LUPIGINA NOVINARKA U HARKIVU: Dobrodošli u ratni pakao iz kojeg bježe svi koji mogu

LUPIGINA NOVINARKA U HARKIVU: Dobrodošli u ratni pakao iz kojeg bježe svi koji mogu

Sergej nas iz centra Harkiva vozi u Saltivku, veliki kvart na rubu grada koji je od početka rata najizloženiji. Tamo granate padaju svakog dana. Dok se praznim ulicama primičemo Saltivki čujemo snažne detonacije. Sergej nas umiruje, kaže da trenutno čujemo ukrajinske snage. Kako je tako uvjeren, ne znamo, ali vjerujemo mu. Dolazimo na neka tri kilometra od ruske vojske gdje se zaustavljamo. Sergej preporučuje da ostanemo u autu, ali ipak izlazimo i fotografiramo sablasno praznu i uništenu četvrt u kojoj je malo tko ostao. Na naše inzistiranje da uđemo dublje u četvrt Sergej pristaje i vozi dalje. Sada smo na dva kilometra udaljeni od ruskih položaja. Dalje se ne može, jer je cesta neprohodna zbog granatiranja. „Imate pet minuta“, strogo upozorava naš vozač pa se žurimo fotografirati.
REPORTAŽA IZ UKRAJINSKOG SIMBOLA STRADANJA: „Ne mogu vjerovati da su nam ovo naša braća Rusi napravili“

REPORTAŽA IZ UKRAJINSKOG SIMBOLA STRADANJA: „Ne mogu vjerovati da su nam ovo naša braća Rusi napravili“

„Stani“, kažem kada uz cestu vidim razapetog Isusa na drvenom križu, a preko puta njega smrskan automobil. Na raskrižju gdje se skreće za Borođanku je drvena ploča na kojoj je sprejem napisano ime grada i stavljen „smajlić“ pa izlazim fotografirati. Tek kada ćemo se vraćati osjetit ću koliko poremećeno djeluje osmijeh baš na tom mjestu. Ulazimo u Borođanku i gledam u grad od kojeg nije ostalo gotovo ništa. Gledam ruševine, nečije intimne stvari razbacane posvuda okolo što mi djeluje potpuno perverzno, morbidno voajerski. Dok mi Mihajlo nije rekao da je središnji dio zgrade pred kojom stojimo u potpunosti razrušen, ova dva dijela koja još „stoje na nogama“ djelovala su kao dvije odvojene zgrade. Na trotoaru, potpuno nadrealno stoji stolica, predmet koji inače smatramo tako banalnim, a sada gledajući je mogu izmaštati cijeli nečiji život.
LUPIGA U UBIJENOM IRPINJU: Grad duhova u koji se nitko normalan ne bi vratio

LUPIGA U UBIJENOM IRPINJU: Grad duhova u koji se nitko normalan ne bi vratio

Andrij koji me vozi evidentno ima neki čin jer samo zbog njega možemo proći „check pointove“, odnosno kontrolne točke do Irpinja na kojima su vojnici. Nekoliko puta nas nisu htjeli pustiti jer se u Irpinj nije smjelo ovih nekoliko dana, izrečena je zabrana ulaska u ovaj grad nadomak Kijeva, ali je Andrij svaki put rekao da vozi novinare iz Hrvatske i pokazao vojnu iskaznicu. Imamo dozvolu fotografirati sve osim vojnika i kontrolnih točaka, iz sigurnosnih razloga, izrazito brinu da se držimo ceste i da ne daj Bože poginemo. Ulazimo u Irpinj i imamo što vidjeti. Irpinj je grad duhova i smrskanog stakla koje je posvuda. Ne pomaže ni tmurno vrijeme pa sve skupa izgleda dodatno jezivo. Većina prozora na zgradama i kućama je razbijena, što od eksplozija, što od pucnjave. I tako u nedogled, dokle vam pogled seže.
LUPIGINA NOVINARKA NA PUTU ZA KIJEV: Teško je misliti da je ovo nečiji tuđi rat

