IGRA SJENKI

„Rekao sam im da imam 15 godina, ali umjesto da mi pomognu, hrvatski policajci su me tukli“

ritn by: Bojana Guberac | 28.06.2022.
IGRA SJENKI: „Rekao sam im da imam 15 godina, ali umjesto da mi pomognu, hrvatski policajci su me tukli“
„Prvo bi nam rekli da sjednemo na pod, onda bi nas vrijeđali da smo krijumčari i nazivali nas drugim pogrdnim imenima, nakon toga bi nas odvodili jednog po jednog u auto i tukli. U autu nije bilo zraka ni prozora, počeli bi onda vozili luđački, ljudi su povraćali. Kada bi došli na granicu s Bosnom, do Velike Kladuše ili Bihaća opet bi nas tukli, uzeli nam mobitele, novac. Ako imaš jaknu rekli bi da je skineš, ponekad i cipele. Nekoliko puta su mi uzeli jaknu i cipele, morao sam hodati bos. To je realnost. Ako bismo bježali u rijeku išli bi za nama i hvatali nas pa prebili. To nisu ljudi, jednostavno se ne može reći da se radi o ljudima. Ljudi imaju milosti, imaju srce, što nije bio slučaj s tim policajcima“, prisjeća se za Lupigu SK, jedan od aktera dokumentarca "Igra sjenki", koji je prošli tjedan došao u Hrvatsku - zemlju u kojoj ga je policija tukla.

Tinejdžeri koji su pobjegli iz ratom razorenih zemalja i danas svakodnevno pokušavaju prijeći europske granice u potrazi za zaštitom i boljim životom. Putuju kroz svijet sjena: svijet minskih polja, divljih životinja, brzih rijeka, krijumčara i graničara. „Igra“ je gorko ironičan izraz za prelazak granica koji je postao uobičajen među ovim mladim izbjeglicama, mahom dječacima. Riskirajući svoje živote, kreću na putovanje koje često traje mjesecima ili čak godinama. Putem nasilno odrastaju, preskačući djetinjstvo. Dok su diljem Europe podignute ograde, traženje azila postalo je gotovo nemoguće. Dolazak do konačnog odredišta i spasa postao je teži nego ikad, a rizik smrti sve jači. Od Grčke do Sjeverne Makedonije, Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, od Italije do Francuske i Nizozemske – traje njihova nehumana borba za pravo na bolji život, na život uopće.

U sklopu programa Tjedana IZBJEGLICAma, Centar za mirovne studije u suradnji s Ljetnom pozornicom Tuškanac organizirao je prošlog tjedna besplatnu projekciju nagrađivanog dokumentarnog filma "Igra sjenki". Nakon projekcije uslijedio je razgovor s nizozemskom novinarkom Eefje Blankevoort, jednom od autorica filma, protagonistima filma SK i Janom te novinarkom i prevoditeljicom Zuhoor Alqaisi.

"Igra sjenki" mučna je dokumentarna priča u kojoj su iskustva mnogih mladih izbjeglica figurativna pljuska licemjerju Europske unije. Film je sniman u razdoblju od tri godine, a dijelom su ga snimili i sami glavni likovi svojim mobitelima. Osvojio je brojne nagrade, između ostalih i Veliku nagradu u sklopu Međunarodnog filmskog festivala i foruma o ljudskim pravima – FIFDH u Ženevi. U Zagrebu ga je publika, onaj civilizirani i humani dio građanstva, dočekala snažnim ovacijama.

Tuškanac
Publika na Tuškancu ovu je mučnu priču dočekala snažnim ovacijama (FOTO: Bojan Mrđenović)

SK, jedan od dječaka iz filma danas ima 18 godina, živi u Belgiji, a prije desetak dana napokon je dobio putovnicu.

„S komadom papira svi te lijepo dočekuju, svi te poštuju“, prvo je što nam kaže. S 14 godina shvatio je da mora napustiti svoju zemlju, od strane talibana danas okupirani Afganistan. Otac mu je radio za vladu, ubili su ga talibani pa je i SK postao meta. Obitelj je tada naivno zaključila da je najsigurnije da ode u Europu i potraži zaštitu. 

„Nije bilo sigurno krenuti u Europu, ali to tada nisam znao. Srećom, preživio sam. Imao sam 15 godina kada sam krenuo, a do Belgije je putovanje trajalo gotovo dvije godine. Pet puta sam probao prijeći hrvatsku granicu. Danima sam hodao šumama, preko minskih polja, rijeka. Policija bi nas uhvatila, rekao bih im da imam 15 godina i da želim azil, ali oni su me, umjesto da mi pomognu, tukli i vraćali natrag u Bosnu“, prisjeća se SK nemilosrdne brutalnosti hrvatske policije

Jedna scena u filmu prikazuje kako dječaka mlati hrvatska policija što su njegovi mladi suputnici nekako uspjeli snimiti. 

„U filmu je dokaz da su nas tukli, jeste li vidjeli kada tuku onog dječaka“, pita nas ovaj mladić pa nastavlja opisivati stravične događaje.

„Prvo bi nam rekli da sjednemo na pod, onda bi nas vrijeđali da smo krijumčari i nazivali nas drugim pogrdnim imenima, nakon toga bi nas odvodili jednog po jednog u auto i tukli. U autu nije bilo zraka ni prozora, počeli bi onda vozili luđački, ljudi su povraćali. Kada bi došli na granicu s Bosnom, do Velike Kladuše ili Bihaća opet bi nas tukli, uzeli nam mobitele, novac. Ako imaš jaknu rekli bi da je skineš, ponekad i cipele. Nekoliko puta su mi uzeli jaknu i cipele, morao sam hodati bos. To je realnost. Ako bismo bježali u rijeku išli bi za nama i hvatali nas pa prebili. To nisu ljudi, jednostavno se ne može reći da se radi o ljudima. Ljudi imaju milosti, imaju srce, što nije bio slučaj s tim policajcima“, prisjeća se SK za Lupigu. 

Prekinuto, ukradeno djetinjstvo – unatoč tome što dječaci humorom pokušavaju prikazati surovu svakodnevicu nedostojnu svakog djeteta – sintagma je koja se osjeća u svakoj sekundi filma.

„Nisam imao djetinjstvo, potratio sam ga na putu da spasim život. Jednostavno nemam iskustvo djetinjstva. Kada sam napunio 18. rođendan ljudi su mi čestitali, a ja to nisam htio. Ne volim slaviti rođendane, teško je jer me podsjećaju na izgubljeno djetinjstvo. Kada bih mogao zaustaviti odrastanje učinio bih to. Osjećao sam se pretužno na dan 18. rođendana“, priznaje nam.

SK - Shadow Game
"Ne volim slaviti rođendane, teško je jer me podsjećaju na izgubljeno djetinjstvo" - SK (FOTO: Bojan Mrđenović)

Njegova majka je i dalje u Afganistanu kojeg ne želi napustiti, živi sa ženama i djecom njegove braće. Kuću rijetko napušta. Njegova braća su rasuta po svijetu.

„Teško joj je doći u Europu. Jako je stara pa je talibani ne diraju. Ona ne izlazi iz kuće praktički pa nema opasnosti za nju kao za druge žene koje prolaze diktaturu talibana i kojima se ukidaju prava. Imam brata koji živi u Italiji od 2009., imao je iste probleme kao i ja. Drugi brat je bio policajac, kada su talibani preuzeli vlast pobjegao je u Pakistan da si spasi život. Razdvojeni smo, svatko u svojoj državi i ne vidimo se“, govori nam SK koji je nedavno održao govor u Europskom parlamentu.

