Čovjek uz cestu prodaje sokolove. Na glavi nosi pakul, puši cigaretu i pokazuje rijetke zube na koje se navukla patina dugogodišnjeg zanemarivanja. Sokolovi sjaje u punoj ljepoti, dok privezanih nožica i s iznenađujućom smirenošću promatraju gust promet i ulicu kroz koju se ljudi probijaju udišući ispušne plinove. Trguje se, živo je, grad je u svom regularnom dnevnom ritmu. Jedan dječak zastane i kupi sladoled s pokretnih kolica, drugi uzima hladan jogurt s krastavcima. 

LUPIGA U AFGANISTANU: Pod talibanskom zastavom

FOTO: Dopustite da vas provedemo kroz zemlju divlje ljepote u okovima talibanske strahovlade

REPORTAŽA: Kapitalistički uspon s petokrakom na čelu

REPORTAŽA – NA RAZMEĐI RAJA I DISTOPIJE: Najjužnija točke Europe kao pokušaj ultimativnog bijega od sistema

Pored čovjeka s pticama prošao je Ahmad. Njegov je život, kad su došli talibani, tek procvao. Kao mlad čovjek iz malog grada, nalazio se na prvoj godini studija građevine u Kabulu. Oduvijek je volio glavni grad. Tamo se nalaze kavane, tamo su kina, prodavaonice i, povrh svega, njegova generacija, budući zametak društva, tamo provodi dane razmjenjujući ideje.

Sokolovi s iznenađujućom smirenošću promatraju gust promet i ulicu kroz koju se ljudi probijaju udišući ispušne plinove (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Vibrantan i velik grad mamio je svojim širokim ulicama i sadržajem kojim se diči svaka prijestolnica koja se želi nazvati metropolom. Započelo je sjajno. Živio je u stanu s dva cimera, plaćao razumnu stanarinu, učio engleski i u slobodno se vrijeme provodio. Ali tad je došao kolovoz, mjesec koji u njegovom rječniku označava bijedu.

„Tad sam prvi put vidio talibana. Znao sam da se vode borbe i da kontroliraju dio zemlje, ali u Kabulu ih nije bilo. Prvi sam put talibana vidio s devetnaest godina. Nisam mogao ni misliti, ništa nisam mogao. Bio sam u sobi i plakao po cijele dane. Točno se sjećam, pune dvije noći nisam izlazio i razmišljao sam o budućnosti svoje zemlje, o svojoj budućnosti. Kolovoz je mjesec koji je za mene od tad promijenio značenje”, govori nam Ahmad.

Nakon preuzimanja vlasti od strane talibana grad je postao siguran (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

S njim sjedimo u kabulskom restoranu „Bukhara“. Prstima smo pojeli pileći pilav i djelomično razgovarali u mraku zbog čestih nestanaka struje. Pošto je zabranjeno puštati glazbu, morali smo biti ekstremno tihi kako netko ne bi načuo kritička razmišljanja i počeo nam postavljati pitanja. 

„U Afganistanu, pogotovo u Kabulu, ima dosta naprednih ljudi, ali ne kritiziraju vladu otvoreno. Ja, na primjer, na Facebooku objavljujem citate iz tradicionalnih pjesama jer se na taj način ograđujem, ali ujedno i upućujem kritiku. Sve u svemu mislim da među ljudima vlada sveopća depresija. Nitko ne zna što će biti sutra, nitko ne zna kako da se postavi prema novim vjerskim zakonima”, sumira trenutno stanje.

Pusta planinska cesta (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Iako je jasno da je Kabul nakon preuzimanja vlasti od strane talibana postao siguran grad, Ahmad spominje kako su korupcija i lopovluk bile negativne strane republikanske vlade, ali kaže da su ljudi tada barem bili slobodni.

Nasmijao se u tom trenutku i rekao: “U našoj kulturi postoji izreka koja otprilike ide ovako: ‘Ako želiš da ti je kuća sigurna, zaposli lopova kao čuvara.’”

Većina mladih i obrazovanih nastoji odseliti iz zemlje, a većina želi u Njemačku koju vide kao raj (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Nije me iznenadilo kad je Ahmad izjavio da mu je glavni cilj iseliti iz Afganistana. Preselili su već neki njegovi prijatelji, otišla je djevojka u koju je bio zaljubljen. Što da radi? Da čeka novi rat za koji misli da će buknuti?

Snježni vrhovi koji okružuju Kabul zasigurno su isti kao i u doba kad su tu bili Britanci, Rusi, a donedavno i Amerikanci. Svi oni više ne uživaju u pogledu na planinu Safed Koh. Rijetko se koja zemlja može pohvaliti da je zaustavila tri najveća imperija u modernoj povijesti, ali i rijetko koja može izbrojati baš toliko godina konstantnog ratovanja i uništavanja ljudskih tijela i duša. 

Snježni vrhovi nedaleko Kabula (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Kabul je danas, kao što će svatko posvjedočiti, siguran. Stotine kontrolnih točaka nalazi se na cestovnim ulazima u grad. Ulice su nadalje patrolirane prometnom, ali i specijalnom policijom. Želite li ući u strogi centar grada, proći ćete još dodatnih provjera i to najčešće od ljudi koji su do prije tri godine sami postavljali bombe. Tamo ćete pronaći cijeli niz pristojno uređenih ulica koje se sijeku pod pravim kutom. Dojam je i dalje bliskoistočni, ali dakako turističkiji jer u tom, novom dijelu, nalaze se hoteli, trgovine kašmirom i svilom, suvenirnice i antikvarnice s prastarim sabljama i mužarima čija je tanad prodirala u meso okupatora. Ili nepoćudnog siledžije iz susjednog klana. 

Kabul se ponovo vraća, odnosno, vraćaju mu se turisti. Prema službenim podacima za 2023. godinu grad je posjetilo 5.000 turista, što je za trgovce sjajna vijest. Kad se tome pribroji razno osoblje UN-ovih organizacija, dobija se sasvim pristojna količina ljudi da se ostvari kakav-takav promet. Ali, ništa nije kao prije ...

Zemlja ponovno postaje zanimljiva turistima-avanturistima (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

U trgovini umjetninama koju vodi slikar Jon Ali sve odiše kreativnošću jer ona je i umjetnički atelje. U kutu su štafelaj, kistovi i uljane boje, a slike nastaju uglavnom iz glave ili prema fotografiji kakve džamije ili grobnice. 

“Jučer me posjetilo čak trinaest turista, većina ih je bila iz Rusije. Baš dosta Rusa dolazi. I Kineza. Talibani ih dočekuju raširenih ruku jer su nam turisti potrebni”, kaže dok nam pokazuje ponudu slika.

Naš domaćin u ateljeu (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Iako je susretljiv i drago mu je da stranac ulazi u njegov lokal, na moj prijedlog da bih ga rado fotografirao, odgovara s negodovanjem. Kaže da mu nije cilj slava već samo da živi od prodaje svojih slika. 

“Fotografiraj umjetnine”, kaže. 

Galerijski motivi (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

A umjetnine su uglavnom mrtva priroda povezana s arhitekturom. Ono malo naslikanih likova toliko se stidljivo probija kroz ulične motive, da bismo mogli pomisliti kako su se izgubili. Ako je, s druge strane, riječ o ženama, one obavezno moraju biti naslikane s burkom ili u najmanju ruku prekrivene kose. Tako nalažu zakoni. 

“Vjerska policija je ta koja ponekad stvara probleme. Čak prekrivaju lica na plakatima i reklamama. I ovamo ulazi vjerska policija, ali nije baš toliko stroga. Ako uđu pokazuju mi na slike koje nisu primjerene i dobijem upozorenje. Kaže da je ovo lice, to je čovjek i ne možeš mu na ovaj način dati dušu. Kaže da će me samo kazniti, ali ako me opet uhvati u istom zločinu bit će posljedica. Drugi talibani ne brinu za to, nisu toliko opterećeni ako vide lice. Samo vjerska policija”, objašnjava nam trenutno stanje.

Odraz u ogledalu uličnog prodavača (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić) 

Službeni naziv tog ministarstva je Ministarstvo propagiranja vrlina i sprječavanja poroka, a među narodom se kolokvijalno naziva vjerskom policijom. Imaju je svi društveno nazadni sistemi, uključujući Iran i Saudijsku Arabiju.

Jon Ali napunio je 36 godina života, ima ženu i dijete. Kaže da je zadovoljan s poslom i kad bi samo skinuli te „proklete sankcije“, bilo bi još bolje. Nema rata, nema bombi. 

Školarci u potrazi za literaturom (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

I zaista, većina njegova života obilježena je borbama. Rodio se u vrijeme kada su u Afganistanu bili Sovjeti, da bi ranu mladost proveo u građanskom ratu raznih mudžahedinskih frakcija i naposljetku dočekao prvu talibansku vladu. 

“Odrastao sam u Kabulu. Tada je bilo vrijeme kad su mudžahedini preuzeli vlast i ratovali su međusobno pa je bilo opasno i zastrašujuće, granate s jedne na drugu ulicu. I tad sam, kao dječak, pomagao u slikanju na staklu i to smo prodavali. Tako sam počeo s umjetnošću. Nekad nisam imao ni deset afganija da sebi kupim komad kruha. Kad su prvi put talibani došli na vlasti imao sam desetak godina i bilo je bitno drugačije od ove vlade. Tad su talibani bili puno stroži, svi su se morali pridržavati vjerskih propisa. Kad bi slobodno mogao reći, osamdeset posto je različito. Sad talibanski vojnici nemaju pravo iz čista mira istući čovjeka“, prisjeća se.

Uobičajena nošnja danas u Kabulu (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Nepodnošljiva je težina postojanja Afganistance rasula po svijetu. Oni su krenuli na krilima školskih stipendija ili na kotačima bez ikakvog plana i programa s glavnim motivom u ekonomskoj sigurnosti. Prema neslužbenim podacima čak oko devet milijuna Afganistanaca živi izvan domovine, što predstavlja jednu od najvećih iseljeničkih država na svijetu. 

Nema tog mladog pismenog čovjeka u Afganistanu koji ne mašta o odlasku. Nema toga koji barem jednom nije pomislio na opciju. Uvjet za to su, dakako, obrazovanje i služenje modernim tehnologijama, što u Afganistanu još uvijek za veliki dio populacije nije slučaj.

Ulični štand s vjerskom literaturom (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

S obzirom da europske države ne daju vize za Afganistan, kao i uvijek, otvaraju se zaobilazne mogućnosti. Turističke agencije nude putovanja u Iran, Pakistan i Saudijsku Arabiju kako bi tamo aplicirali za vizu. U Kabulu im se srede vize za te tranzitne zemlje pa što bude. 

“Najpoželjnija destinacija je Njemačka”, kaže Salar, zaposlenik u turističkoj agenciji Safi koja ured ima u trgovačkom centru u srcu Kabula.

Detalj iz središta grada (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Po cijeli dan Safi sjedi pored bučnog klima-uređaja i prima goste koji, kako kaže, nisu visokoobrazovane osobe već prvenstveno radnici. Skupe nešto novca i dođu, a ako ne uspiju regularno, snalaze se na druge načine. Najveći broj Afganistanaca završava u susjednim zemljama, Pakistanu i Iranu, gdje ih milijuni borave bez potrebnih dokumenata. Ove je godine iz te dvije zemlje deportirano čak milijun i pol građana Afganistana, što je samo po sebi recept za dodatnu humanitarnu katastrofu, koja će samo podebljati statistiku smrti od pothranjenosti. 

Njemačka je u Afganistanu toliko često spominjana država da bismo pomislili kako se nalazimo na Balkanu. Obećana zemlja u kojoj se mogućnosti boljeg života čudesno otvaraju i u kojoj želje postaju stvarnost. Sedam tisuća kilometara su nekad hipici putovali “veselim” autobusima preko Zagreba, Istanbula i Teherana u Kabul, da bi sad istu tu udaljenost prolazili Afganci, ali u suprotnom smjeru i u krijumčarskom kombiju ili čamcu. 

Kod Safija najviše dolaze radnici (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

U Kabulu sam imao priliku razgovarati s 23-godišnjim putnikom koji se ilegalno odlučio dočepati Njemačke. No, to nije uspio. Sjedili smo na tepihu dnevnog boravka, u Hamidovoj kući gdje smo pozvani na najvažniji i najveći tjedni ručak, onaj u petak. Servirani su bili valjušci sa sirom i pita od krumpira. Ukusan su obrok skuhale žene koje nisam imao prilike vidjeti za cijelog boravka u kući. 

Mokandas je o svojem putovanju govorio smireno kao da je riječ o šetnji parkom, a ne o višemjesečnoj neizvjesnosti. Jednoj od onih koje vrijede žrtve, jer na kraju bi trebale polučiti uspjeh, bolji posao i školovanje. U njegovu slučaju radilo se o poslovnoj administraciji, ali prihvatio bi bilo što. 

Neki su prošli težak put da bi završili tamo odale su i krenuli (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

“Do Irana sam putovao legalno jer sam dobio vizu, a do Turske sam putovao ilegalno, to sam platio oko 3.000 eura. Autom smo putovali dokle smo mogli, a dalje smo prolazili planinskim stazama pokrivenim snijegom. To su već uhodani putovi. Imali smo i opremu jer snijeg je bio visok metar i pol. Na iransko turskoj granici se događa da turski policajci prebiju migrante i pošalju ih natrag, a u Iranu ih preuzme policija koja ih prepusti otmičarima zbog otkupnine. Oni zovu obitelj koja ih mora otkupiti za tisuću ili dvije tisuće dolara. Većina obitelji pošalje novac i ljudi se vrate doma”, priča nam do u detalj.

On je imao više sreće, policija ih nije pronašla i njegova je grupa nastavila putovanje do Istanbula. Tamo su, u već uhodanom smještaju, ostali tjedan dana. Čekali su prijevoz za dalje. Bilo im je nuđeno da idu čamcem do Italije, ali Mokandas je to odbio zbog straha od utapanja. Često su čitali vijesti o nesrećama u moru. 

Ljepota zemlje iz koje mnogi žele pobjeći (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

“S nama su bili ljudi koji su nas prevozili i koji su kontaktirali s krijumčarima, ali dogovor je bio da se plati po dolasku. Da sam ušao uspješno u Srbiju, platio bih im. Moja obitelj bi transferirala novac krijumčarima. U početku smo kontaktirali s krijumčarom u Afganistanu i on je vodio cijelu operaciju i kontakte s mojom obitelji. To je isto bitno zbog povjerenja. Kako bih mogao dati takav novac nekome koga ne poznajem? Svatko krene s takvim ili sličnim konekcijama”, objasnio je Mokadas i dodao da se nagledao i gladi i žeđi; kiše, snijega i bolesti po putu. 

Dok je prepričavao, ostali su ukućani, braća i rođaci, na televiziji gledali kečere. Upitali su me mislim li da je ta tučnjava stvarna? Rekao sam da ne znam i vratio se mislima u domovinu rekavši kako mi uz ručak pijemo vino. Upitao sam ih bi li ikad probali alkohol. Rekli su da je to haram, zabranjeno. Pitao sam ih misle li da će ljudi koji piju alkohol ići u pakao? Dvojica su rekla da hoće, a ostali da samo Bog zna. 

Unutrašnjost Afganistana (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Mokadas se smiješio i moju provokaciju nije smatrao ozbiljnom već je ispio gutljaj zelenog čaja, s namjerom da priču dovede do kraja. Posljednja njegova granica bila je grčko-makedonska.

“Kad su nas zaustavili na granici, grčki su se policajci ponašali krasno. Zapravo su cijeli taj dan bili susretljivi jer su cijelo vrijeme s nama bili mediji. Čim su se mediji udaljili oni su nas potpuno razodjenuli i takve, gole, su nas predali turskoj policiji. Prije toga su nas toliko tukli da smo prestali osjećati bol. Poslije nas je sedamnaest dana tukla turska policija da bi nas napokon poslali u Afganistan avionom. Bilo je to prošle zime”, završio je s neugodnim sjećanjem. 

Kada boravite u konzervativnoj sredini, shvaćate da se preuzimanjem vlasti od strane talibana nije promijenilo ništa. Ti ljudi žive jednako kao i prije. Promijenilo se za građanski, progresivniji sloj. Za ljude koji su bili spremni na društvo različitosti. Nemojmo zaboraviti da su u Afganistanu vrlo duboke klanovske i plemenske veze, da su doticaju s modernitetom vrlo ograničeni. Djelomično za vrijeme kralja Zahir Šaha, a najviše za vrijeme Sovjeta, samo tad je počelo ono što je zemlju zaustavilo: četrdesetogodišnji rat. Prelomili su ga talibani 1996. godine. U Kabulu su bili dočekani cvijećem. Oduševljenje je ubrzo splasnulo, uveli su najstroži šerijat, udarali bi žene čak i ako bi na ulici glasnije pričale. Zbog kritike idolopoklonstva, farbali su i prometne znakove. 

Začini su na svakom koraku (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Šerijatski zakon nije jedinstven i drugačije ga se tumači, od škole do škole, a u njega se trpaju i predislamski tradicionalni i plemenski običaji. Talibani nisu iznimka. A među njima ima svakakvih: religioznih fanatika koji skidaju reklame za šampon s ljudskim likom do čistih profitera i pragmatika. Također treba reći da je šerijatski zakon pravni temelj većine islamskih zemalja i da se do neke mjere koristi u svim tim zemljama. On je nešto poput rimskog prava na Zapadu, samo što pregršt vjernika smatra da je sve te zakone izgovorio Bog, a kad tako kaže Bog onda se nema što dalje preispitivati.

Sam po sebi šerijatski zakon, primjenjivan u potpunosti, djeluje starozavjetno, oko za oko, zub za zub, a korijene vuče iz predislamskog arapskog tradicionalnog prava. Osjećaj osvete je ovdje duboko ukorijenjen u ljudima. Ako nešto nažao napraviš drugome, oduzet će ti se: imovina, ruka, život ... 

Razne vojske su kroz povijest uništavale te spomenike, gađali ih topovima, razbijali lica, ali tek su talibani uspjeli dovršiti posao (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Podsjetimo da su talibani 2001. godine dinamitom uništili dva Budina kipa u Bamiyanu, gradu dvjestotinjak kilometra istočno od Kabula. Kipovi visine od 55 i 35 metra zbrisani su s lica zemlje jer ih se smatra idolopoklonstvom. Razne vojske su kroz povijest uništavale te spomenike, gađali ih topovima, razbijali lica, ali tek su talibani uspjeli dovršiti posao čime je taj čin postao eklatantan primjer kulturocida. Ono što je paradoksalno jest da trenutna vlast žudi za revitalizacijom turizma i u Bamiyanu prodaje aranžmane za posjet antičkom budističkom gradu i Budinim spomenicima. U stijenama gdje su nekad stajali danas je praznina, ali turisti ih i dalje dolaze vidjeti. Rušenje spomenika bio je toliko značajan čin da je sam po sebi postao atrakcija i Budini spomenici su danas zbog toga popularniji iako ih više nema. 

Tako se u Bamiyanu nalazi vjerojatno najveća koncentracija turista u zemlji. Upravo suprotno od onih koji odlaze, tu na jednoj malenoj površini možemo vidjeti one koji dolaze. 

Nogomet ispred uništenog kulturnog dobra (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Bamiyan se nalazi u dolini, među snijegom prekrivenim vrhovima, u podneblju koje na čovjeka djeluje umirujuće. Kao da strogi zakoni ovdje malo olabave. To je možda zbog šijitske većine koju čini narod Hazara. Tu je čak moguće vidjeti i žene kako rade u trgovinama tekstilom. 

Duga široka ulica, uz glavnu cestu predstavlja sam centar, a njime prolaze ljudi, automobili i pješaci. Gužva je, tržnice su pune. Na kukama vise trupla svježe zaklanih životinja dok prodavači s bicikl-škrinjama prodaju sladoled. U gradu postoji čak i više pizzerija koje imaju dostavu, identičnu dostavama u drugim krajevima svijeta: na motoru sa spremnikom za teret. 

Rušenje spomenika bio je toliko značajan čin da je sam po sebi postao atrakcija (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Svakodnevno je moguće uočiti strance u tradicionalnoj afganskoj nošnji koju su stavili zbog mimikrije. Na taj način misle da su manje uočljivi iako ih se raspoznaje na kilometar i to samo zbog drugačijeg hoda. Oni odlaze do stijena pored grada, koje predstavljaju najpoznatiju vizuru, ono što se mora fotografirati. Pored stijena je nogometno igralište i uz njega početak okolnih sela i obradivih polja. 

Najveći neprijatelji talibana i veliki konkurenti na mapi radikalnog islama, Islamska Država, imaju običaj napadati šijitske džamije. Razlog tome je što šijite smatraju nevjernicima, a talibane nacionalistima koji su izdali međunarodni karakter ideje. Kada se sve to zbroji, uopće ne čudi događaj koji se zbio u trenutku nastanka ove reportaže. Naoružani je napadač na tržnici u Bamiyanu ubio tri Španjolca i tri Afganistanca te ranio još nekolicinu. Odmah su preuzeli odgovornost i samim tim zadali težak udarac ionako skromnom turističkom sektoru, ali i sigurnosnom aparatu talibanskog režima koji se iz petnih žila trudi dokazati da čvrsto drži uzde u rukama. 

Budini spomenici su i danas popularni iako ih više nema (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

No u Afganistanu ništa od toga nije novost. Nasilje, kruti zakoni, zaostalost na polju društvenog razvoja glavni su razlozi zašto već desetljećima ljudi bježe. Jedan od njih je Srosh Paiman, 30-godišnji psihijatar s trenutnom adresom u Amsterdamu. On je sa suprugom odlučio posjetiti neku državu perzijskog govornog područja, ali u Afganistan se zbog sigurnosti nisu usudili pa su došli do susjednog Tadžikistana. Sreo sam ih sasvim slučajno, na aerodromu u Dušanbeu, u dugom redu za ulaz u zemlju. 

Nakon toga smo druženje nastavili u jednoj od kavana u centru. Tamo su mi rekli kako je neobično da isti narod s jedne i s druge strane granice (Tadžici) žive uz glazbu, ples i zabavu ovdje, a u Afganistanu uz zabranu tih istih stvar. Žene ovdje slobodno plešu i izlaze, a tek par sati vožnje južnije, zabranjeno im je kretati se bez muške pratnje. 

“Nije Afganistan samo islam; to su i Rumi i Rudaki i drugi veliki pjesnici koji pjevaju i o vinu”, reče Srosh. 

Prizor snimljen na putu do Bamiyana (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Njegov je djed bio tajnik u vladi afganistanskog kralja Zahir Šaha. Imali su dobar život. Bili su jedna od prvih obitelji u Kabulu koja je imala automobil i privatnog vozača. Djed je međutim umro vrlo mlad i majka je morala brinuti o sedmero braće i sestara. U to vrijeme su u državu ušli i Sovjeti i svijet se počeo raspadati. 

Nakon što se njegov otac obrazovao, odlučili su ga mobilizirati i poslati u rat. On je dezertirao, odbio je služenje jer nije htio poginuti za zemlju, za ideale u koje ne vjeruje. Zato su ga i zatvorili.

“Ali u zatvoru je vidio sve vrste učenih ljudi, obrazovane ljude koji su politički zatvorenici. Zatvor je postao neka vrsta sveučilišta. Tako je od jedne osobe učio matematiku, od druge književnost ... Nakon dvije godine je pušten i otišao je studirati književnost te je postao predavač na sveučilištu i pisac. Njegove knjige bile su jedan od glavnih razloga zbog kojih je morao pobjeći. Pisao je o stvarima koje nisu u skladu s čistim islamskim pogledom. Na primjer, govori o ljubavi, govori o tome što znači biti čovjek, o ljudskim emocijama i takvim stvarima”, otkriva nam.

Kad su odlučili preseliti u Europu, krenuli su preko Rusije. To je trajalo više godina. Bili bi malo u jednoj zemlji pa u drugoj; malo u jednom gradu pa u drugom ...

Detalj s ulica Bamiyana (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

“Bio sam u prtljažniku automobila s još dvoje ili troje ljudi. I znam priču gdje, kao malo dijete, nisam baš shvaćao kako to nazvati? Ozbiljnost naše situacije. I htio sam se našaliti dok smo bježali. Tako sam se našalio s majkom koja je također bila sa mnom u prtljažniku. Zadržao sam dah. Da pomisli da više ne dišem. Ne znam zašto sam mislio da je to smiješno, ali bio sam mlad, pa je prvo razgovarala sa mnom, nisam odgovorio, a onda je stavila ruku ispod mog nosa da vidi ima li disanja. I onda sam zadržavao dah i dalje, a nakon toga je ona paničarila. Tako mi je opalila šamar da vidi hoću li se trznuti, ali sam i dalje šutio. Onda kad je zaplakala, rekao sam: 'Oh, samo sam se šalio'“, Srosh pripovijeda svoju izbjegličku priču kao netko tko je zahvalan što je sve ispalo kako treba i što ga je njegova nova domovina prigrlila i dala mu priliku da razvije svoje mogućnosti. Iako, kulturne razlike su, kako kaže, prisutne. Ako krenemo i od najbanalnije stvari poput jedenja prstima, tako uobičajenog u Afganistanu. 

“U Europi te gledaju kao nekulturnog i nepristojnog”, kaže. 

“Kad sam na poslu, kad sam među obrazovanim osobama, onda se osjećam prihvaćeno. Tako da, ako ne možeš vidjeti da sam liječnik i da sudjelujem u društvu i svaki dan dajem sve od sebe kako bih pomogao općoj populaciji, onda ću također biti diskriminiran. Bit ću samo još jedna smeđa opasnost, a sve zbog rasta populizma, čime se još više segregira stanovništvo. Pogotovo ljudi koji nemaju prilike kao ja biti visokoobrazovani”, smatra.

"Fast food" ponuda na ulicama Kabula (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Srosh je mišljenja da se Afganistanci u inozemstvu brzo prilagođavaju, samo im treba pružiti priliku. Čim iskuse slobodu, ostavit će se tradicije. 

“Čak i ako nose hidžab ili burku u Afganistanu, kad dođu ovamo ostavit će je. To možda nije slučaj s drugim narodima, ali Afganistanci koje ja znam su takvi. Nekima je potrebno malo više vremena, nekima malo manje. Ne kažem da će se odmah skinuti na plaži. Ali pokušat će pronaći sredinu, što je razumljivo s humanističkog stajališta”, zaključuje Srosh.

Bez obzira što većinu svojeg života on i supruga žive izvan Afganistana, što ga se praktički ne sjećaju, svejedno jednom žele tamo doći, možda i ostati. Oboje se vide kao uspješni mladi ljudi koji će, možda u penziji, ako ne prije, preseliti u domovinu. Nadaju se da je neće pomesti neki novi rat ili neko novo nevrijeme, da je neće preoteti neki novi radikali. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.