Zhangjiajie – stigli smo, nakon nekoliko burnih dana u Kini. Naš kontakt koji nas je dočekao na željezničkoj stanici već nam je kupio i sve karte za nacionalni park, odgovara na sva naša pitanja i neprestano je na usluzi. Ujutro nam donosi doručak, a na recepciji je i u 11 navečer kada se vraćamo iz lutanja. Prvi dan predložio nam je da obiđemo zgradu „72“. Vani je vruće, polako šećemo gradom, sve izgleda relativno novo. Pronalazimo neku zalogajnicu, unutra niz zdjela iz kojih si sami po intuiciji grabimo što nam izgleda primamljivo. Zanimljivo mi je kako Toni jede stvari koje doma nikada ne bi stavio u usta. Alge i iznutrice. Ne mogu se načuditi svom mužu. Poslije se još u trgovini preko puta počastimo sladoledom od graška pa nastavljamo dalje. 

TEHNOLOŠKA DŽUNGLA: Kad bankovna kartica ne vrijedi, a QR kod vlada svijetom

Toni neprestano vadi mobitel i prevodi natpise, tako saznajemo da postoji tužiteljstvo za željeznice, ali i da se u nekom restoranu mogu pojesti svježi salamanderi. Dok prelazimo rijeku, duboko dolje na obali uočavam roditelje s djecom. Noć je u gradu od 1,5 milijuna stanovnika, a oni se, eto, kupaju ispod brze gradske ceste kao da je plaža. Lijepo mi je to. 

Kad napokon stignemo do zgrade „72“ oboje smo zgroženi. Kičasta grdosija obasjana šarenim svjetlima. Gužva i buka. Taman pomislimo „hajde da uđemo kad smo već tu“, a ono naplata ulaza 80 juana. Dakle, skoro pa ravno deset eura, što nas istovremeno tjera da se okrenemo, neskloni da prihvatimo plaćanje ulaza u trgovački centar s folklornim predstavama i ponudom McDonaldsa. 

Zgrada "72" (FOTO: Jana Prević Finderle)

Zanimljivo je prisustvo mnoštva američkih franšiza. Šangaj je donedavno bio grad s najviše Starbucksa, posvuda je McDonalds, a uočili smo i trgovine Walmarta. Krećemo doma kad u tom trenu Toni uoči da nema bankovne kartice koja mu je stajala u futroli mobitela. Možda je ostala u hotelu, tješimo se. Na povratku u sobu hladan tuš – nema je. Svaki puta kada aplikacija Alipay „krepa“ potrebna je nova verifikacija za koju vlasnik mora fotografirati kako drži svoju karticu. Znači, kada idući puta „krepa“ to je to, nema je više. Nije nam baš svejedno. Jedina utjeha jest da se s karticom ionako ne može skoro ništa pa je mala šansa da mu netko mazne novce.

Naš sljedeći cilj (FOTO: Jana Prević Finderle)

Ujutro krećemo prema Zhangjiajieu National forest parku, nacionalnom parku koji je inspirirao pejzaže u filmu "Avatar". Već prvi dio šetnje uz rijeku pokraj koje strše stotinjak metara visoki kameni stupovi – oduševljava. Kako idemo dalje svaka iduća stvar je još bolja. Žičarom se penjemo na jednu skupinu stijena, gdje uskoro nailazimo na divlje majmune. Kako majmuni naiđu tako dio ljudi počne vrištati, a ubrzo otkrijemo i zašto. Čim ugledaju najlonsku vrećicu znaju da je unutra hrana i otmu je. Učas na granama uokolo nas sjedi čopor majmuna i jedu nečije mafine. 

Nacionalni park koji je inspirirao pejzaže u filmu "Avatar" (FOTO: Jana Prević Finderle)

Hodamo drvenom stazicom uz rub provalije, divimo se klisurama i slikamo majmune. Zatim se istom žičarom spuštamo dolje, uskačemo u bus i nastavljamo do iduće točke. Čitav dan izgleda nam nestvarno. Kameni "tornjevi" strše i po 300 metara u zrak, a mi šećemo uz njihove vrhove. Na kraju se spuštamo najvišim vanjskim liftom na svijetu i jednim od zadnjih autobusa se vraćamo prema gradu. 

Kameni "tornjevi" strše i po 300 metara u zrak (FOTO: Jana Prević Finderle)

U gradu odlučujemo još jednom obići jučerašnju rutu u nadi da će se negdje pojaviti Tonijeva kartica, ali nemamo sreće. Završavamo večerom u onoj istoj zalogajnici, žena za blagajnom nas prepoznaje i smiješi nam se, Toni je poslije slika.

Idući dan još je impresivniji, penjemo se žičarom na Tianmen - nebesku planinu. 

Majmun sa svojim plijenom (FOTO: Jana Prević Finderle)

Sve ovo nema nikakve veze s planinarenjem na kakvo smo navikli i kakvo volimo. Staze su ravne i popločane, jedini ozbiljni uspon je do velike rupe u stijeni; najvećeg prirodnog kamenog luka na svijetu. 

Detalj s "Avatar planine" (FOTO: Jana Prević Finderle)

Do njega vodi točno 999 stepenica koje su izgrađene 1999. godine. Broj devet u Kini simbolizira vječnost. Saznajemo i da nas u Zabranjenom gradu čeka 9999 prostorija. 

Zanimljivo mi je da se mnoštvo Kineza deklariraju kao ateisti, a po mojim kriterijima prilično su praznovjerni. Već više puta smo čuli priče o demonima, energijama i važnosti brojeva. Najčešća lozinka za wifi je 888888 jer 8 nosi sreću. 

Uspon na planinu Tianmen (FOTO: Jana Prević Finderle)

A ovih 999 stepenica, one su valjda najstrmije stepenice koje sam ikad vidjela. Neki dečko do mene puzi na sve četiri. Do vrha sam sva mokra. Srećom ostatak penjanja krajnje je neočekivano. Idućih 400 metara visinske razlike savladavamo vozeći se pokretnim stepenicama ugrađenima u stijenu.

Nakon što smo izašli na vrh, čeka nas kružna staza sa staklenim dijelovima iznad tisuću metara ponora, visećim mostom, konzolnim dijelovima i ludim vidikovcima. Iako je pejzaž sam po sebi atrakcija staza je nadopunjena adrenalinskim sadržajima.

999 stepenica (FOTO: Jana Prević Finderle)

Tu je i stari, obnovljeni budistički Hram neba, mjesto na kojem odmaramo promatrajući vjernike i njihove rituale: paljenje štapića tamjana i klanjanje sklopljenih dlanova. I opet mi je zanimljivo kako je ateizam relativan, jer čak i oni koji ne vjeruju odlaze se pomoliti u hram kada im je nešto jako važno.

Pred kraj obilaska dogovaramo se da kasnije odemo i do obližnjeg gradića Furong, imamo vremena. A onda neugodno iznenađenje, bar tisuću ljudi prije nas čeka na spuštanje žičarom. Uz pomoć službenika dobivamo svoj papirić sa slovom L, sada je na redu slovo F. To znači bar dva sata čekanja. Teško je unaprijed isplanirati stvari u Kini jer te uvijek iznenade udaljenosti i količina ljudi. Opet, sve je odlično organizirano i brzo prolazi. 

I onda usred prirode - goleme pokretne stepenice (FOTO: Jana Prević Finderle)

Još jednom odlazimo prošetati zadnjim dijelom staze, nađemo i nešto za pojesti. Jedemo kobasice za koje mi se čini da ih tu kupuju djeci umjesto lizaljki. Kobasica na štapiću, bez kruha ili priloga, često vidimo kako ih nose okolo i grickaju po ulici. Nakon malo više od dva sata čekanja spuštamo se najdužom žičarom na svijetu u centar Zhangjiajie.

Staklena grdosija iznad kanjona (FOTO: Jana Prević Finderle)

Iako je već 17 sati ipak se odlučujemo skočiti do Furonga. Interno taj grad zovemo Jajce jer se nalazi na vodopadu. I opet, iako brzom vlaku treba tek 25 minuta do njega, dok mi dođemo do kolodvora, kupimo karte i dočekamo vlak – prošlo je dva sata. 

U Furong stižemo po mraku i malo nas zatekne gužva i blještavilo. Kao da smo stigli u Makarsku usred sezone. Šećemo prema vodopadima, a onda nas dočeka rampa, za ulaz do rijeke plaća se 25 eura. S obzirom da za dva sata moramo na vlak za natrag ne isplati nam se platiti 50 eura, pa odlučujemo prošetati ostatkom grada. 

Ulični lijek sa zmijama (FOTO: Jana Prević Finderle)

Svi prolazi prema vodopadu su blokirani, no nailazimo na mirne ulice nešto dalje, s mostovima, paviljonima i mnoštvom lopoča. Tu kupujem i lepezu s likom Mao Ce Tunga i kineskih generala, sinu za poklon. 

Sad se već bliži vrijeme povratka, zovemo taksi, ali nitko ne odgovara. Raspitujem se i na autobusnoj stanici, nema busa do željezničke. Onda se vratim trgovkinji da je pitam kako možemo do kolodvora, a ona ponudi: ja ću vas odvesti. Cijena je dupla od one koju smo platili dolazeći, ali naravno pristajemo. Ona nam pokazuje auto i dovikne nekome da je zamijeni u trgovini. 

Veliki Chevrolet u koji sjedamo skuplji je od bilo kojeg auta koji ću ja ikad kupiti. Razmišljam kako mi je ta žena maloprije prodala lepezu s Maom za samo 1,2 eura. Stalno primjećujem taj poduzetnički duh, iskoristit će svaku priliku da zarade i dobro im to ide. 

Za ovo smo mjesto rezervirali cijeli jedan dan (FOTO: Jana Prević Finderle)

Nedjelju odlučujemo provesti u Fenghuangu, stotinjak kilometara udaljenom gradu pod zaštitom UNESCO-a. Zbog svoje izoliranosti u planinama ovaj grad ostao je sačuvan u svom autentičnom obliku, s drvenom arhitekturom, kamenim ulicama i mostovima. Opušteno smo uzeli čitav dan samo za to, bez ikakvih posebnih planova osim da lutamo 300 godina starim ulicama. 

Grad je ostao sačuvan u svom autentičnom obliku (FOTO: Jana Prević Finderle)

Grad je smješten uz rijeku, s drvenim kućama koje poput sojenica strše natiskane uz obalu. U Fenghuangu ipak prvo idemo nešto pojesti, prevodimo jelovnik, sve zvuči čudno. Ja odlučujem naručiti nešto što zvuči obično: seoska pečena svinjetina, a Toni se odlučuje za jelo „mravi se penju uz drvo“. Onda ja dobivam komadiće svinjetine u tanjuru s pečenim feferonima koje ne mogu jesti koliko su ljuti, a on rezance s mljevenim mesom. Očito nekad treba i riskirati u životu. 

Grad nas zadivljuje, svaki kutak u koji zavirimo je šarmantan na svoj način. U šetnji Toni odlučuje isprobati domaću ponudu prženih skakavaca i larvi, na što se meni okreće želudac. Onda primijetim nekog lokalnog klinca koji s istim gađenjem gleda pržene škorpione pa zaključim da ni oni to baš ne jedu pod normalno.

Neobična ponuda za lokalne gurmane (FOTO: Jana Prević Finderle)

Pri lutanju stižemo i do nekog parkirališta na kraju slijepe ulice. Dok tražim postoji li neki tajni izlaz primjećujem kako su svi auti luksuzni. Ne kužim se u automobile, pogotovo u kineske brendove, no za Tesle i Audije znam da nisu jeftini. Pretpostavljam da vozni park između ostalog izgleda ovako dobro jer su svi auti električni, znači da su svi relativno novi. Naime, 2013. godine kineska vlada je odlučila da će elektrificirati cijeli vozni park i tako su riješili problem buke i smoga. 

Odlučujemo se i na vožnju brodom da vidimo kuće i mostove i iz te perspektive. Prvo nam cijena zazvuči puno, dok ne preračunamo u eure, onda zvuči jeftino. Odnos juana i kune je skoro 1:1 pa se u glavi odmah vraćam na naše stare cijene – 75 kuna zvuči dosta, a deset eura ništa. 

Vožnja brodom svakako se isplatila (FOTO: Jana Prević Finderle)

Općenito su smještaj, prijevoz i hrana jeftini u Kini, a ulaznice za znamenitosti su nešto skuplje. Ručamo za par eura, no ulaznice za nacionalni park smo platili oko 300. Doduše nacionalni park podrazumijeva mnoštvo nekih žičara, autobusa i liftova tako da i ta cijena ima neko opravdanje. 

Kako se približava večer uz rijeku se skuplja sve više ljudi, mnoštvo je žena u onim divnim tradicionalnim haljinama. Guglamo i nalazimo kako je zadnjih godina u Kini, pogotovo među mladima, prisutan trend vraćanja kineskoj tradiciji. Negdje 2003. godin, nakon što im je sve zapadnjačko postalo dostupno, krenuo je pokret hanfu, te su se mnoge Kineskinje počele vraćati svojim korijenima i nositi tradicionalnu odjeću. To je izraz nacionalnog ponosa. 

Hanfu djevojke (FOTO: Jana Prević Finderle)

Kako je dio te mode nošenje tradicionalne etničke odjeće Han Kineza iz razdoblja prije dinastije Qing djevojke koje se tako oblače nazivaju se hanfu. Ima i mladića koji ih prate, no u puno manjem broju. Bajkovito ih je sretati dok šeću ulicama. 

Jedino su im na nogama patike ili natikače. U tradicionalne kineske cipelice danas nikome ne bi stala stopala. Kina je, naime, bila poznata po okrutnom običaju da se djevojčicama vežu stopala u drvene kalupe kako ne bi narasla. Bez prostora za rast stopala su se deformirala, a kosti pucale. Narasla bi do dužine od deset centimetara. Zvali su to „cvat lopoča“ ili „lotusova stopala“. Zbog takvih stopala žene su hodale polako, malim koracima i to je bio ideal ženstvenosti. Srećom, danas su u patikama, jer je vezanje stopala zabranjeno prije 80 godina. 

Za sve obići kronično nam nedostaje vremena (FOTO: Jana Prević Finderle)

Kupili smo karte za zadnji vlak koji se iz Fenghuanga vraća u Zhangjiajie, no fali nam još vremena, baš nam je teško otići. Dok mi krećemo prema stanici iza nas se pale svjetla na mostovima i uz rijeku. 

Još jedna fotka prije povratka (FOTO: Jana Prević Finderle)

Zadnji dan u Zhangjiajieu počeli smo lagano, nešto dužim doručkom. Zanimljivo mi je da Kinezi za doručak jedu hranu koju bismo mi jeli za ručak. Danas dobivamo neki rižoto, prije su to bile knedle s mesom i uvijek nešto voća. Vani pada kiša pa nam se zato ne žuri. Kada se napokon oko devet sati odlučimo zvati prijevoz, bez obzira na kišu, ona napokon stane. 

Vozimo se do sat vremena udaljenog kanjona iznad kojeg je najdulji viseći stakleni most na svijetu. Dugačak je 400 metara i nalazi se na visini od 300 metara iznad kanjona. Iako je Toni bio hrabar s jedenjem skakavaca, ovdje ga neočekivano hvata strah pa prilično brzo prelazimo na drugu stranu. I meni je neugodno stajati na staklu iznad ponora dubokog 300 metara. 

Najdulji viseći stakleni most na svijetu (FOTO: Jana Prević Finderle)

Kupila sam nešto jeftiniju kartu, samo most i kanjon, bez nekih dodatnih adrenalinskih opcija poput zip-linea i tobogana. Kada se počnemo spuštati u kanjon po strmim skliskim drvenim stepenicama skužim da je to veći izazov od bilo kakvog zip-linea. 

Most iz daljine (FOTO: Jana Prević Finderle)

Na dnu nas prvo čeka vožnja brodom. U kanjonu su napravljene brane i mala umjetna jezera. Zanimljivo mi je kako uvijek interveniraju u okoliš, nije dovoljno što je sam kanjon atraktivan, s 300 metara visokim liticama, već je tu uvijek neka dograđena atrakcija. Općenito, vidjeli smo jako malo netaknute prirode. 

Uvijek je tu neka dograđena atrakcija (FOTO: Jana Prević Finderle)

Nakon vožnje brodićem kreće par kilometara šetnje po stazi kroz kanjon. I tu su male brane kako bi bilo više vode, ipak sve je divno i impresivno. Stižemo do malog odmorišta pod velikim prevjesom visoke stijene. Naručujemo kavu i sjedamo taman par minuta pred početak kiše. Koja sreća, pljusak smo dočekali skoro na jedinom zaštićenom odmorištu u čitavom kanjonu. Nakon kiše krećemo dalje i taman kada mislimo da je gotovo, staza skreće i prolazi kroz špilju. Krški oblici osvijetljeni su šarenim svjetlima. 

Tu u Kini baš vole ta šarena svijetla, koliko god stvari bile lijepe same po sebi, oni im uvijek dodaju taj pomalo kičast element šarenila. Ovdje kao da je Božić svaki dan. 

I u pećinama zatekli smo kičasta svjetla (FOTO: Jana Prević Finderle)

Po povratku u Zhangjiajie slučajno otkrijemo uličicu s tipičnim kineskim restorančićima, draže su nam te improvizirane zalogajnice koje bi kod nas zatvorila prva inspekcija nego ove ušminkane koje bi ionako isto zatvorila bilo koja naša inspekcija. Tu nešto na brzinu pojedemo, zatim žurimo u hotel po prtljagu pa na aerodrom. 

U Xi'an ćemo avionom jer nema direktnog vlaka. Stižemo na vrijeme, čekiramo prtljagu i odlazimo na gate. Tamo nas dočeka obavijest o avionima koji su otkazani zbog nevremena. Naš je let srećom samo odgođen pa sjedimo i čekamo. Svakih pola sata let se još malo odgađa. 

Oko ponoći dogovaramo se da ćemo spavati na smjene, malo muž, malo ja. Oko jedan ujutro nam dijele čaj i instant tjesteninu. Djeca okolo nas se vesele kao da smo dobili nešto specijalno. U šest ujutro, nakon punih sedam sati kašnjenja napokon se pali zeleno; kreće ukrcavanje. Budim Tonija, grabimo stvari i za par minuta smo u avionu. 

Na red je došlo i da posjetimo vojnike od terakote (FOTO: Jana Prević Finderle)

Sat kasnije iskrcavamo se u Xi'anu. Za doručak jedemo onu instant tjesteninu, a zatim zovemo taksi. Imamo kupljene ulaznice za posjet nalazištu vojnika od terakote i moramo tamo doći do deset. Iako se činilo da imamo dovoljno vremena, opet smo podcijenili veličinu grada. Xi'an ima oko 13 milijuna stanovnika i do nalazišta nam treba preko sat vremena vožnje. 

Utrčavamo kroz kontrolu u zadnjim minutama. U Kini se svuda ulazi skeniranjem dokumenta. Vlakovi, muzeji, nacionalni park, za sve nam skeniraju putovnicu. 

Negdje 1998. godine sam vidjela uživo ove vojnike u Bilbau kada se otvorio Guggenheim muzej, no uživo sve je još impresivnije. 

Pronađeno je do sad oko 8.000 vojnika (FOTO: Jana Prević Finderle)

Odmah na prvu nas je šokirala gužva, ali se natiskujemo s drugim posjetiteljima kao da smo u prvom redu nekog koncerta, kasnije se to ipak malo razrijedilo i uživljavamo se u priču. A priča počinje 1974. godine kada je lokalni seljak kopao bunar i naišao na komade keramike. Prijavio je to vlastima i uskoro su arheolozi na njegovoj zemlji pronašli mauzolej prvog kineskog cara. 

Qin je bio vladar jednog od šest kraljevstava na području Kine 220. godine prije nove ere. Politikom saveza i ratova polako je osvajao ostala kraljevstva i ujedinio ih u jedno koje se prema njemu nazvalo Kina. Zanimljiva je i priča o njegovoj majci. Ostala je udovica još kada je on bio malen dječak pa je praktično ona vladala umjesto svog djeteta. Kako je bila usamljena pronašla je ljubavnika koji se pretvarao da je eunuh kako bi mogao biti s njom u palači. Dugo godina su bili tajni ljubavnici i ona mu je rodila dvoje djece. Kada je njen sin Qin odrastao ljubavnik je pokušao izvesti državni udar, no Qin je sve otkrio, ubio njega i njegovu djecu, a majku bacio u tamnicu. 

Tada počinje njegova stvarna vladavina i ujedinjenje Kine. Nakon njega uslijedilo je još 422 cara, no on je među najpoznatijima. Pogotovo je njegovoj slavi u današnje doba doprinijelo otkriće vojske od terakote. Kako bi mogao vladati i na drugom svijetu uz njegovu grobnicu izgrađena je čitava podzemna palača. 

Arheolozi još slažu dijelove ove goleme slagalice (FOTO: Jana Prević Finderle)

Za sada je tu pronađeno oko 8.000 vojnika od kojih svaki izgleda drugačije. U prirodnoj su veličini, različitih fizionomija, različitog ranga i s različitom odjećom i oružjem. Uz njih, tu su i konji, kola, ali i zabavljači. S godinama se krov podzemne palače urušio pa je većina vojnika polomljena. Bili su izvedeni sa šupljom unutrašnjosti. I danas arheolozi još uvijek slažu dijelove ove slagalice. I dalje nije iskopano sve, ispod brežuljka u blizini očekuje se najbogatije nalazište; grob samoga cara. Kompleks je ogromnih dimenzija i tu provodimo gotovo cijeli dan, tri su velike cjeline s iskopinama, a uz njih je izgrađen i zanimljiv muzej u kojem čitamo o povijesti cara i detaljima nalaza.

Za vrijeme predaha u nekom fast foodu uz kavu i sladoled čujemo dijete koje nam urla iza leđa. Toni komentira: „o, ipak i tu djeca imaju tantrume“. U prošlih tjedan dana nismo vidjeli niti jedan dječji ispad bijesa. Onda se diskretno osvrnem i uočim da to djevojčici upravo dezinficiraju razbijeno koljeno, opet nije tantrum. Sve do kraja puta nećemo vidjelt niti jedno dijete koje vrišti. Vidjeli smo, doduše, odrasle kako viču na djecu, čak i kako zamahuju prema njima. Iako su nam pričali da su djeca kao „mali prinčevi i princeze“, jer su često jedinci, meni se ovako površno činilo da je odgoj prilično strog. Dok se, na primjer, vozimo u vlaku, vrti se obavijest: pazite na svoju djecu da ne trče i ne lupaju. Glas sa zvučnika upućuje: ako vam dijete plače odvedite ga do kondukterke dok se ne smiri. Djeca definitivno nisu centar svijeta kao kod nas. 

Smješteni smo u srcu muslimanske četvrti što nam daje priliku da uživamo u nekim poznato-nepoznatim jelima (FOTO: Jana Prević Finderle)

Poslije obilaska vojske od terakote odlazimo do centra Xi'ana. Hotelsku sobu uzela sam u srcu muslimanske četvrti. U Kini postoji preko 50 etničkih skupina i pet glavnih religija. Muslimani su treći po brojnosti. I stvarno, po mirisima i hrani, susjedstvo me malo podsjeća na arapski svijet.

Toranj s bunjevima (FOTO: Jana Prević Finderle)

Do kasne večeri šećemo kroz metež ovih uličica, isprobavamo raznu neobičnu hranu koja se nudi na svakom koraku, no najviše me razveseli burek i kruh. Deseti je dan putovanja i ovo je prvo što me podsjeća na poznati okus. Sve pored osvijetljenih zidina, tornjeva s bubnjem i zvonom. Xi'an nam je divan. 

Kruh u nikakvom obliku već dugo nismo vidjeli, sve do ovog mjesta (FOTO: Jana Prević Finderle) 

Idućeg dana dižemo se rano ujutro i odlazimo do Louyanga, koji je u vrijeme dinastije Sjeverni Wei bio glavni grad Kine. U blizini grada nalazi se kompleks Longmen špilja, tu su od 5. stoljeća u stijenama carevi i plemići, ali i obični ljudi, dali uklesati preko sto tisuća likova Bude. 

Penjemo se stepenicama gore dolje uz tu divovsku stijenu i pokušavamo uočiti detalje po kojima se kipovi iz razdoblja raznih dinastija razlikuju. Ima ih raznih veličina, od malenih koji su visine tek koji centimetar do najvećeg koji je visok 17 metara. 

Budisti su vjerovali da svako izrađivanje kipa Bude donosi duhovne zasluge i doprinosi prosvjećenju i to objašnjava tako velik broj skulptura. U pećini „10.000 Buda“ zid je u pravilnom rasteru pokriven mnoštvom malenih Buda. 

Buda sjedi, stoji ili leži. Onaj koji sjedi predstavlja meditaciju, to je najčešći prikaz, onaj koji stoji propovijeda, a ležeći Buda predstavlja prosvjećenje ili Nirvanu, njega najrjeđe viđamo. Uz Budu stoje bodisatve, prosvijećeni ljudi koji su odlučili ostati na zemlji i pomagati drugima da dođu do prosvjećenja, a uvijek ga čuvaju i ratnici koji stoje sa strane. Naučila sam da je svaki detalj prepun simbolike, no ostaje mi to nepoznat svijet. 

Na obali je uklesena preko sto tisuća Buda (FOTO: Jana Prević Finderle)

Odlazimo i do Hrama bijelog konja. To je mjesto gdje je 68. godine nove ere sagrađen prvi budistički hram u Kini. Car Mingdi sanjao je zlatnog čovjeka koji lebdi što je protumačeno kao viđenje Bude. Poslao je u Indiju izaslanike po budističke sutre i učitelje, a oni su iz Indije doveli dva budistička redovnika koji su na bijelom konju dopremili svete spise. Po tom konju hram je dobio ime. Tu su sutre, odnosno sveti spisi prevedeni sa sanskrta na kineski. Hram je postao mjesto obrazovanja i širenja budizma po ostatku Kine. 

Od originalnog hrama ostalo je samo mjesto, a sada su tu građevine iz kasnijih razdoblja. Kako je glavna konstrukcija palača i hramova drvena, ona se stalno zamjenjuje pa zapravo ima malo originalno sačuvanih građevina, čak i ako nisu bile uništene u kulturnoj revoluciji. 

U svim hramovima sretali smo mnogo aktivnih vjernika, ljudi koji donose darove, pale štapiće tamjana i klanjaju se. U budizmu ne postoje mise u kršćanskom obliku nego vjernici individualno mole, svatko za sebe. Mogu to raditi u hramu ili doma, nije toliko važno mjesto i vrijeme. 

Buda koji sjedi predstavlja meditaciju, to je najčešći prikaz, onaj koji stoji propovijeda, a ležeći Buda predstavlja prosvjećenje (FOTO: Jana Prević Finderle)

U blizini je i Šaolinski hram, jedan od najpoznatijih u Kini, s velikom zajednicom redovnika, ali zaključujemo kako to nećemo stići obići. Jednostavno je sve veliko i uzima nam više vremena nego što smo planirali. Nekoliko dana kasnije čitam kako je upravitelj samostana Shi Yongxin upravo uhvaćen u nekoj aferi oko seksa, pronevjera novca i rastrošnosti. Dakle, čak ni budisti nisu imuni na to. 

Navečer se vraćamo u Xi'an i ponovno lutamo njegovim uličicama. Odlazimo do Velike pagode divlje guske kamo su nas uputili u hotelu. Tu se svaka dva sata odvija šou fontana. Inače, nisam ljubitelj tih predstava no kako sam ionako željela vidjeti pagodu krećemo podzemnom na jug grada. Putem shvaćamo da će nam se uskoro isprazniti baterija Tonijevog mobitela pa opet u panici tražimo mjesto gdje ga možemo napuniti, kako ne bi izgubili na njemu spremljenu karticu. 

Ulazimo na neka nadrealna mjesta, podrum robne kuće u kojima je mnoštvo mladih hanfu djevojaka koje se uređuju za izlazak, Toni nonšalantno gurne punjač u USB utor nekog kompjutera u fotografskom studiju. Sjedimo sa strane u hodniku, čekamo da se mobitel bar malo napuni i promatramo djevojke. Nitko nas ne primjećuje zbog ogromne gužve iako je očito da ne pripadamo u ovu gotovo ludu atmosferu namještanja haljina, šminke i frizura. 

Toni povremeno uđe u studio i provjeri telefon no punjenje je nevjerojatno sporo pa nakon nekog vremena ipak odustajemo i odlazimo tražiti dalje. Nakon pola sata traženja napokon nađemo restorančić s utičnicom za zapadnjačke punjače, kineski imaju plosnate utore u koje mi ne možemo ugurati punjač. Sretno večeramo, riješili smo trenutno naš najveći problem u životu. 

Tristo metara dugačka fontana (FOTO: Jana Prević Finderle)

Poslije večere vraćamo se do pagode. Osvijetljena je i strši nad nevjerojatnim poljem fontana. Tristo metara dugačka fontana, provjerila sam na GoogleMapsu. Uokolo par tisuća judi čeka početak predstave. Mislim da me ta količina ljudi zadivila više od same fontane, običan je dan usred tjedna, i ovo se ponavlja svaki dan. Kada su vodoskoci presušili i utihnuli šetamo ovim dijelom grada. Pagoda je, nažalost, sada zatvorena, a rado bih obišla čitav kompleks. 

Naoko jednostavna, stepenasta ciglena građevina iz 7. stoljeća dominira u prostoru. Taj toranj služio je za čuvanje svetih spisa i figura Bude, kao spremište samostana. Svuda uokolo gužva i žamor, štandovi s hranom i suvenirima, a na nebu ples dronova koji iscrtavaju zmajeve i druga mitološka bića. Volimo ovo mjesto i za sutra imamo nove planove, ali o tome uskoro u trećem i posljednjem nastavku. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Jana Prević Finderle

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.