Tjedan koji je trajao kao mjesec
Pri dolasku u Shiraz odlazimo prvo na autobusni kolodvor da kupimo karte pa ostajemo neugodno iznenađeni da su svi autobusi za sljedeći dan rasprodani. Odlučujemo se za noćnu vožnju taksijem, a opet nas naš vozač Aziz spašava i organizira prijevoz.
PUTOPIS S ISTOKA: Jeftine karte iz Zagreba za Iran? Zašto da ne?
Prije nego li nas odveze do hotela odlazimo na Hafizov grob, jedno od najomiljenijih mjesta u Shirazu. Hafiz je pjesnik iz 14. stoljeća, čija sabrana djela mnogi Iranci smatraju jednim od najviših vrhunaca perzijske književnosti. Šokirani smo gužvom, ali i cijenom ulaznice u park gdje je smještena grobnica.
Grad poezije, vina i ruža (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
„Zar tu stvarno svi čitaju poeziju“, znatiželjno pitam.
„Nitko ne čita“, smije se Aziz, „samo gledaju instagram i šeću po trgovinama“.
Malo sam razočarana, Shiraz svi zovu gradom poezije, vina i ruža, a ostale su samo ruže. Dojam popravlja ulazak u hotel. Bračni par obnovio je tradicionalnu staru kuću u povijesnoj jezgri i odjednom iz neugledne uličice ulazimo u dvorište prepuno bilja. U sredini žubori fontana, a stepenice vode na krov odakle se pruža pogled na krovove Shiraza, na džamije i mnoštvo ovako skrivenih dvorišta prepunih naranči, palmi i bugenvilija nevidljivih s ulice.
Skriveni vrtovi u dvorištima Shiraza (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Goran odmah počne ispitivati Aziza koliko bi koštala ovakva kuća pa se iznenadimo da uopće nije jeftino, radi se o otprilike 350.000 eura. Srećom strancima je zabranjeno kupiti nekretninu u Iranu pa o tome ne trebamo niti maštati. Koliko razumijem Aziza, većina ljudi ako ne naslijede kuću žive kao podstanari.
U dvorištu je nekoliko natkrivenih ležaljki pa prije večernje šetnje uživamo na njima. Zatim počnemo prisluškivati neobičan razgovor naše domaćice i gošće iz Rusije. Sutra je pravoslavni Uskrs pa ona inzistira da za doručak dobije obojana jaja. Objašnjava kako se to može napraviti ljuskama luka. Daje detaljna uputstva i tako drugi dan svi gosti hotela dobivaju pisanice. Goran i Kristina tucaju jaja, a ja ne mogu vjerovati da u Iranu slavimo Uskrs.
Pisanice za doručak (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Shiraz nam prvi dan izgleda zapušteno, probijamo se labirintom uličica nad koje se naginju popucale kuće. Goran ugleda vatrogasnu postaju pa oduševljeno ulazi unutra. Objašnjava im da je i on dobrovoljni vatrogasac na što mu oni pokazuju male kamione kojima se mogu probiti kroz one uličice. Komunikacija je spora, preko Google prevoditelja, no osmijeh im ne silazi s lica.
U svakoj drugoj rečenici spominju Branka Ivankovića, Hrvata koji je tu bio trener Perzepolisa i izbornik njihove reprezentacije. Na momente dijalog zvuči kao u filmu „Biti John Malkovich“, samo ovdje svi na spomen Hrvatske ponavljaju: „Branko Ivanković, Branko Ivanković“.
Nakon 22 sata ulice se potpuno isprazne (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Stižemo do velike nove džamije, no ne puštaju nas unutra. Grickamo pistacije po glavnoj ulici i kako život nestaje s ulice krećemo natrag prema hotelu. Čini mi se da se sve dosta rano zatvara, u 22 sata je već sve prazno i na ulicama su još samo čistači. Nismo baš naišli na puno kavana u kojima bi sjedili domaći ljudi, kao da imaju neki drugi način zabave. Sin Jan i ja sjedimo još neko vrijeme u dvorištu hotela pričajući dok nas malo poslije 23 sata vlasnica ne upozori da je vrijeme za spavanje.
Ružičasta džamija (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Ujutro prije doručka odlazimo do Ružičaste džamije, blizu je. Ova džamija iz 19. stoljeća najpoznatije je mjesto u Shirazu. Ujutro oko 8 kada se otvori kroz njene vitraje ulazi sunčeva svjetlost i boja prostor šarenim bojama.
Prije otvaranja pred njom stoje svi turisti Shiraza, a i mi među njima. Žene na ulazu pokrivaju hidžabima koji liče na plahte i zatim pedesetak tako zamotanih žena pokušava snimiti fotografiju na tom svjetlu. Redaju se zauzimajući istu pozu za slikanje. Sto i pedeset godina stari mozaici postaju obična dekoracija za slikanje. Gužva je nesnosna i potpuno besmislena, atmosfera uništena i ovo je pravi primjer kako turizam jede ono zbog čega je nastao.
Turizam jede ono zbog čega je nastao (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Vraćamo se na doručak, a zatim s Azizom krećemo u Perzopolis. Pomalo je nestvarno stajati pred ostacima koje pamtim iz udžbenika. Upravo pred put pomagala sam kćeri, koja je 5. razred, učiti povijest Perzijskog carstva: do kuda je stigao Darije, do kuda Kambiz i do kuda Kir. Kako su osvojili Grčku, kako Egipat, a kako stigli do Indije. I kako je na kraju sve to pregazio Aleksandar Veliki. Ovdje ga zovu samo Aleksandar, govore kako je bio okrutan i lud.
Razgledamo bikove i konje po reljefima carskih palača i grobnica, a zatim nas Aziz opet iznenadi pričom kako oni u školi gotovo i ne uče o Perzijskom carstvu. Nakon islamske revolucije vlast pokušava gurnuti u zaborav predislamsku prošlost ove zemlje. Ono po čemu ih zna čitav svijet oni ignoriraju.
Drevni Perzepolis (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Izmoreni suncem nakon obilaska sjedamo na kavu. Zafrkavamo se na temu Goranove majice. On radi u školi u Jasenovcu pa su mu sve majice na temu Jasenovca. Na ovoj piše jasenovačka utrka. Aziz ne razumije pa mu objašnjavam da je to u Hrvatskoj dio mračne prošlosti vezane uz holokaust. Nije nikada čuo za to, nije čuo ni za Auschwitz. Onda uz osmijeh kaže da je čuo da smo u Europi kuhali Židove, ali ne razumije kako, to mu zvuči kao neki vic.
Pita nas tko su Romi, čuo je za njih u nekim filmovima, ali mu nije jasno tko su oni. Sva ova pitanja postavlja nam visokoobrazovani čovjek koji nam već dva dana priča o kulturi, povijesti i načinu života Iranaca. Ostali očito znaju još manje, oni nemaju u glavi to iskupljenje Europe za zločine nad Židovima stvaranjem Izraela. Povijesti koje učimo potpuno su različite.
Ulaz u Perzepolis (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Potaknuti tom temom pitamo ga da li se bojao da će stvarno početi rat sa Izraelom.
„Ni na trenutak“, odmah odgovara. Isto nam je rekao i Habib, naš prošli vozač. Ono što je u našim vijestima zvučalo kao početak trećeg svjetskog rata kod njih je uobičajeno koškanje političara na koje niti ne reagiraju.
Kuća gradonačelnika u Shirazu (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Žao nam je rastati se s Azizom, pušta nas u Shirazu pred Narenjestan-e Ghavam i vrtom ruža, i njemu i nama je žao otići. Imali smo baš sreće da naiđemo na tako dobrog i dragog čovjeka. Strpljivo nam je pomogao oko svih naših tehničkih problema, na tečnom engleskom ispričao mnoštvo zanimljivih priča i na kraju ostavio dojam da su Iranci, ako je suditi po njemu, izrazito profinjeni ljudi.
Obilazimo palaču nekadašnjeg gradonačelnika Shiraza, trijem obložen mozaikom od ogledala i prostorije u šarenoj keramici. Neki tata pjeva svom djetetu i ta pjesma ugodno odzvanja kroz ove muzejske sobe podsjećajući na lagodan život visoke iranske klase u 19. stoljeću.
Utvrda u Shirazu (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Nakon palače odlazimo na suprotni kraj grada do nekadašnje utvrde, a zatim u Vakil džamiju. Pusta je, čista, u večernjem svijetlu očarava nas najviše od svake do sada.
Poslije džamije prolazimo i kroz Vakil bazar pa izbijamo na trg gdje ćemo večerati. Pod krošnjama sjedi mnoštvo ljudi, tiho odzvanjaju razgovori i smijeh, s grana drveta nad nama vise zvonca i keramičke ptice, dvije takve ću ponijeti kući.
Detalj iz Shiraza (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Kada se sve pozatvara krećemo prema hotelu, pokupiti ruksake i pričekati vozača koji će nas prevesti do Isfahana. On se pojavljuje u ponoć, pa zahvaljujemo vlasnici koja nam je ljubazno ponudila da se odmorimo kod njih te krećemo na put. Odmah na početku vozač vozi krivom stranom ceste, mislim da ćemo se sudariti, no onda me srećom svlada umor pa zaspim.
Vakil džamija očarava nas najviše od svake do sada (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
U 5 ujutro budim se u Isfahanu. Vozač nas pušta ispred hostela u kojem ćemo noćiti, no još je prerano da uđemo pa odlazimo šetati ulicama grada koji se tek budi. Na glavnom gradskom trgu, jednom od najvećih, a ja bih rekla i najljepših na svijetu, sve je pusto, tek par ljudi prolazi.
Vakil džamija (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Onda se začuje neka muzika koja mi zvuči kao jutarnji ezan, no minutu kasnije šokiramo se kada odjednom umjesto ovog pjevanja iz zvučnika krene veseli disko ritam, a sa svih strana se okupi četrdesetak penzionera koji, evo u pola 6 ujutro, ispred palača i džamija iz 16. stoljeća, započinju s aerobikom. Gledamo ih s klupe, a Goran odlučuje vježbati s njima i oni ga veselo uključuju u svoje redove.
Sve izgleda potpuno nestvarno, ne mogu zamisliti da u Hrvatskoj takva grupa muškaraca u šezdesetim godinama života veselo cupka na aerobiku na trgu Bana Jelačića. Ima i individualaca, pored nas u pravilnim razmacima prozuji jedan sedamdesetogodišnjak na rolama. Kada vježbanje nakon pola sata završi, penzioneri se razilaze držeći se za ruke, a Goran dolazi k nama sa šakom bonbona koje su mu poklonili.
Aerobik u šest ujutro (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Ovaj događaj spada nam svima među najbolje u Iranu. Ipak, svi smo umorni zbog noćnog putovanja pa se dogovaramo da idući dan ranije odemo u Teheran i tamo spavamo u hostelu, a ne kako sam ja planirala još jednu noć u busu. Sklona sam tim nabrijanim planovima na putovanjima pa zaboravljam da je drugim ljudima moj ritam možda malo prenaporan.
Šećemo od trga do rijeke, do armenske katedrale Vank, kroz parkove uz rijeku gdje ljudi uživaju na dekama koje rašire po travi, a zatim nalazimo na tradicionalni isfahanski restoran i odlučujemo ući na ručak.
Glavni gradski trg u Isfahanu (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Dok čekamo da nam donesu jelovnik, čudi nas što umjesto jelovnika odmah dobijamo hranu. Onda vidimo da svi jednu isto, nema biranja. U manjoj zdjelici nalazi se nešto nalik mlincima, to je njihov tanki kruh sa slanim sirom, cimetom i preliven ovčjim lojem.
Pokušavamo to jesti, okus čak i nije grozan, no prezasitno je i nitko od nas ne može pojesti ni pola porcije. Drugo jelo koje nam serviraju lepinja je punjena mljevenom ovčetinom i junetinom, preliveno limunom i uz prilog njihovog bosiljka koji ima okus kao koromač.
Restoran bez jelovnika (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
U svakom gradu smo jeli neku tradicionalnu hranu, cijene u restoranima su za naše pojmove smiješno jeftine, kompletni ručak uglavnom košta oko pet eura premda mjesta izgledaju skupo i turistički. Roštilji i povrće su uvijek bili odlični, dok smo se s gulašima ponekad malo mučili, bez da skužimo kakvi su to unutra začini. Inače volim naučiti kuhati jela iz drugih država i po povratku s putovanja često isprobavam nove stvari, ali za neka od ovih jela nisam nikako mogla shvatiti ni od čega su, a kamoli kako su pripremljena.
Vraćamo se prijaviti u hostel. Dok su hoteli koštali od 35 do 50 eura za dvokrevetnu sobu s doručkom, spavanje u hostelu koji izgleda potpuno hipsterski, u centru grada, košta osam eura, također s doručkom. Za te novce u Hrvatskoj se ne može spavati ni u planinarskom domu.
Piknik uz rijeku (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Poslije malog odmora vraćamo se u grad, obilazimo bazar, odlazimo do stadiona, a zatim podzemnom opet prema rijeci, na most Khajoo. Most ima dva kata i dok po gornjem šeću prolaznici na donjem se okupljaju ljudi, druže se, piju, jedu i pjevaju. To pjevanje nešto je najljepše što sam vidjela u Iranu.
Više je grupica ljudi, ova kod koje smo stali broji možda i pedesetak ljudi, jedan započinje pjesmu, ostali je ponekad prihvate, ponekad ne. Ako je ne prihvate pjevač završi sam, a kada je prihvate onda čitav zbor glasno pjeva, ženi do mene suze oči dok grli svog dečka i pjeva iz sveg glasa.
Most Khajoo danju (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Podsjetilo me to na moju baku Julku, često mi je komentirala kako su oni dok je bila mlada pjevali, okupila bi se čitava obitelj oko stola i onda bi zajedno pjevali. Govorila mi je kako im je bilo teško, kako su bili siromašni, ali im je bilo lijepo. „Vi sada imate sve, ali nitko ne pjeva“.
Most Khajoo noću (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Kasnije pričamo o tome, i Goranu i Kristini je ista stvar prošla kroz glavu. Irancima je teško, izolirani su, pod vjerskom represijom, zabranjene su nama uobičajene stvari; sviranje gitare, Facebook, alkohol, ali evo, oni se okupe i pjevaju i izgledaju kao najsretniji ljudi na svijetu.
Ljudi se druže, piju, jedu i pjevaju (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Idućeg dana ostavljamo ruksake u hostelu i nastavljamo istraživati Isfahan. Idemo do Saborne džamije - Masdžid-e Džame iz 9. stoljeća. Ova džamija pod zaštitom UNESCO-a je najstarija sačuvana građevina takve vrste u Iranu. Južna kupola u svoje vrijeme bila je najveća kupola na svijetu. Ulazimo u tamni prostor stupova i svodova od cigle, potpuno zabezeknuti. Svatko za sebe razgledava, ne razgovaramo, atmosfera nas je opčinila.
Jedan započinje pjesmu, ostali je ponekad prihvate, ponekad ne (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Onda u jednom trenutku ugledam Kristinu opkoljenu velikom grupom djevojčica u crnim hidžabima. Njihova učiteljica ju je nešto upitala i djevojčice su je za čas okružile željne razgovora i informacija. Ispod crnih marama prekrasna su bistra lica i nasmiješene oči. Kasnije ugledaju i mene pa me dolaze pozdraviti i stišću mi ruku. Ne zanima ih ovaj prostor koji je nas oduševio, svu pažnju usmjerile su na strance koji su se tu pojavili kao rijetki gosti.
Za vrijeme ručka u restoranu svira „Nothing else matters“ od Metallice. Prije par godina sam čitala odličan blog https://easttothesun.com. U jednoj od priča o putovanju po Iranu autor je spominjao kako su dečki s kojima se družio bili oduševljeni kada im je na gitari odsvirao ovu pjesmu, nikada nisu tako nešto čuli jer je tu zabranjeno i sviranje gitare i zapadnjačka muzika.
Ispod crnih marama prekrasna su bistra lica i nasmiješene oči (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
I evo, šest godina kasnije u restoranu svira baš ova pjesma, a sa brojnih mobitela čujem zapadnjačku glazbu, internet ipak polako mijenja stvari. Sve je to i dalje zabranjeno, ali toliko je rašireno da se sve više tolerira, a ljudi koriste VPN kako bi ipak došli do vanjskih informacija.
Nakon šetnje okolnim ulicama i obilaska bazara krećemo prema hostelu, vrijeme nam je da krenemo za Teheran. Vozača nam je recepcionarka naručila preko aplikacije slične Boltu. U Iranu su to Snap ili Maxim. Inače smo taksistima za tih 400- 600 kilometara plaćali oko 80 eura, preko Maxima je to 20 eura. Po nas dolazi vozač toliko mlad da se pitamo je li punoljetan.
Detalj iz Isfahana (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Odmah započinje suluda iranska vožnja, ne postoje trake, prestiže se s obje strane, trube da jave gdje su i blicaju kada žele da se netko makne. Nakon par sati vožnje kroz pustinjski krajolik, dok sa zvučnika glasno svira neki iranski rap, a naš vozač ležerno kroz prozor trese pepeo cigarete stižemo u teheranski kaos.
Volim voziti, vozila sam od Atlantskog oceana do Crnog mora, vozila sam po Napulju, vozila sam po Ammanu, ali u Teheranu ne bih mogla. Svi u grču čekamo da stignemo do hostela, a naš vozač izgleda potpuno opušteno, kao da je sve normalno. Jednako je teško i preći cestu kao pješak, nitko ne poštuje ni zebru ni semafore, pješaci kao u nekoj igrici izbjegavaju aute i dok mi panično trčimo puni adrenalina oni mirno prolaze preko nekoliko prometnih traka zakrčenih prometom.
Grad kaotičnog prometa (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Noćna šetnja Teheranom izgleda kao šetnja bilo kojim zapadnjačkim velegradom, avenije, drveće, mnoštvo ljudi koji se ne obaziru na nas. Ipak, osjetimo razliku, kada god imamo problem pa izgubljeno gledamo kartu netko nam prilazi i nudi pomoć.
Kasnije do dva ujutro sjedim u vrtu hostela sa sinom, pretresamo dojmove. U jednom trenutku sve mi izgleda tako nevjerojatno, da smo nas dvoje ovdje, u ovoj toploj i mirisnoj noći, svjesni koliko smo predrasuda imali, uživamo u bogatstvu zemlje za koju većina ljudi veže negativne konotacije rata i straha, a zapravo je divna.
Šušur u Teheranu (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Jan čitavim putem čita knjigu o novijoj iranskoj povijesti, prepričava mi zanimljive detalje. Ironičan je detalj kako je socijalistička partija početkom 20. stoljeća tražila pravo glasa za sve, no kada su se za to pravo izborili, seljaci su na izborima glasali za svoje plemenske vođe i doveli na vlast rojaliste. Onda je partija tražila da ipak ukinu to pravo glasa nepismenima, ali bilo je kasno.
Druga ironija vezana je za početak iransko–iračkog rata. Nakon revolucije nova islamistička vlast naredila je da se uništi zapadnjačka tehnologija pa su tako uništili i kompjutere za upravljanje vojnim zrakoplovima, a mnogi piloti i tehničari završili su u zatvorima. Kada je Irak potpomognut američkim naoružanjem napao Iran želeći im oteti naftna polja Iran je imao čitavu suvremenu eskadrilu koju nije mogao upotrijebiti nego su inžinjeri po sjećanju morali obnoviti čitav taj sustav. Inače, Iran je i dalje pun spomenika na taj rat, po stupovima gradova vise slike šehida, poginulih boraca, podsjećajući na iranske žrtve.
Avion pred Ministarstvom obrane (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Drugi dan obilazak Teherana odlučujemo započeti olimpijskim kompleksom i posjetom stadionu Azadi. Ulazimo u metro pa nas iznenadi stroga podjela na muški i ženski dio, u sredini vlaka je pregrada koja ih odvaja. Izlazimo kod stadiona no čuvar nas ne pušta u kompleks nego inzistira da uzmemo taksi. Taksijem odlazimo do drugog ulaza, tamo je hrpa policije i pitaju nas što ćemo tu.
„Htjeli bismo vidjeti stadion“, odgovaramo.
„Zašto?“, nije im jasno.
Pogled iz Teherana na snježne planine (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Ne razumiju što radimo tu. Pitam jednog od policajaca zašto je sve tako puno policije pa mi on objašnjava da je na stadionu upravo neki kulturni program. S druge strane ograde ugledam pedesetak autobusa i mnoštvo zamotanih žena. Odlazi s nama do ulaza, ne puštaju nas, govore neka pričekamo 20 minuta. Nakon 20 minuta ponovno odlazimo do ulaza no sada nam govore da uopće ne možemo ući.
Goran se ljuti, ne shvaća zašto su nam onda prvi puta rekli da čekamo. Ja imam osjećaj da je to maleni primjer besmislenog maltretiranja o kakvom sam gledala iranske filmove ili čitala u stripu „Perzepolis" Marjane Satrapi. Ljuti smo i bespomoćni. Pognutih glava odlazimo dalje, nakon što smo izgubiti dva sata na pokušaj šetnje olimpijskim parkom.
Most Tabiat (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Na idućem mjestu odmah zaboravljamo na loše raspoloženje, došli smo na most Tabiat, veliki pješački most između dva najveća teheranska parka, s jedne strane pruža se pogled na grad, s druge strane na preko 5.000 metara visoke planine prekrivene snijegom.
Šećemo čitavim kompleksom, dolazimo do muzeja iranske revolucije i svete obrane, posvećen ratu s Irakom, pa produžavamo do nove nacionalne knjižnice. Sve je monumentalno i suvremeno, samo detalji poput raketa postavljenih u parku podsjećaju gdje smo.
Rakete u parku nas podsjećaju gdje smo (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Nakon ručka na terasi knjižnice vraćamo se prema gradu, do palače Golestan. Tu prolazimo vrtovima i raskošnim prostorijama iz vremena Kadžara, neke su ukrašene mozaicima od bliještećih ogledala, neke keramikom. Pored nas uglavnom šeću Iranci, uredni, profinjeni, muški najčešće zadignute i začešljane guste kose, kao neki zapadnjački hipsteri gustih brada, žene i dalje našminkane. Zanimljiv mi je detalj u palači s vjetrenim tornjevima gdje su na zidovima slike golih žena. Možda islam nije tako strog.
Golotinja na zidovima (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
Krajnji dojmovi ipak su nam podijeljeni, neke stvari su toliko raskošne da imamo dojam kiča i pretjerivanja. Zanimljivo, čak dvoje mladih ljudi nam je prišlo u palači i raspitivalo se kako bi mogli doći studirati u Europu, gdje je najjeftinije. Jedan od njih već i radi kao asistent na fakultetu, ima plaću 200 eura i želi otići iz zemlje.
Poslije palače odlazimo na bazar koji se polako već zatvara, kupujemo pistacije za doma, pijemo napitak sa šafranom i jedemo na nekom od uličnih štandova, a zatim se polako u glavama pripremamo na povratak doma. Žao nam je napustiti Iran, no kada se ulice isprazne, a čistači počnu mesti pločnike i mi polako krećemo prema hostelu po naše stvari pa taksijem na aerodrom.
Kupovina kruha u Iranu (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)
U 7 ujutro stižemo u Istanbul, tu se već osjećam domaće kao u zapadnoj Europi, prošećemo do Aja Sofije, pređemo brodom Bospor, čudimo se što žene ne nose marame. Natrag na aerodrom, Azija ostaje iza nas, slijećemo u Zagreb. Imam osjećaj kao da me nije bilo mjesec, a ne tjedan dana. Ovaj obilazak Irana bio je kao da netko u Hrvatskoj ode u Dubrovnik, Split i Zagreb pa misli da je nešto vidio. Znam da smo tek zagrebali u tu bogatu povijest i kulturu. I znam da bih se voljela vratiti.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.
Jako lijepo.