„Najvažnije mi je bilo da tamo kažem kako su donijeli odluku da zaštite djecu koja bježe iz Ukrajine, a ja sam isto bio dijete kada sam bježao iz svoje zemlje, no mene nisu zaštitili. I dalje vjerujem da je moguće da zaštite djecu koja sada prolaze ono što sam ja prolazio, ali oni to ne čine. Bijelu djecu štite, ali ne i onu iz Afganistana, Sirije, ne štite Kurde, djecu iz Afrike. Djeci iz Europe je lako. EU ima moć da zaštiti svu djecu pa sam im rekao da to učine jer nisu samo Ukrajinci ljudi nego i mi“, ističe ovaj netom punoljetan mladić.

SK - Shadow Game
SK u Vijeću Europe (FOTO: Shadow Game)

Mahom maloljetni dječaci koristili su riječ „igra“ za puko preživljavanje, a suština jest – radi se o igri života i smrti

„Inače ljudi igraju igre radi zabave, naša je izgledala kao film ´Do or die´. Ne možemo to zaista zvati igrom, to je bila tajna riječ, ne znam otkad se počela koristiti. Samo smo je prihvatili. To je bila igra mojeg života. Ne znam što je bilo najteže tijekom putovanja jer je sve bilo teško, čak i prva godina života u Belgiji. Nije i dalje gotovo. Mnogi se ljudi sažale nada mnom kada pogledaju film, ali ja kažem da sam siguran i da ne trebam ništa, kažem da mogu učiniti nešto za drugu djecu koja se nalaze na granicama. Nadam se danu kada se djeca neće suočavati s istim problemima kao što sam morao ja. Zato javno govorim i neću prestati dok sam živ“, kaže nam SK koji sada živi u Antwerpenu, trenira, radi na tome da pronađe posao i vlastiti stan. Planira upisati fakultet. Studirao bi, kaže, biologiju o kojoj sanja čitav život. 

Jano, danas 22-godišnji mladić, imao je 16 godina kada je napustio Siriju zbog rata. Otišao je u Tursku, gdje je proveo šest mjeseci. 

„Bilo je opasno za nas Kurde, naudili bi nam da smo ostali. S bratom sam nastavio put u Europu, prvo u Grčku pa sve do Nizozemske“, počinje svoju priču.

Jano nam sa suzama u očima opisuje što se sve događalo na hrvatskoj granici koju je pokušao prijeći skoro punih 20 puta.

„Situacija na hrvatskoj granici je bila izuzetno teška i ne mogu opisati riječima koliko je odvratna i strašna. Suočavali smo se s brutalnim nasiljem od strane hrvatske policije. Kada bi nas uhvatili vrijeđali bi nas, tukli i razbijali nam mobitele i punjače, uzimali novac. Tjerali nas da se skinemo, stavili bi nas u auto i klimu pojačali na najhladnije. Bili smo kao smrznute kokoši. Znali su nas tući dok se ne bismo onesvijestili. Onda bi nas vratili u Bosnu“, prisjeća se.

Njegova agonija – od Sirije do sigurnog mjesta za život trajala je godinu dana. Najteže mu je bilo, kaže, zadnji put. Hodao je 12 dana od Bosne da prijeđe hrvatsku granicu. Neljudski uvjeti na njemu su ostavili trag.

Jano i SK - Shadow Game
Jano i SK (FOTO: Bojan Mrđenović)

„I dalje mi se događa retrospekcija, vraća mi se u misli sve. Osjećam traumu u glavi i u tijelu. Prva dva mjeseca u Nizozemskoj su bila jako teška. Nisam mogao spavati, stalno sam razmišljao o svemu što sam prošao, budio sam se po noći prestrašen i imao noćne more. Ponekad bih od straha pišao u krevet. Kasnije sam počeo piti da zaboravim, ali nije pomagalo pa sam prestao. Stalno razmišljam kako sam sada siguran, ali mnoga djeca nisu. To nije bila igra i nije igra, nikad neće biti igra. Mnogi dječaci pokušavaju isto što i ja, volio bih da im mogu pomoći“, iskreno će Jano.

U Nizozemskoj živi sam, obitelj mu je također u državi, na sigurnom. 

„Obitelj mi je došla u Nizozemsku pa napokon osjećam olakšanje i ne moram se brinuti o njihovoj sigurnosti“, kaže Jano koji dane provodi učeći jezik, polaže vozački te pokušava pronaći dobar posao. I Jano ima san – postati pobjednik moto rallyja. U svojoj domovini je imao motocikl, cilj je kupiti novi i „ganjati“ snove.

O podršci u Zagrebu nakon proživljene policijske brutalnosti govori: „Odličan je osjećaj osjetiti ovako toplu dobrodošlicu. Zaista mi to puno znači i cijenim podršku neizmjerno“.

Eefje Blankevoort, jedna od autorica filma na temi izbjeglica radi oko deset godina. I nema namjeru prestati.

„Već dugo radimo na ovoj temi tako da smo znali gdje se 'zaglavi' na granici. Išli bismo bez kamere, da vidimo prvo što se događa i da razumijemo situaciju. Razgovarali smo s lokalnim ljudima, aktivistima i izbjeglicama. S mnogo djece smo pričali, pili kavu s njima, igrali nogomet. Tek kada bi shvatili što želimo i pristali na snimanje doveli bismo kamermana. Nikad nismo znali kad ćemo i koliko dugo snimati. Bilo je opasno i za nas, ali ni približno kao za dječake, jer ja sam novinarka, imam press iskaznicu i putovnicu. Potpuno sam zaštićena čak i kad snimam na granici, iako se to nije sviđalo policiji. Ali ja ipak dolazim iz zapadne države pa mi je mnogo lakše nego ovdašnjim novinarima. Policajci su bili ljubazni kada bih pokazala putovnicu zbog čega sam se osjećala još gore jer sam za razliku od te djece potpuno zaštićena kao zapadna bijela novinarka“, priča nam redateljica filma i dugogodišnja nizozemska novinarka.

Jedini strah koji je osjetila radeći na filmu nije se ticao nje, već sudbina dječaka. Umrijet će netko od njih, vjerovala je.

„Najveći strah bio je da netko od dječaka koje smo snimali neće preživjeti. Bila sam zapravo uvjerena da će netko od njih umrijeti. Policijsko nasilje se povećavalo i vidjeli smo da je sve teže, za SK-a smo se strahovito bojali, zapeo je u Bosni više od godinu dana. Bilo je gotovo nemoguće prijeći, što je značilo više rizika. Čudo je da su preživjeli“, ističe Blankevoort pa nam prepričava scenu iz filma.

Eefje Blankevoort
"Osjećala sam se kao zadnje govno, osjećala sam ogromnu nepravdu i nevjerojatnu nejednakost u svijetu" - Eefje Blankevoort (FOTO: Bojan Mrđenović)

„To je ona scena kada snimamo na granici i SK kaže da ide do svoje grupe. Kada bi nam okrenuo leđa, znala sam s čime se suočava, a mi bismo morali otići na aerodrom. Osjećala sam se kao zadnje govno, osjećala sam ogromnu nepravdu i nevjerojatnu nejednakost u svijetu. Vratiti se u svakodnevicu gdje ljudi živčane oko reda u supermarketu bilo mi je poražavajuće“, otvoreno će Eefje Blankevoort.

Iskustvo ju je promijenilo na mnoge načine. Ovo nije, kaže, bilo samo stvaranje filma jer je pratila dječake na njihovom putu i stvaranju novog života. Emocije koje je godinama „skladištila“ danas naziva moralnom ranom

„Osjećam moralnu ranu jer shvaćam da je priča o zajedničkim vrijednostima u EU mit. Kada je Rusija napala Ukrajinu bila sam bijesna, ali onda me je zaboljela nejednakost koju prolaze izbjeglice. Volim Europu i koncept EU nakon Drugog svjetskog rata, ali počinjem misliti da je možda sve laž“, kaže nam.

