U ovom tekstu, uz odobrenje autora, izdvojiću tek jedan facebook status koji je povodom rata u Ukrajini zapisao novinar Aleksandar Vasović, kao napomenu "žvaljavima pre nego što zakrvave očima i krenu da nakon popodnevne podrške ratuju i komanduju po beogradskim kafanama". Tekst je svjež, napisan na osnovu iskustva iz rata koji i danas trese, nije bilo vremena da se bilo šta zaboravi ili dotjera.

1. Ratna smrt uglavnom boli, malo je onih koji ništa ne osete. Umiranje traje dugo jer treba vremena da čovek iskrvari. 

2. Metak je milostiv, ne razbije mnogo. Najgori su geleri, drvene cepke, kamenice, komadi betona, staklo i tome podobno. 

3. Rat najviše smrdi na govna, strvine i paljevinu. 

4. Ranjavanje čoveka gotovo uvek obogalji. 

5. Nije najgori rat, nego je najgore posle njega kad stignu slike i nečista savest. 

6. Najlakše je zabosti guzicu u zaklon, treba ustati i poći napred. 

7. Najteže je nanišaniti na živa čoveka. 

8. Oklopna vozila i tenkovi su najgori jer u njima čovek živ izgori. 

9. Samrtnici se uvek useru i upišaju. Dok su u ropcu umeju dosta da prehodaju, prepuze, čak i da pretrče. 

10. Pogođeni u pluća šište, pogođeni u stomak tule, pogođeni u ekstremitete urlaju, pogođeni u glavu mumlaju. 

11. Kad hodate po poprištu nedavne zasede morate da pazite da ne ugazite u nečija creva. 

12. Tenkovi prepeglaju mrtve, da se vojska ne muči da ih zakopava. Ne dirati gusenice, ogavne su.

...

Pokušavao sam napraviti spiskove događaja koje bih volio zaboraviti i onih koje bih volio bolje pamtiti. Drugi je bio znatno duži, što mi je drago. To bi trebalo značiti da sam do sada imao mnogo sreće.

Lupiga.Com via Žurnal

Naslovna fotografija: Pixabay