PRIČA O TOMISLAVU I LUKI

Najveće zlo koje sam počinio u životu

ritn by: Ivo Anić | 21.06.2022.
PRIČA O TOMISLAVU I LUKI: Najveće zlo koje sam počinio u životu
Najveće zlo koje sam počinio u životu dogodilo se u lipnju jedne davne godine, nekoliko dana prije kraja školske godine. Bilo je kasno proljeće, slušali smo „Lipe cvatu“ i počela je sezona bicikala. Školsku godinu podijelili smo na sezone. Sezona stripova bila je u studenom, sezona franja ili klikera/špekula prvim proljećem, a bicikle smo iz drvarnica vadili pred kraj školske godine u onoj užurbanoj izmaglici panike, ljeta i mirisa prve morske soli na koži. Tih dana visili smo u kvartu i smišljali kako završiti školu, kako izbjeći produžnu i sebi ne upropastiti ljeto, i u toj lijenoj razmjeni sličica fudbalera i timova pa montiranja „banana“ siceva iz Trsta ja sam sasvim slučajno uhvatio jednu poruku. Jedan komadić papira koji je Maja zgužvala i bacila na pod. U Maju smo bili zaljubljeni gotovo svi, pa nije čudo da se u nju zaljubio i Tomislav.

Najveće zlo koje sam počinio u životu dogodilo se u lipnju jedne davne godine, nekoliko dana prije kraja školske godine. Bilo je kasno proljeće, slušali smo „Lipe cvatu“ i počela je sezona bicikala. Školsku godinu podijelili smo na sezone. Sezona stripova bila je u studenom, sezona franja ili klikera/špekula prvim proljećem, a bicikle smo iz drvarnica vadili pred kraj školske godine u onoj užurbanoj izmaglici panike, ljeta i mirisa prve morske soli na koži. Tih dana visili smo u kvartu i smišljali kako završiti školu, kako izbjeći produžnu i sebi ne upropastiti ljeto, i u toj lijenoj razmjeni sličica fudbalera i timova pa montiranja „banana“ siceva iz Trsta ja sam sasvim slučajno uhvatio jednu poruku. Jedan komadić papira koji je Maja zgužvala i bacila na pod.

U Maju smo bili zaljubljeni gotovo svi, pa nije čudo da se u nju zaljubio i Tomislav. Tomislav je kao dijete prebolio dječju paralizu i to je na njegovom tijelu veliki trag. Hodao je sporo i teško, a roditelje nije imao. Odgajala ga je baka, i kako to već biva u surovom adolescentskom okruženju, Tomislav se potpuno povukao u sebe. Istinabog, nismo mu pomogli puno da bude drugačiji, i u tome je prednjačio Damir. Dijete samohrane majke, ali dječak za glavu viši od svih nas i, dakako, duplo jači. Još tamo od sedmog razreda bilo je jasno da Damir stvara svoj „čopor“, i bila je privilegija biti u njemu. Ako to nisi bio, na sve moguće načine bio si izopćen, što je značilo batine, ruganje i otimanje školskih užina pa i novca, ovisno o prilici.

Nisam se trsio da budem u toj družini, jer su već imali provalu lokalne trafike i par ukora pred isključenje, ali ih nisam ni izbjegavao. Ipak, moje društvo to ljeto će postati ta lokalna banda s okrunjenim kraljem kojeg se sve slušalo i čija je bila zadnja. Da se „kumu“ umilim, pokazao sam mu zgužvanu poruku koju sam „presreo“ slučajno na školskom odmoru. Činjenica da sam i sam bio zaljubljen u Maju dodatno me motivirala, no u tim godinama najmanje misliš na posljedice kada radiš bilo što. Nama su tada vladali impulsi. Hormoni i očajničko pripadanje svom krdu, a krdo je bilo nemilosrdno.

Damir je pažljivo odmotao papir iz bilježnice, a zatim se počeo glasno smijati. Tomislav, naš razredni invalid i osoba koju se danonoćno ugnjetavalo, iživljavalo se nad njegovim manama, bio je zaljubljen. I to u Maju. Moju Maju. Tomislav je tog dana Maji na stolu ostavio poruku sa pitanjem hoće li s njim u kino?

Tomislavu sam nastojao pomoći uvijek i u svakoj prilici, kao uostalom i ostatak razreda. Onaj normalni ostatak. Tomislav je teško nosio svoju nesreću, kao što je nosio obješenu torbu oko vrata jer preko ramena nije mogao. Tomislav je teško vukao svoje breme poruge i podsmijeha, kao što je vukao desnu nogu paraliziranu davno, još tamo kada ga je majka ostavila baki da je više nikada ne vidi. Tomislavove suze nikada vidjeli nismo, iako smo znali za njih. Strpljivo i prkosno trpio je uvrede i smijeh, da bi kada bi dovoljno odmakao da ga nitko ne vidi briznuo u plač. Jednom sam ga vidio kako plače iza škole, ono jutro kada su mu na školskoj radionici gurnuli glavu u škripac. Pred svim razrednim curama. Cure su bile drugačije, i tek danas shvaćam koliko su prezirale Damira i nas beskičmenjake koji su mu podilazili iz straha, i koliko su bile obazrive prema Tomislavu.

Split
Tih dana visili smo u kvartu i smišljali kako završiti školu, kako izbjeći produžnu i sebi ne upropastiti ljeto (FOTO: Feđa Klarić)

I tako je Maja Tomislava povela u kino, zajedno s nekoliko svojih iz razreda. Damir to naravno nije mogao podnijeti. Tomislava u sedmom nebu, na stolici kino dvorane tik uz Maju koja pripada njemu.