Ipak, bio je ovo i put nade, dodaje redateljica, jer su ovi dječaci nevjerojatni. 

„Pametni su, duhoviti, sada tinejdžeri i mladi muškarci koji pokušavaju napraviti nešto od svojeg života unatoč svom ovom sranju. Bili smo u Europskom parlamentu kao tim. Vidjela sam promjenu na njima, pitali su me mogu li zaista reći što misle i onda jesu. I to je SK napravio, ne samo za sebe nego za sve dječake. Ne znam bi li se trebao posvetiti toj borbi jer smatram da je zaslužio da živi svoj život. Na kraju krajeva, nije na njemu ili ostalim dječacima da pričaju svoju priču, nego na političarima i na nama Europljanima da upitamo političare – što se dovraga događa? Zašto ne poštujete vlastita pravila? Naša pravila napravljena nakon Drugog svjetskog rata koje sad gazimo. Divno je da i dalje dječaci pristaju govoriti o tome što su prošli i da su bili spremni doći u Europski parlament nakon što im je upravo ta institucija oduzela prava. Nije sjajno što ih je parlament pozvao nego to što su dečki pristali doći“, poentira nizozemska novinarka.

„Nastavit ćemo snimati, ne znam dokad. Ne možemo pustiti tu priču“, zaključuje u razgovoru za Lupigu.

U Hrvatskoj se tema nasilnog protjerivanja izbjeglica, pritom djece, kako to obično u nas biva pomela pod tepih, a vraćena je u javni prostor zahvaljujući nagradi koju su dobili RTL-ova novinarka Danka Derifaj i novinar Novosti i Lupige Jerko Bakotin, zajedno s još 15 inozemnih kolegica, u kategoriji “Izvještavanje iz inozemstva” za istraživanje Lighthouse Reportsa Unmasking Europe’s Shadow Armies (Razotkrivanje tajnih vojski Europe) o nasilju nad migrantima na europskim granicama. Nagrada se naziva i “Oscar nizozemskog novinarstva“. Cilj istraživanja bio je ustanoviti tko su ljudi u uniformama bez oznaka, koji prema brojnim svjedočanstvima u više država Europske unije – Hrvatskoj, Rumunjskoj i Grčkoj – protjeruju i premlaćuju migrante. Pravni epilog i dalje se čeka.

Direktiva EU iz 2001. prema kojoj se izbjeglicama koji dolaze unutar granica Europske unije može pružiti privremena zaštita, slična azilu aktivirala se u veljači početkom ruske invazije na Ukrajinu. Premda se EU u međuvremenu suočila s nekoliko humanitarnih kriza koje su počele u Libiji 2011. godine, u Tunis 2011. godine, Siriji 2011. godine te Afganistanu 2021. godine. S tim da kriza u Afganistanu i Siriji traje i danas, a u Ukrajini je počela 2014. godine.

Antonija Pindulić
"Niti po ijednom zakonu ili proceduri nije legalno nekoga protjerivati bez službene odluke, a kamoli nasilno" - Antonia Pindulić (FOTO: Privatni album)

„Privremena zaštita može se aktivirati u situacijama kao s Ukrajinom kada izbije rat i puno ljudi bježi iz zemlje, dolazi u EU. Aktivira kao neki vid zaštite koji traje godinu dana i može se produžiti na dvije, eventualno još na treću i to koristi i ljudima koji bježe jer po automatizmu dobiju zaštitu. Iz tehničkih razloga je to jako dobro jer ljudi ne moraju čekati na odluku nego odmah dobivaju zaštitu, a državama je lakše, ne moraju ocjenjivati svaki slučaj“, govori Antonia Pindulić, pravnica hrvatskog Centra za mirovne studije. 

Pindulić ocjenjuje da je aktiviranje privremene zaštite isključivo politička odluka o čijim razlozima, kaže, može samo spekulirati.

„Očigledno je da unazad sedam godina, u Hrvatskoj konkretno govorimo o šest godina, naša država ilegalno, nezakonito i sustavno protjeruje izbjeglice iz dubine svog teritorija, s granica. To su redom uglavnom izbjeglice s Bliskog Istoka i iz Afrike. To se događa i dan danas dok za druge izbjeglice, koje su druge boje kože ili druge vjere, koje bježe od istih nedaća kao osobe iz Afganistana trenutno, vrijede druga pravila“, napominje Pindulić.

Činjenica je da svi ti ljudi koji bježe, pojašnjava, imaju pravo doći u bilo koju zemlju, pa tako i u Hrvatsku te zatražiti međunarodnu zaštitu ili privremenu zaštitu i imaju pravo, moraju imati pravo prema Međunarodnom pravu da taj zahtjev bude uvažen, da se razmotri i da se vidi treba li im ili ne međunarodna zaštita. 

„Ono što je problem unazad šest godina je da se to ne događa. Vjerujem da je to dio političke odluke na razini EU, ne samo Hrvatske zbog toga što EU nema adekvatnu politiku azila i migracija. To se pokazalo već 2015. godine. Otad organizacije civilnih društava diljem Europe govore da se ta politika treba reformirati. Nekakav prijedlog te reforme je došao, ali je daleko od adekvatnog. Ništa se nije dogodilo i promjene koje se predlažu neće dovesti do toga da se jamče ljudska prava na našim granicama. Jedini način da se to jamči je da EU prestane s eksternalizacijom migracija, odnosno da prebacuje odgovornost za azil na treće države ili na države članice koje su na samim granicama EU i da zapravo se ponaša odgovorno“ , kaže pravnica CMS-a te tvrdi da ne bi bilo nikakvog problema da sve države članice preuzimaju odgovornost za sustav azila EU i da postoje sigurni i legalni putevi da ti dječaci ili odrasle osobe, žene, djeca, svi kojima je sigurnost potrebna mogu doći sigurno i legalno na teritorij EU i zatražiti zaštitu.

U filmu koji je prikazan na ljetnoj pozornici Tuškanac čulo se kako jedan od graničnih policajaca govori dječaku da ne može ući u Hrvatsku jer je maloljetan što je, naglašava Pindulić, potpuna dezinformacija

„Dakle, stvar je u tome da apsolutno svatko, a pogotovo dijete kada uđe na teritorij RH i kaže da ima namjeru zatražiti azil u Hrvatskoj treba imati pristup sustavu azila. Ne kažem da svatko od njih mora dobiti azil, ali mora imati šansu da se slučaj razmotri i da se zaključi treba li ili ne treba nekome garantirati azil. Niti po ijednom zakonu ili proceduri nije legalno nekoga protjerivati bez službene odluke, usred šume na zelenoj granici, a kamoli nasilno“, objašnjava Pindulić te dodaje da su djeca dodatno zaštićena Konvencijom o pravima djeteta.

„Njihov najbolji interes se mora štititi i svakako je kontra svakog njihovog najboljeg interesa da budu ilegalno protjerani, kao što je jedan dječak oko 50 puta, i premlaćeni na teritoriju RH“, zaključila je pravnica CMS-a Antonia Pindulić. No tema je to na koju je nemoguće staviti točku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Shadow Game

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. STRAH OD FEMINIZMA: Zašto se emancipirane žene boje pridružiti

    15.08.2022.

    Sofija Kordić

    STRAH OD FEMINIZMA: Zašto se emancipirane žene boje pridružiti

  2. UZ ODLAZAK VLADIMIRA MATIJANIĆA: Ostajemo usamljeniji pred bagrom

    05.08.2022.

    Jerko Bakotin

    UZ ODLAZAK VLADIMIRA MATIJANIĆA: Ostajemo usamljeniji pred bagrom

  3. PRESTANIMO SE LAGATI: Odavno živimo u aparthejdu

    23.07.2022.

    Marko Tomaš

    PRESTANIMO SE LAGATI: Odavno živimo u aparthejdu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije