„Naš predsjednik hoda i bogu se moli, diže srednji prst, štuje nas i voli. Naš predsjednik - idol i nema mu mane, dajemo mu srce i sve druge organe“, tako počinje pjesma „Naš preCjednik“ Nermina Čengića, koja bi mogla biti hit, ali neće, jer po mjeri naših su ljudi Breskvica i Jala brat. Pjesma je snimana u sarajevskom studiju Antika, a Čengić potpisuje tekst i muziku, kao i režiju za video spot koji možete pogledati u nastavku.„ Inicijalna namjera bila je da ponudim vlastiti uvid u opšteprihvaćeno idolopoklonstvo kojem je ljudska vrsta sklona prema onome i onima što ju nominalno vodi, tek radeći samo za svoju korist i ispunjavajući vlastite snove ne libe se na putu do cilja upropastiti svakog i sve što im se nađe na putu. Ali, dozvoljava se i poželjno je da svako potraži vlastito značenje i poruku“, objašnjava Čengić

Čim je krenuo izbjeglički val brojni hrvatski građani angažirali su se kako bi pomogli ljudima u nevolji, ponajviše preko Facebook grupe SOS Ukrajina. Neki su primali izbjeglice u svoje domove i vikendice, drugi su odlazili odvoziti pomoć na ukrajinsku granicu, treći odlazili svojim automobilima i dovodili u Hrvatsku cijele obitelji, a četvrti ih brzo po dolasku zapošljavali. Ako je nekom trebala odjeća ili hrana – našlo se, prijenosno računalo – našlo se, besplatan liječnički pregled ili stomatološka usluga – našlo se i to. Za bilo koji zahtjev iskočio je netko tko baš to može „riješiti“ ili barem zna nekoga tko može. Brzo je reagirala i Zaklada Solidarna koja je osnovala Fond „Solidarno s Ukrajinom“ te potaknula mnoge građane da svojim donacijama ili znanjem i vještinama pomognu izbjeglicama.

Riža je sa par svojih priljepaka ušao u noćni voz za Zagreb i krenuo od stražnjih vagona ka sredini voza svojom ogromnom tjelesinom zauzimajući kompletan prostor hodnika. Uplašeni putnici koji su mu se zatekli na putu su, predosjećajući nevolju, prestrašeno uskakali u kupee ne gledajući jesu li njihovi ili nisu, samo da izbjegnu razjarenog džina. I tako sve do vagona prije restorana, gdje je na hodniku, okrenut leđima, pušio i kroz prozor gledao onizak muškarac nešto duže kose, u crnoj kožnoj jakni i kaubojskim čizmama. Riža nije patio od skrupula bilo kakve vrste, pa čovjeku nije ni dao priliku da se skloni, nego ga je bez upozorenja zgrabio za rame, okrenuo, i onako iznenađenog sastavio otvorenim dlanom, pleskom, i koristeći zamah svoje ogromne mase oborio na pod, nadnio se nad njega i procijedio svoje uobičajeno: “Riža, Doboj!”

Treštikova često godinama kamerom prati obične ljude, i tako katkad nastaju njezini filmovi. Jedan od njih je „Anny“ (svrstan u kategoriju Kontroverzni Dox) o Kašakovoj koja 1996. godine, u svojoj 46. godini, postaje i prostitutka kako bi dodatno nešto zaradila i kupila štogod unucima. Posebno unuku zbog kojeg često plače, jer već kao jako mali dečko zbog dijabetesa mora primati inzulin. Iako je Ani život težak, ona je ipak vesela i optimistična, i loše životne situacije prihvaća s humorom. Tako ležerno pa i s radošću i bez ikakva stida gleda i na prostituciju, uključuje se i u nevladinu organizaciju za seksualnu edukaciju Risk-Free Pleasure koja ima i vlastito kazalište. Tu Ana pjeva. Dvaput rastavljena, u potrazi je za ljubavlju, pa se u kasnim godinama još jednom uda ali brak nije trajao dugo - ženik, stranac, vratio se prijašnjoj supruzi.

Od raspada Sovjetskog Saveza Ukrajina je bila premrežena interesima oligarha, koji su često i sami bili istaknute figure političke scene. Oligarsi su posjedovali medije, osnivali političke stranke, a ako stvari nisu mogle biti riješene novcem - na raspolaganju su imali usluge kriminalnih skupina. Nasilje povezivano s oligarsima bilo je najizraženije na istoku. Najmoćniji oligarhijski lobi stajao je iza Viktora Janukoviča. Najbogatiji čovjek Ukrajine Rinat Ahmetov bio je jedan od osnivača njegove "Partije regija". Klub bogataša čiji novac se slijevao u Janukovičevu predizbornu kampanju nazivali su donjeckim klanom. To su bili ljudi koji su se obogatili uglavnom na privatizaciji teške ukrajinske industrije, poslovnim i političkim interesima povezani s Rusijom. Oligarh Ahmetov slovio je za jednog od prijatelja i suradnika Vladimira Putina.

Reforma stranke "Sloboda" društveni pejzaž Ukrajine "obogatila" je novim ekstremističkim udruženjima, kakvih Ukrajini nije nedostajalo. U pitanju su bile male grupe, koje su svoje članove regrutirale iz redova nacionalističke i neonacističke ukrajinske mladeži, koja je dobrim dijelom ordinirala u organiziranim navijačkim skupinama ukrajinskih nogometnih klubova. "Patriote Ukrajine" Andreja Bileckog, primjerice, činili su uglavnom navijači harkovskoga Metalista. Već u prvim danima "revolucije na Majdanu" nekolicina ovih organizacija okupit će se pod imenom Pravy sektor (Desni sektor), na inicijativu Dmitra Jaroša, suosnivača i lidera ekstremne nacionalističke skupine "Tryzub". Uz pripadnike organiziranih navijačkih skupina, koje su vrijeme Majdana prekinule neprijateljstva radi zajedničke borbe protiv Janukovičevog režima, Desni sektor bit će udarna pesnica revolucije na Majdanu.