To jutro mi je objasnio svoj pakleni plan gurajući mi šaku pred nos ako mi se taj plan ne sviđa. Damir je znao da ću ja to najbolje odraditi pa mi je dao papir i olovku da napišem Tomislavu ljubavno pismo. Pismo koje obećava, ali ništa konkretno, i pismo koje pršti osjećajima, dovoljno eksplicitno da ga nesretni Tomislav sasvim pogrešno shvati. I shvatio je naravno, pa je na Damirovu adresu uskoro stiglo pismo i od Tomislava upućeno Maji.

Čitali smo to nesretno pismo i pravili se da plačemo od smijeha pred Damirom, a meni se stisnulo u stomaku. Shvatio sam tada s užasom što sam učinio i što se nesretnom Tomislavu sprema. Tomislav je pisao o svojoj samoći, o čežnji za prijateljem, onim pravim kojem neće smetati to što je osoba s invaliditetom. Oprezno je pisao Maji kako za nju gaji posebne osjećaje. Shvaćao je da ona može imati bilo koga od nas, ali je molio da mu da šansu. Jer je „moja duša“, baš tako je to napisao, „žedna tvoje blizine kao pustinja“.

Zaboljelo me što Maji nikada nisam napisao štogod slično, no ono što me zaboljelo najviše, bili su Tomislavovi osjećaji. Tomislav je opisivao taj odlazak u kino kao nešto najljepše što mu se dogodilo u životu, a detalje Majine odjeće i lica u sjećanju je čuvao kao nešto što će pamtiti za života. I dan danas mi je žao što pismo nikada nisam pokazao Maji, a to popodne držeći upravljač svoje bicikle odjurio sam do Tomislavove kuće i priznao mu što sam napravio.

Tomislav mi je samo zatvorio vrata.

Zadnjih dan škole Tomislava nije bilo na nastavi. Tako je izostao cirkus koji mu je spremao Damir. Nismo pitali, no bilo je jasno po pogledu razrednice da smo gadno zajebali, no prošao sam s vrlo dobrim i ubrzo zaboravio i na Tomislava i na tu nesretnu spačku. Tog ljeta grad je vrio od mladosti, spontano smo imali Lude noći u gradu, svoje bendove i svoje cure, dane bi provodili na Bačvicama, a noći na Rivi.

Od tada je prošao čitav jedan život.

Žureći jednog dana na posao, na pješačkom prijelazu nasuprot sebe ugledao sam Tomislava. Bio je zapušten i prljav, i vukao je nogu baš onako kako pamtim. Na usnama mi se razvukao osmijeh, mahnuo sam mu kao starom drugu, no on se samo okrenuo i užurbano odšepao od kuda je i došao. Iako sam ga zvao, nije se okrenuo, niti je htio stati sa mnom na minut da se rukujemo, zagrlimo, pitamo za znane i neznane iz mladosti kako to već kod tih susreta biva. 

S mučninom i kajanjem kakvo nisam nikada, niti želim više osjetiti, otišao sam do Maje i saznao kako se onog nesretnog dana pokušao objesiti, ali ga je našla baka i spasila u zadnji čas. Ostatak ljeta je proveo na psihijatriji, ostatak života kako je znao i umio nakon bakine smrti, a danas je u Domu za nezbrinute, hrani se u pučkoj kuhinji i kao remeta u Crkvi zaradi kakvu crkavicu koju uglavnom propije.

Maja je ostala ista, i danas mi ništa nije prebacila, kao uostalom i nekoć. Bili smo djeca, uplašena i blesava, tražili smo svoje mjesto pod suncem ne pazeći na druge i na njihove osjećaje. Takva su sva djeca, i tako će to valjda uvijek i biti. No grubo je kada djeca odrastu, postanu ljudi, a svoje strahove pred životom ne pobijede, pa ostanu da provode svoje živote dodvoravajući se lokalnom siledžiji pokazujući mu ljubavne poruke ljudi koji jedno što imaju su osjećaji. Osjećaji koji valjda vremenom u tim siledžijama otupe, pa odrastu u zvijeri. Zvijeri bez imalo kajanja, bez imalo ljudskosti, bez empatije, i bez trunka kajanja.

Takvi su slabići uradili danas sličnu stvar Luki Baričiću. Samo da se dodvore svom lokalnom siledžiji, bez da su razmišljali o posljedicama. No takva su djeca, takvi su ljudi, i takav je ovaj život na ovoj nesretnoj kugli zemaljskoj, pa niti možeš utjecati na to da te stavi u klupe pored Damira, kao što ne možeš utjecati da će te majka ostaviti svojoj majci zgrčenih nogu i otići zauvijek.

Luka Baričić
Takvi su slabići uradili danas sličnu stvar Luki Baričiću (FOTO: HINA/Miroslav Lelas)

No na jedno utjecati možeš.

Utjecati možeš na svoje srce. Na ono na koje jedino možeš i moraš staviti ruku. Ako ti ono oprosti, oprostio ti je, vjerujem, i Tomislav. Taj susret sa vlastitim srcem susret je s odrastanjem. Tako se, naime, postaje čovjekom.

Oni koji to ne mogu zauvijek ostanu djeca. Uplašena djeca koja se histerično smiju uz svog lokalnog siledžiju, a da im zapravo do smijeha nikada niti bilo nije.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Miroslav Lelas

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Trijumf radikalskog fašizma

    02.07.2022.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Trijumf radikalskog fašizma

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Let’s talk about sex

    20.06.2022.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Let’s talk about sex

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Ajmo ih blokirati!

    09.06.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Ajmo ih blokirati!

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije