"Vjerojatno ste zamoljeni da marite za AIDS, tuberkulozu ili boginje. Ali proljev ubija više djece od sve te tri bolesti skupa. To je vrlo potentno oružje masovnog uništenja. I cijena koju svijet plaća je ogromna - 260 milijardi dolara izgubljeno je svake godine zbog loših sanitacija", kaže novinarka i publicistkinja Rose George, jedna od najpoznatijih zagovornica "razgovora o govnima". I spominjanje govana joj nije smiješno ni neugodno, između ostalog zato što svakih 15 sekundi u svijetu jedno dijete umre od proljeva.

Naime, razvijene, koliko i nerazvijene zemlje svijete užasno malo troše na poboljšanje sanitacija svog stanovništva. Struktura ulaganja u vodovod i odvodnju, koja se često prikazuje "u đuture", također je nelogična, iako se ne čini na prvi pogled. U prosjeku 75 do 90 posto sredstava za te svrhe odlazi na dovod pitke vode, a samo ovaj "kusur" odlazi na ugradnju zahodâ. WC, naime, smanjuje mogućnost širenja bolesti dvaput efektnije od same čiste vode, koja će se ionako kontaminirati u dodiru s nečistim rukama nakon obavljanja nužde. Ipak, na svijetu bez WC-a živi 2,5 milijardi ljudi, od čega milijarda mora vršiti nuždu na otvorenom.

U Hrvatskoj je taj broj također impresivan. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, čak 38 tisuća kućanstava živi u kućama bez WC-a, što znači da se broj ljudi koji žive bez ovog "luksuza" u Hrvatskoj penje iznad sto tisuća. Govorimo li o romskoj manjini, stvari se pogoršavaju - polovica romskih kućanstava nema toalet.

WC kao sredstvo obrane

Rose George, pak, iznosi stravičan podatak o Pakistanu, koji kaže da ta zemlja troši 47 puta više novca na vojsku, nego što ulaže u dovod pitke vode i sanitarne čvorove, iako od proljeva ondje svake godine umire 150 tisuća djece. U Indiji, navodi George, 25 posto djevojaka odustaje od škole zato što nemaju nikakav sanitarni čvor. I ne radi se samo o susprezanju od vršenja nužde - menstruacija je obično presudna da se više nikad ne vrate u školu. Ta mnogoljudna zemlja ozloglašena je zbog silovanja, koja su nerijetko toliko brutalna da detalje doznaje čitav svijet. Činjenica da milijuni Indijki, posebno u ruralnim krajevima, nemaju WC pa moraju napustiti kuću i izložiti se na otvorenom da bi obavile ono što se zahvaljujući zahodu može radi u sigurnosti vlastitog doma, čini ih daleko ranjivijima. Ipak, nerijetko se događalo da vlasti u toj zemlji međunarodnu pomoć za izgradnju WC-a potroše na zidanje hramova ili nešto deseto. Zato je 2005. godine u Indiji pokrenuta akcija kojom se žene nastoji uvjeriti da se ne udaju za muškarce koji nemaju toalet. 

"No loo, no 'I do'" (FOTO: Worlbank.org)

Kada pričamo o govnima, mora se spomenuti koliko se čovječanstvo nevjerojatno neodgovorno odnosi prema njima, pogotovo uzmemo li u obzir da živimo u doba frackinga, izvlačenja prirodnog plina iz zemlje jednom od za prirodu najrazornijih metoda koje su čovjeku ikad pale na pamet. Rose George napisala je knjigu o tome i nazvala je - "Velika nužda: Avanture u svijetu ljudskog izmeta". Govno je iznimno kalorična masa. To je logično, jer se radi o nusproduktu hrane, koja živim organizmima daje energiju. 

Neiscrpan, neograničen i besplatan resurs

"Kakica vam može skuhati večeru", eksplicitna je George. To je ilustrirala primjerom zatvorskog sustava Ruande, koja 75 posto goriva za kuhanje dobiva samo od - izmeta zatvorenika. Prikazala je fotografiju na kojoj kažnjenici zbog genocida u toj zemlji miješaju vlastiti izmet.

"Ako stavite govna u zatvoren spremnik, ona će, slično kao i u trbuhu, proizvoditi plinove. Na njima možete kuhati. Možda ćete, kad vidite ove momke kako miješaju govna, pomisliti kako ih je stigla zgodna karma. Ali to što oni rade je ekonomski isplativo, jer oni štede milijun dolara godišnje, smanjili su sječu šuma i pronašli izvor energije koji je neiscrpan, neograničen i besplatan u proizvodnji". 

Zatvorenici miješaju svoja govna (FOTO: screenshot YouTube)

No, za kraj se vratimo glavnoj zvijezdi dana: WC-u. Osim proljeva i ostalih bolesti povezanih s bakterijama, život u kući bez zahoda može uzrokovati i druge ozbiljne bolesti, koje su vezane za susprezanje od uriniranja i defekacije iliti sranja. Nadalje, UN navodi kako ženama, više nego muškarcima, neimanje toaleta narušava dostojanstvo i uzrokuje nepotreban sram te rizik od napastovanja i napada. 

Zato je pitanje treba li Hrvatska biti zadovoljna time što "samo" 2,5 posto kućanstava nema WC; a kada govorimo o romskoj populaciji postotak se penje na 50. S obzirom da je naša europarlamentarka Dubravka Šuica za gradski WC od 16 kvadrata spiskala 450 tisuća kuna javnog novca, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić na dva montažna na okretištu Dubec 1,5 milijuna kuna, a Hrvatske autoceste za dva zahoda na odmaralištu Mosor čak 3,5 milijuna kuna, može se slobodno zaključiti da su velike nužde pojedinaca u ovoj državi nesrazmjerno veće od tuđih.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: tominaustria.blogspot.com