Putopis „S druge strane zastora“ priča je s autostoperskog putovanja do Alžira, točnije o samom ulasku u Alžir, prvom susretu s velikim alžirskim gostoprimstvom, vojskom, policijom i dubokim kulturološkim razlikama.

Čuje se na mahove gas, pa kočnice. Jedni nervozno trube, drugi još nervoznije viču. Neki se ne libe ni izlaska iz automobila i žučljivog gestikuliranja rukama uz prodorno vikanje. Dok oni malo smireniji žustro otvaraju prozor ne bi li, kao što pas gura glavu da dohvati svjež zrak, dohvatili nimalo svjež verbalni okršaj sa susjednim vozačem jednako osuđenim na kaos i neizvjesnost čekanja na tunisko-alžirskoj granici. 

U isto vrijeme, samo metar dalje, nekoliko krava polako lunja i pogledom pozdravlja svakoga s kime se njihove velike oči susretnu, kao da ih se ništa od te larme ne tiče … A ni ne tiče, jer nikakve papire ne moraju pokazivati tamo nekoj drugoj kravi s kapom i značkom da bi prešle na drugu stranu proizvoljno obilježene granice. Iako, u ovom slučaju, mi bismo sve dali da je samo trebalo pokazati neke papire, jer procedura koja nas je zatekla bila je ogledni primjer uspjeha ljudskoga roda u stvaranju birokratskih kolopleta. 

U kaosu kakofonije, kako auditivne, tako i vizualne, kratki zvuk iz džepa smanji mi do tada već raspršenu pažnju. Došla je poruka s upitom jesam li slobodna za fotoreporterske poslove ovaj vikend. Umjesto klasičnog odgovora šaljem desetosekundnu video reportažu bezbrižnih krava na mješavini pijeska i kamena između zahrđale ograde i kolone automobila te zahvaljujem, uz objašnjenje da taman pokušavam ući u Alžir, pa mi je Zagreb malo daleko.

Kravama putovnice ne trebaju (FOTO: Lupiga.Com/Zoe Šarlija)

Imali smo sreću što smo u Tunisu ustopali Aimeda čiji karakter ne samo da je oprečan atmosferi izvan našeg automobila, nego njegova smirenost i opuštenost, bez obzira na situaciju, ostaje konstanta, a kao takva odskače i od prosječnog čovjeka. Što i priliči jednom majstoru karatea, koji je, uz to, i trener i višestruki prvak u kickboxingu. Aimed nas je, iako ni sam nije znao proceduru koju moramo proći, sigurnim i mirnim korakom vodio od šaltera do šaltera, od obrasca do obrasca, od jednog do drugog, pa opet do onog prvog graničnog policajca … 

Ušli smo, to je to, u Alžiru smo! Sve troje smo si čestitali na uspjehu, a Aimed je također oborio i osobni rekord od pet sati čekanja na granici. Nije ga previše diralo – „Une chanson?“ – s osmijehom će, uperivši pogled u Janovu gitaru. Nakon niza balkanskih hitova, Aimed pusti glas i počasti nas s Raï-em, alžirskim popularnim folk numerama za dobrodošlicu. 

No, budući da naš plan, da uđemo u Alžir dok je sunca, nije uspio, a imamo još dobar komad kilometara pred sobom, nismo se mogli u potpunosti opustiti. Bio nam je potreban fokus za donošenje odluke u kojem gradu planiramo prenoćiti. Smještaj nismo imali, a svakim su nam se satom šanse da ćemo neki i naći smanjivale. Aimed nam je velikodušno nudio gostoprimstvo u svom Jijelu, ali mi smo naginjali na znatno bližu Annabu. 

Gradska vreva (FOTO: Lupiga.Com/Zoe Šarlija)

Promatrajući trošne alžirske ceste koliko je to bilo moguće uslijed vrlo slabe, a mjestimice i nepostojeće ulične rasvjete, osjećaj beznađa samo se pojačavao. Hosteli se zatvaraju, alžirske dinare nismo stigli pribaviti, a situacija ne bi ni bila toliko kobna da Annaba ne spada u pogranično područje, mjesta koja su često podložna kriminalu. Pritom smo tek ulazili u Alžir, nismo još znali pravila igre, pa spavanje u hammocku kao što biva običaj u poznatoj nam Europi, nije bila opcija. Aimed, s druge strane, nije vidio nikakav problem, par poruka, poziva i evo ga, sve je dogovoreno! Imamo smještaj u Annabi. Osnovna potreba nam je riješena, ne znajući točno kako. Nije ni bitno, nastavljamo bezbrižno.

Posrednik u komunikaciji bio nam je slavni Google Prevoditelj s offline arapskim prijevodom koji je sada pokazivao Aimedovo pitanje imam li ja kakvu dugu haljinu. Ništa nam nije bilo jasno, pogotovo jer smo temu odijevanja prošli, informirajući se je li u redu hodati u kratkim ljetnim hlačama. Odgovor je bio smiren i uvjerljiv kao da se podrazumjeva “Normal, no problem, Algeria normal”. No, sada smo se vratili ponovo na temu odjeće. 

„Ma ne zbog mene, normal. Algeria normal. Nego zbog sestara, one su tradicionalne“, još nam je manje bilo jasno. 

Istovremeno, automobil se okreće prema suprotnom smjeru, a naša zbunjenost raste. Nakon još desetak minuta vožnje, zaustavljamo se usred mračne ceste. Aimed pokazuje da izađemo, vadi nam stvari, prebacuje u drugi automobil i uz brze, ali tople pozdrave upoznaje nas s prijateljem i kickboxing kolegom Nadjibom koji glatko preuzima ulogu domaćina. 

Tipično alžirsko raskrižje (FOTO: Lupiga.Com/Zoe Šarlija)

Drag, skroman, žilav tip, očito se bori u nekoj lakšoj kategoriji. Izmijenili smo više osmijeha nego riječi jer nam se najbolji prijatelj Prevoditelj umorio i polako otkazivao suradnju. Ono što je ipak bilo kristalno jasno, ali ne i potpuno shvatljivo, je činjenica da je Nadjib vozio usred noći oko 25 kilometara izvan grada i još toliko nazad da bi pokupio potpune strance nasred ceste i ugostio ih. Unatoč tome što sutra, saznajemo, ima važnu MMA borbu. Uslijedilo je naše beskonačno izražavanje zahvalnosti koje je svaki put bilo prekinuto odgovorima: „Normal, normal, welcome! Thank you for visiting my country“.

Razgovor je nastavio u smjeru borilačkih vještina jer mu je Aimed stigao prepričati sve što je saznao o nama, pa tako i informaciju da smo i Jan i ja nekoć bili u karateu. No, odjednom nam našu krnju, ali simpatičnu komunikaciju prekidaju gospoda s puškama, a osmijesi nestaju. Tek što smo ušli u Alžir, eto nas na famoznom vojnom punktu o kojemu smo dosad samo čitali. Mrki pogledi, pitanja na arapskom upućena nama, pa Nadjibu. Nakon neuspjelog sporazumijevanja dolazi drugi naoružani momak koji nešto engleskoga zna.

„Tko vam je ovaj?“, pita.

„Prijatelj prijatelja s kojim smo upravo došli iz Tunisa“, samouvjereno ćemo, kao da uvjeravamo i sebe, ne razmišljajući pretjerano kako to zvuči.

„Mhm. Ovo ti je muž, brat?“, pogleda u mene.

„Da, da, momak.“

„Kad ćete se vjenčati? Ha ha ha!“, uputi pitanje Janu koji, što od umora, što od zatečenosti, odvrati samo osmijehom.

Mlad vrlo arogantan tip, kojeg bi u našem kraju promptno nazvali krkanom, nakon pogleda na vizu uzvikne – „Oh, Croatia!“ – kroz smijeh se okrene i prema kolegi – „Modrić, ha ha, Rakitić ha ha ha!“ – a primijetivši gitaru – „Oh, Musician?“ – sad ga već počinjemo interesirati. 

U ovakvim se situacijama inače odmah baca pjesma, ali u konkretnom trenutku, pogledom sugeriram Janu – nemoj. Ne želimo prolongirati ovo ćaskanje, a i nešto je vrlo odbojno u zraku. Sama situacija, u kojoj se nekom liku s metcima na prsima pravdamo s kim smo, kamo idemo, gdje spavamo, u najmanju se ruku čini nestvarnom. Nakon što je pregledao torbu od gitare u kojoj je bila vrećica s higijenskim potrepštinama, otvorio i pomirisao svaki sapun te neuredno sve vratio nazad, pušta nas uz samodopadni osmijeh – „Welcome to Algeria!“. Hvala! Nastavljamo putem sad već jako željenog kreveta s obzirom na to da smo na stop iz Bizerte krenuli još ujutro, a sad se bližila ponoć. 

Okolica Annabe (FOTO: Lupiga.Com/Zoe Šarlija)

„Sorry, Sorry“, Nadjib se pognute glave ispričavao i pokušavao objasniti da je vojska tu radi naše sigurnosti, a koliko god smo mi pokušavali prebaciti lopticu na to da je nama žao što je morao prolaziti kroz dodatne provjere, odgovor bi uvijek išao uz negaciju i fraze koje smo još kod Aimeda čuli – „No, it’s my duty, you are guests, you have to be honored“.

No, ispričavao se ne samo za malo prije odigrano, već i za iduću postaju, doslovno postaju. Vojna družina mu je bila uručila nekakav papir i uputila u najbližu policijsku postaju da nas i službeno prijavi kao goste na svoju adresu. E, tu smo se baš zbedirali, ne samo da nas je čovjek spasio u kasne sate nesebično odlučivši biti našim domaćinom, nego sada mora prolaziti i kroz nepotrebnu birokraciju. Opet, ni čuti nije htio, samo je ponavljao da je njemu žao. Već vidno iscrpljeni od puta, prolazili smo mračnim alžirskim kvartom, a zatim slijedeći Nadjiba ušli u najobičniju zgradu sličnu zagrebačkim stambenim zgradama, barem se tako u mraku činilo. Ipak hladna i jarka rasvjeta karakteristična za javne ustanove nagovijestila nam je da ovdje ipak nitko ne stanuje.

U postaji nas dočekuje četvorka kao iz kakvog sitcoma. Samo su im krafne falile. Premda je poluprazna kutija nečeg slatkog uistinu bila na stolu. Sjedimo na malim stolcima bez naslona u skučenoj derutnoj prostoriji golih, plavo-bijelih, odnosno već lagano sivih zidova i kompletnim interijerom koji se valjda nije mijenjao zadnjih 30 godina. 

Nadjib objašnjava zašto smo došli, a nizak krupniji tip crne kose, krivih zubi u preuskoj sportskoj majici bi nas svako malo škicnuo znatiželjnim očima. Nudi nas vidno ustajalom kavom s neuredne police te postavlja klasična pitanja, od kud ste, kamo idete, koliko ostajete, a na kraju sudjelujemo i u neizbježnom nabrajanju nogometaša. Preko puta za stolom sjedi pogrbljeni, uznojeni i pomalo smiješan čovječuljak s nekoliko frčkavih pramenova slijepljenih za čelo. Njegova je uloga čini se bila unošenje podataka o nama u glomazni kompjuter tipičan za 1990-e godine, a to je radio vrlo predano jer nije baš dizao pogled prema nama, a kamoli uputio neku riječ. Suprotno njemu, ovaj u dresu bio je prilično raspoložen za razgovor, znatiželjno ispitujući Nadjiba o nama pridružio mu se i jedini koji se doimao profesionalnim u toj postaji. 

Nadjib za volanom (FOTO: Lupiga.Com/Zoe Šarlija)

Visok čovjek izuzetno staložene pojave i glasa. Paralelno dok je upijao Nadjibove riječi bi nas gledao i s čuđenjem postavljao pitanja – „Vežeteriano? But why?“. Zatim se ubacio ovaj drugi: „Religion? Christian?“. U pokušaju odgovora da nismo sljedbenici niti jedne religije, ali da jesmo duhovni, on baca kao iz rafala, dižući palac i šireći osmijeh: „Islam, number one! Oui?“ S obzirom na to da je već i prokomentirao kako su mi hlače prekratke, uz riječi „Algeria conservative“, malo isprovocirana te od umora i montipajtonovske situacije hladno odgovaram: „Aaah, if I can’t wear this, it’s not number one, hahaha!“ 

Nitko ne obraća pažnju na provokaciju, samo se nastavljaju grohotom smijati i postavljati nova pitanja, nama, pa Nadjibu, pa opet nama i tako u krug. Izgubili smo pojam o prostoru i vremenu. Nije više bilo jasno jesmo li i dalje tamo zbog toga što kompjuter i printer štekaju ili zato što im je monotonija posla razbijena nasumičnim dolaskom dvoje Hrvata pa žele iskoristiti svaki trenutak s “egzotičnim” putnicima. Taman kad smo mislili da se druženje bliži kraju dolaze još dva murjaka i pokreću se nove teme. Pogledom na sat pojam o vremenu se vratio, prošlo je skoro sat i pol, a opet se činilo kao da razgovor nema kraja. 

Kad su čuli da smo došli iz Tunisa, došla je na red klasična kompeticija sa susjedima. U pokušaju da prikažu svoju državu u najboljem svjetlu nužno je bilo drugu malo “spustiti”, pogotovo jer su čuli da nam se svidjela. 

„Tunis people … too up! Algeria better“, prvo karakterizacija ljudi, a zatim i usporedba nacionalne kuhinje s naglaskom da je njihova, naravno, iako vrlo slična, ipak malo bolja. 

Tinejdžeri u gradskoj vožnji (FOTO: Lupiga.Com/Zoe Šarlija)

Napokon, ovaj najozbiljniji uručuje Nadjibu papir koji je za nas značio da se bližimo dugo priželjkivanom spavancu. Izlazeći van iz zgrade osjećala sam se kao da je upravo završila epizoda britanske serije „Tanka plava linija“ s Rowanom Atkinsonom, a sad se vraćamo u normalan svijet. Iako, ništa što je nama normalno nije slijedilo.

Nadjib opet uz isprike nastavlja biti brižan domaćin te odbija odvesti nas doma dok nam ne priskrbi večeru. U postaji se nekih deset minuta bio savjetovao s komičnim vijećem alžirskih policajaca što ponuditi jednim vegetarijancima, a svi su došli do zaključka da je to salata.

Alžirskom uličnom hranom dominira meso, ali također su jela često bogata i raznim povrćem, pa je jelo svejedno bogato okusima čak i ako se samo izostavi meso. Nikome to nije palo na pamet. Nadjib je vozio petnaestak minuta po mjestu tražeći salatu, na kraju teška srca odustaje uz objašnjenje da je ovako kasno u noć teško naći salatu, pa nam kupuje četiri vrste voća. Bez obzira što stvarno nismo bili gladni, nego isključivo umorni, inzistirao je.

Napokon smo zakoračili u Nadjibovu kuću, prostor kao da je bio začudan u jednakoj mjeri koliko i topao, obiteljski. S jedne strane atmosfera i estetika skromne obiteljske kuće manjih mjesta na Balkanu u kojima smo se svi nekad našli, s druge strane gdje god bismo pogledali stvari su za naše pojmove bile pomaknute. Od neobičnih boja zidova, preko izrazite dekorativnosti i glomaznosti namještaja pa sve do širokog hodnika s velikim pločicama mramornog uzorka. Prostorije su bile odijeljene crvenim zastorima kao kakve carske odaje iz bajke, a u ponekim uglovima nalazile su se male i ne baš dobro izvedene kopije antičkih stupova. Kao u snu, sve je bilo poznato dok ne bismo bolje obratili pažnju na pojedinosti.

Atmosfera je među nama također bila čudna od trenutka kad smo ušli, a nelagodu sam čitala i na Nadjibovu licu dok smo u njegovoj sobi jeli grožđe. Uslijedio je “small talk” i međusobne zahvale, jezična je barijera bila opipljiva, a kulturološka distanca još istančanija. Nedugo zatim, Nadjib razbija zid nelagode i govori direktno, ono što je čini se cijelo vrijeme htio reći, da me sestre žele upoznati. Kroz jedan, pa kroz drugi zastor ušla sam u drugu sobu kako me usmjerio, a postajalo mi je sve jasnije da je riječ o nekoj vrsti segregacije. 

Nadjib - naša dobra duša (FOTO: Lupiga.Com/Zoe Šarlija)

Dočekala me njihova majka, niska starija žena ispijena lica u dugoj haljini sa znatiželjnim i velikodušnim osmijehom, raširenih ruku spremnim na zagrljaj. Nakon nje, dvije djevojke, mlađe od mene, pružaju mi ruku jednako znatiželjno. 

„Sit, Sit, please“, piskutavim sramežljivim glasom govori jedina koja nabada nešto engleskog. Te su dvije sestre bile obučene u nekakve rozo-ljubičasto-žute haljine kao iz Snjeguljice, samo iz nekog davno prošlog vremena neke kulture koju ne poznajem. Na glavi su imale nešto nalik na ličku kapu, samo tri puta duže. Rekao bi čovjek tradicionalna odjeća vjerojatno, ali vrlo je to „trash“ izgledalo, kao i cijeli prostor. Nalazili smo se u sobi omeđenoj kričavo rozim zidovima s razbacanim snopovima šljokica, a cijeli je interijer bio natrpan i nekakvim nedefiniranim predmetima slične kičasto-tradicionalne bizarne estetike. 

„Eat, please“, dobivam uputu uz zaleđeni osmijeh. Sve su tri kao skamenjene sjedile uspravno s rukama na koljenima i širokim očima uperenim u mene. Na stoliću ispred nalazile su se tri vrste preslatkih kolača, datulje, keksi, banane, jabuke, kava i puno preslatki čaj. Kroz iznimno ukočen i čudan razgovor saznajem da su se nešto malo školovale, pa prestale, da ne izlaze baš, nego se bave “uobičajenim kućanskim poslovima”. Nadjib izlazi jer je muškarac, a njih samo ponekad posjeti koja prijateljica, ali su većinu vremena doma jer još nemaju muža, objasnile su mi hihoćući se sramežljivo. 

Meni je bilo upućeno drugo sramežljivo pitanje za koje se činilo da ću još puno puta čuti u Alžiru: „Is Jan your lover? When will you get married?“. Pokušala sam objasniti neke razlike u kulturi, ali sam brzo skrenula temu. Došli smo na razgovor o godinama u kojemu saznajem da sestra s kojom pričam nema 17 godina kako sam prvotno mislila, već 37, a njena mlađa sestra je zapravo starija sestra. Prije nego što sam mogla percipirati njen govor, a zatim formulirati svoj odgovor na pitanje o mojim godina, događao mi se nekakav napad na sva osjetila i psihu koji nikada ni na jednom putovanju nisam osjetila, čak ni u Iranu. “Kultur šok”, pomislila sam, to je to, prvi put se nalazim u situaciji u kojoj ništa ne razumijem. Prostor, ljudi, komunikacija, atmosfera, sve je do te mjere bilo pomaknuto da mi mozak nije mogao pronaći poznati teren za oslonac. Rješenje je bilo samo opustiti se i upijati sve što je više moguće. 

Razgovor se nastavio uz klasične zahvale na gostoprimstvu i njihovim oduševljenjem što ugošćuju putnike, da bi privremeno završio s očekivanim fokusom na moje prekratke hlače i pitanjem bih li se presvukla u “nešto udobnije” pokazujući pritom na svoje haljine. Vidjela sam to kao priliku da ulovim Jana barem na pet minuta prije spavanja i pokušam mu sročiti svoje doživljaje. 

Detalj s ulice (FOTO: Lupiga.Com/Zoe Šarlija)

Jan je taman Nadjibu govorio kako ide zapaliti cigaretu u vrt, na što sam ja brže-bolje ispalila – „Idem i ja!“ – iako sam nepušačica. Čini se da je Nadjiba zgrozila informacija da izlazim na cigaretu jer mi je počeo brižno i zabrinuto objašnjavati kako to nije zdravo, pogotovo za sportaše, referirajući se na moju prošlost u karateu. Zašto je imao potrebu to samo meni reći, a ne i Janu, ne znam, ali sve dužim bivanjem u toj kući izlazilo je na vidjelo da su ovdje neke stvari primjerene za muškarce, a za žene ne.

„Jan ja tebi nemrem opisat kaj se dešava!“, bila je prva stvar koju sam rekla uzimajući dim odvratne cigarete te mu prepričala ukratko doživljaje iza drugog zastora. On nekako normalno izgovara – „Da, rekao mi je Nadjib da se ovdje muškarci i žene druže u različitim sobama“. 

Iskustvo nam je bilo potpuno drugačije, oni su vodili očekivani razgovor, upoznavali se uz čaj, bacali fore koliko je to moguće uz Prevoditelja i uživali u ljetnoj večeri. S druge strane, ja nisam nalazila dovoljno precizne riječi za opis situacije u kojoj sam bila pa sam ga samo poljubila za laku noć u nadi da ću sutra imati bolje razumijevanje cijelog konteksta. 

Vraćam se sestrama i majci u dugim hlačama, guraju mi tanjurić s kolačima u ruke, ali brzo su shvatile da nema više smisla nuditi hranu i piće pa me napokon pitaju želim li spavati. Na moj potvrdan odgovor promptno su zaželjele laku noć, svaka je bila na svom kauču, a jedna na podu te su se samo robotski prebacile iz sjedeće u ležeću poziciju. U haljinama i s kapama na glavi.

U 9:58 me budi glas – „Zojaa! Good morniiiing!“ Sinoć sam bila odgovorila da se budim oko deset, ne shvaćajući tada da su one to pitanje postavile kako bi mogle preuzeti ulogu precizne budilice. Doduše, već sam bila budna, ali nisam bila spremna za socijalizaciju. Pogotovo jer sam prije bila škicnula da vidim jesam li sama u sobi, a dočekao me širok pogled majke usmjeren prema meni. U trenutku kontakta očima ona ekspresno stavlja svoju ruku preko očiju, kao ne vidi me, ja misleći da sanjam da se to nije dogodilo, jer tko to radi, samo sam se okrenula i nastavila loviti još malo lažnog sna. 

Unatoč, blago rečeno nesvakidašnjem gostoprimstvu, ono je bilo velikodušno. Nakon doručka došlo je vrijeme za pozdrave, ali nisu nam dali da krenemo bez poklona: parfema, narukvice, stolnjaka i vaze, sve u istom stilu kao i bogato nadžidžana kuća. Iako su htjeli da ostanemo još koji dan, mi se nismo namjeravali dugo zadržavati ni na jednoj lokaciji jer dana je malo, a Magreb je velik. 

Nisu nam dali da krenemo bez poklona (FOTO: Lupiga.Com/Zoe Šarlija)

S Nadjibom smo došli do kompromisnog rješenja da provedemo popodne s njime razgledavajući Annabu te se poslije zaputimo na stop prema Konstantinu. Ideja se o stopu, međutim, u sljedećih sat vremena počela činiti nadobudnom. Nije nas lako odagnati od autostopa, no tople su preporuke da uzmemo autobus počele dobivati formu s pogledom na ulice Annabe. Jug je Italije u usporedbi s alžirskim planinama smeća izgledao kao Švicarska, a otužne stambene zgrade podno čijih su se žutih haustora motale mutne face potvrdile su nam sumnje o graničnoj prirodi Annabe. 

Dolaskom do glavnog kolodvora razgledavanje je krenulo s prvom “atrakcijom”. Posred ulice u podne neuredna je sredovječna žena pišala po podu stojećki, okružena nekolicinom onesviještenih beskućnika. Nadjib je slegnuo ramenima, skromno nam dajući do znanja da ovaj grad možda i nije baš reprezentativan primjerak države, ali svejedno je brzo okrenuo stvari na šalu. Nakon pola dana provedenog s njime u razgledavanju grada i njegove okolice bilo je jasno da je Nadjib dobrica od čovjeka. Iznimno empatičan i vječno nasmiješen unatoč, dalo se iščitati, ne najbajnijoj ekonomskoj i životnoj situaciji. Stekli smo dojam da je borac na svim razinama, na svu sreću, činilo se, borac za dobro. Jezična barijera i njegov instinkt za gostoprimstvom nisu nam dali da odemo dublje od toga.

Bilo je vrijeme za konačni rastanak, lijepo je bilo provoditi vrijeme s Nadjibom, no također nas je obuzeo onaj jaki poriv za kretanjem. Znali smo da će ga rastužiti naš zahtjev za odlaskom, no već je bilo četiri popodne, a i lagali bismo kad ne bismo rekli da smo se malo i umorili od silnog gostoprimstva. Falila nam je sloboda kretanja i samostalnog istraživanja, a i iskreno stvarno smo se htjeli čim prije izgubiti iz Annabe i krenuti prema gradu mostova.

Detalj iz Annabe (FOTO: Lupiga.Com/Zoe Šarlija)

Nadjib nam je ipak prije odlaska još dodatno pomogao. Prvo nam je našao čovjeka za razmjenu novaca, jer je službeni tečaj alžirskih dinara prema eurima drastično niži od onog na crnom tržištu. Zatim, iako je bio neradni dan, uspio nam je pronaći trgovinu u kojoj smo nabavili sim karticu. Napokon, objasnio nam je gdje i kako možemo doći do autobusa prema Konstantinu. U dvadeset minuta svi su naši problemi bili riješeni zahvaljujući njemu. Srdačno smo se izgrlili, zahvalili mu i pozvali ga u Hrvatsku u nadi da jednom granice padnu i da mu možemo pružiti upola predivno iskustvo koje je on pružio nama.

Nama je preostalo samo popiti čaj u sjeni drveća na glavnoj ulici. No, tek što smo sjeli, stvorila se još jedna osoba spremna pomoći strancu. Inače je običaj da se uz čaj poslužuju i orašasti plodovi, ali u lokalu u koji smo došli ih je ponestalo. Za vlasnika nije dolazilo u obzir da ne dobijemo punu uslugu te je bez razmišljanja ekspresno organizirao da nam se orašasti plodovi dobave iz najbliže trgovine i posluže, jer tradicija je tradicija. Rekli smo mu da se pokušavamo domoći autobusnog kolodvora na što nam je čovjek, naravno, zaustavio taksi čim smo bili spremni za polazak. Vrlo brzo smo se našli u minibusu u kojemu nas je vožnja od sto pedeset kilometara izašla tri eura po osobi.

Na putu prema Konstantinu vrtila sam si cijeli film od samog ulaska u Alžir, od kaotične granice i smirenog Aimeda, do skromnog Nadjiba i za mene prvog kulturnog šoka koji je nastupio s upoznavanjem sestara. Zbog takvih se situacija dijelom putuje, ali jednako tako svjedočenje velikim kulturnim razlikama ostavlja brojna pitanja na koja nema jasnog jednoznačnog odgovora. Dan danas ne razumijem, ne razumijem tu večer, to jutro, ni njihove živote. Prezirem dogmatsku tradiciju i ne mogu se oteti mislima da mjesto rođenja, kultura i odgoj toliko definiraju naše živote i slobodu, a k'o fol svi smo rođeni isti i s istim prilikama, mo’š mislit. 

Nemam nikakvu fotografiju ni interijera, ni njih, nisu se htjele fotografirati. Jan ih nije ni vidio jer ih drugi muškarac ne smije vidjeti, nemam nikakav dokaz, možda se ništa od ovoga ni nije dogodilo. No, to je onaj trenutak kada se na putovanju osjećaš kao zalutali odvratni privilegirani turist koji spletom okolnosti ima mogućnost zaviriti iza zastora u tuđu kulturu, uspoređivati je s našom i potiho osuđivati ono što iz svog seta vrijednosti smatra nepravednim.

Prvi dan u Alžiru, a već smo dobili dašak onoga po što smo došli – susret s Drugim.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Zoe Šarlija

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.