LUPIGINA NOVINARKA NA PUTU ZA KIJEV: Teško je misliti da je ovo nečiji tuđi rat

U Kijev stižemo nakon što je započeo policijski sat i opet imamo sreće koju ostali ljudi što su stigli vlakom, nažalost, nemaju. Mi, naime, dobivamo dozvolu izaći s kolodvora. Ostali putnici su morali ostati na kolodvoru cijelu noć, do šest ujutro kada završava policijski sat. I Denis prolazi s nama. Dogovoreno je već, kao prevoditelj. No problem je prijevoz. Ukoliko krenemo pješice po mrklom mraku ulicama u kojima je pogašena sva ulična rasvjeta potencijalne smo mete, a taksi ne vozi. Pitamo skupinu vojnika na kolodvoru za savjet. Jedan od njih, nakon što je čuo odakle smo, počne se smijati i reče: „Hrvatska, volim te“. Nakon međusobne konzultacije odluče da će nas oni odvesti. Potpuno pustim ulicama noćnog Kijeva brzo smo stigli do smještaja koji smo osigurali još prije nekoliko dana. Možda sam trebala osjećati strah.
REPORTAŽA UZ MIRIS KARDAMOMA I KAVE: Razglednica koja nikad neće dobiti poštansku marku

REPORTAŽA UZ MIRIS KARDAMOMA I KAVE: Razglednica koja nikad neće dobiti poštansku marku

Građanin sjedi u kavani, pije čaj, jede pecivo omotano papirom, puši cigaretu ... Kad zgotovi s hranom i s cigaretama on jednostavno otpad baci do dva metra od sebe, na nogostup. Tad priđe vlasnik lokala i ovako selektirano odložen otpad nogom napuca na pločnik. Od tog trenutka otpad se lagano vuče gradom, raznose ga psi i mačke i time ga usitnjuju. Ponekad netko skupi plastičnu bocu, ali načelno smeće se prije ili kasnije stopi s gradom ili ga proguta moćni Nil, rijeka koja guta govna još od antičkih vremena. Sve u svemu, dvadeset milijuna ljudi prigrlilo je ovu inovaciju i zasad, koliko vidim, funkcionira sasvim dobro. Egipat je okus slatkog crnog čaja i miris magarećeg govna pored ceste. Tamo gdje ljudi uz Nil životare i navodnjavaju svoja polja kao i prije pet tisuća godina, tamo živi pravi svijet, tamo je skrivena duša ove zemlje.
UJEDINJENI U BIJESU: „Šta mi mogu, ubili su mi dijete?“

UJEDINJENI U BIJESU: „Šta mi mogu, ubili su mi dijete?“

„Bihać“, „Banja Luka“, „Tuzla“ - govore njihovi transparenti dok ih ponosno drže pred kamerama. I „Travnik“, „Mostar“, „Zenica“ ... Mnogi od njih upravo su izašli iz jednog od 20 autobusa pristiglih iz svih krajeva zemlje, a koje su organizirali pokreti „Pravda za Dženana“ i „Pravda za Davida“. I, naravno, ima na tisuće ljudi iz Sarajeva, dok je nekoliko demonstranata ovamo stiglo i iz Beograda i crnogorskih Rožaja. Mediji procjenjuju da se ispred Bosanskog narodnog pozorišta okupilo oko 10.000 prosvjednika. Na ulici susrećemo starijeg muškarca. Nosi majicu s fotografijama ubijenih mladića i sa sloganom „Banja Luka i Sarajevo“. „Treći put sam ovdje na protestu“, kaže mi. Zove se Petar i dolazi iz Banjaluke. „Od početka sam u 'Pravdi za Davida', jer sam Davida lično poznavao i sviđao mi se njegov talent za pisanje. Mi smo u ovome zajedno i moramo zajedno voditi ovu bitku za budućnost sve naše djece”, govori mi Petar.
REPORTAŽA - SUZAVAC UMESTO TAMJANA: Dan ludila na Cetinju

REPORTAŽA - SUZAVAC UMESTO TAMJANA: Dan ludila na Cetinju

Krećem ka centru, pešice. Uspem da odmaknem nekih 500 metara, nosim antikorona masku, ali shvatam da ne mogu dalje. Udaljen sam dva i po kilometra od centra grada, a gušim se od suzavca. Oči mi natiču, ne mogu da nadišem… Ne mogu dalje, vraćam se kod dragog domaćina koji je prethodnu noć otvorio vrata svoje kuće da odspavamo neka dva-tri sata, iako me nikada pre nije video. Umivam se hladnom vodom, ispiram oči i grlo, i zovem prijatelje da neko dođe po mene autom, drugačije bez gas maske neće moći. Dolaze po mene, stižemo u kafanu u kojoj smo sinoć sedeli. Svi traže šolju mleka, kojeg nema, da očistimo pluća od suzavca. Prodavnice u Crnoj Gori nedeljom ne rade. A danas posebno ne rade. Ispiremo oči i nos rastvorom sirćeta i vode. Zatvaramo vrata od kafane, koja se puni ljudima. Suzavac ulazi unutra. Ulazi čovek, sprženog lica. Policija ga je pogodila šok bombom. Jedva je oči spasao. Šta će biti sa licem, videćemo.
REPORTAŽA - U RALJAMA BIROKRACIJE: Život u kontejneru

REPORTAŽA - U RALJAMA BIROKRACIJE: Život u kontejneru

„Samo da je dom. Nema tu nekog izbora, jer, kako ono narod kaže, bolje vrabac u ruci nego golub na grani“, kaže nam „glava“ kuće, Čedomir Borojević, kada ga pitamo kako to da ni ne traži da mu pokažu slike objekta koji će mu osvanuti u dvorištu. Kasnije ćemo, i kod drugih obitelji, vidjeti da za suvišna pitanja uopće nema mjesta. Ključno pitanje je samo jedno - kad počinje gradnja. Njihove stare kuće više nema. Podlegla je potresu. Na njenom mjestu sada stoje parkirani kombajn i traktor. Kao da je nikada ni nije ni bilo. Još prije nekoliko dana uklonjen je i zadnji ostatak ruševine. Ostao je samo jedan bočni zid koji pridržava štalu da se ne uruši.„A kakva je to samo kuća bila. Mogla je još 50 godina da nije bilo tog zla“, sa vidnom sjetom će Zlata, pokazujući nam fotografije njihovog doma snimljene krajem devedesetih. To je, kaže, ono što je ostalo od nje – uspomene.
LEKCIJA S ULICE: Jedan dan u ulozi prodavača magazina Liceulice

LEKCIJA S ULICE: Jedan dan u ulozi prodavača magazina Liceulice

Nespretno sam navukao na sebe prsluk sa logom časopisa Liceulice. Nespretno, jer tražio sam da mi se obezbedi XXL veličina, a ovaj koji sam dobio, em mi je bio kratak, em širok, a nit’ ga možeš produžiti, nit’ suziti. Nikoleta iz Liceulice mi je rekla da su veličine univerzalne, znate već ono: „One size fits all“. Prsluk je bio tu, tu je i ekipa prodavaca i nekako ti je drago da nisi sam, da su oni, koji prodaju časopis svaki dan, tu pored, da je ekipa koja brine o sadržaju, ali i o tome da Liceulice već godinama opstaje, uz sve teškoće sa kojima su se suočavali, takođe tu. Ohrabri te. A onda kreneš. Uz vodu, uz ljude jer računaš da je direktan kontakt, pogled oči u oči dovoljan da se napravi taj prvi iskorak ka prodaju časopisa. Ljudi su užasni. Najveći dio će proći pored tebe, koliki god da ste. Ni pogledati vas neće. Neko će odmahnuti rukom, a ima i onih koji stave ruku u položaj da te odgurnu. Za svaki slučaj. I prava je rijetkost naletiti na ljubaznost.
ŽIVOT U NEIZVESNOSTI: „Šta ako dođu u toku noći, šta ćemo onda?“

ŽIVOT U NEIZVESNOSTI: „Šta ako dođu u toku noći, šta ćemo onda?“

Stanari su primetili čudan par koji slika skup. Burno reaguju. Prete. Par se udaljava. Donose kafu i sok za prisutne. Muka je velika tih ljudi, ali veliko je i srce. Negoduju i na komšiluk. Zgrada u kojoj žive nalazi se u kompleksu zgrada koje je Trudbenik gradio. Činjenica da niko od komšija iz tih zgrada ne dolazi da ih podrži poražava ih. Solidarnosti među njima nema, zaključuju. U najavljeno vreme dolazi i policija, a za njima i izvršitelji. Stanari se konsoliduju, negoduju, a najglasnija je bila Radojka Trbović - Ćulakić. Glasna, ali i precizna. Radojka je inače iz Rijeke, a u Beogradu se udala 1997. godine. U stanu od 50 kvadrata živi sa suprugom i dvoje dece. “Kao i svi radila sam u Trudbeniku 15 godina, a moj suprug 33“, započinje svoju priču Radojka. Objašnjava da su dobili stanove u zakup, a ti stanovi su građeni od doprinosa kao samački hotel. U najavljeno vreme dolazi i policija, a za njima i izvršitelji. Stanari se konsoliduju, negoduju.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Beograd

    22.05.2022.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Beograd

  2. ŽENA KAO SVETI INKUBATOR: Institucionalno nasilje Republike Hrvatske

    06.05.2022.

    Lana Bobić

    ŽENA KAO SVETI INKUBATOR: Institucionalno nasilje Republike Hrvatske

  3. UŠUŠKAVANJE U DESNILO: Što je danas nama Gojko Šušak?

    05.05.2022.

    Boris Pavelić

    UŠUŠKAVANJE U DESNILO: Što je danas nama Gojko Šušak?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije