UJEDINJENI U BIJESU: „Šta mi mogu, ubili su mi dijete?“

UJEDINJENI U BIJESU: „Šta mi mogu, ubili su mi dijete?“

„Bihać“, „Banja Luka“, „Tuzla“ - govore njihovi transparenti dok ih ponosno drže pred kamerama. I „Travnik“, „Mostar“, „Zenica“ ... Mnogi od njih upravo su izašli iz jednog od 20 autobusa pristiglih iz svih krajeva zemlje, a koje su organizirali pokreti „Pravda za Dženana“ i „Pravda za Davida“. I, naravno, ima na tisuće ljudi iz Sarajeva, dok je nekoliko demonstranata ovamo stiglo i iz Beograda i crnogorskih Rožaja. Mediji procjenjuju da se ispred Bosanskog narodnog pozorišta okupilo oko 10.000 prosvjednika. Na ulici susrećemo starijeg muškarca. Nosi majicu s fotografijama ubijenih mladića i sa sloganom „Banja Luka i Sarajevo“. „Treći put sam ovdje na protestu“, kaže mi. Zove se Petar i dolazi iz Banjaluke. „Od početka sam u 'Pravdi za Davida', jer sam Davida lično poznavao i sviđao mi se njegov talent za pisanje. Mi smo u ovome zajedno i moramo zajedno voditi ovu bitku za budućnost sve naše djece”, govori mi Petar.
REPORTAŽA - SUZAVAC UMESTO TAMJANA: Dan ludila na Cetinju

REPORTAŽA - SUZAVAC UMESTO TAMJANA: Dan ludila na Cetinju

Krećem ka centru, pešice. Uspem da odmaknem nekih 500 metara, nosim antikorona masku, ali shvatam da ne mogu dalje. Udaljen sam dva i po kilometra od centra grada, a gušim se od suzavca. Oči mi natiču, ne mogu da nadišem… Ne mogu dalje, vraćam se kod dragog domaćina koji je prethodnu noć otvorio vrata svoje kuće da odspavamo neka dva-tri sata, iako me nikada pre nije video. Umivam se hladnom vodom, ispiram oči i grlo, i zovem prijatelje da neko dođe po mene autom, drugačije bez gas maske neće moći. Dolaze po mene, stižemo u kafanu u kojoj smo sinoć sedeli. Svi traže šolju mleka, kojeg nema, da očistimo pluća od suzavca. Prodavnice u Crnoj Gori nedeljom ne rade. A danas posebno ne rade. Ispiremo oči i nos rastvorom sirćeta i vode. Zatvaramo vrata od kafane, koja se puni ljudima. Suzavac ulazi unutra. Ulazi čovek, sprženog lica. Policija ga je pogodila šok bombom. Jedva je oči spasao. Šta će biti sa licem, videćemo.
REPORTAŽA - U RALJAMA BIROKRACIJE: Život u kontejneru

REPORTAŽA - U RALJAMA BIROKRACIJE: Život u kontejneru

„Samo da je dom. Nema tu nekog izbora, jer, kako ono narod kaže, bolje vrabac u ruci nego golub na grani“, kaže nam „glava“ kuće, Čedomir Borojević, kada ga pitamo kako to da ni ne traži da mu pokažu slike objekta koji će mu osvanuti u dvorištu. Kasnije ćemo, i kod drugih obitelji, vidjeti da za suvišna pitanja uopće nema mjesta. Ključno pitanje je samo jedno - kad počinje gradnja. Njihove stare kuće više nema. Podlegla je potresu. Na njenom mjestu sada stoje parkirani kombajn i traktor. Kao da je nikada ni nije ni bilo. Još prije nekoliko dana uklonjen je i zadnji ostatak ruševine. Ostao je samo jedan bočni zid koji pridržava štalu da se ne uruši.„A kakva je to samo kuća bila. Mogla je još 50 godina da nije bilo tog zla“, sa vidnom sjetom će Zlata, pokazujući nam fotografije njihovog doma snimljene krajem devedesetih. To je, kaže, ono što je ostalo od nje – uspomene.
LEKCIJA S ULICE: Jedan dan u ulozi prodavača magazina Liceulice

LEKCIJA S ULICE: Jedan dan u ulozi prodavača magazina Liceulice

Nespretno sam navukao na sebe prsluk sa logom časopisa Liceulice. Nespretno, jer tražio sam da mi se obezbedi XXL veličina, a ovaj koji sam dobio, em mi je bio kratak, em širok, a nit’ ga možeš produžiti, nit’ suziti. Nikoleta iz Liceulice mi je rekla da su veličine univerzalne, znate već ono: „One size fits all“. Prsluk je bio tu, tu je i ekipa prodavaca i nekako ti je drago da nisi sam, da su oni, koji prodaju časopis svaki dan, tu pored, da je ekipa koja brine o sadržaju, ali i o tome da Liceulice već godinama opstaje, uz sve teškoće sa kojima su se suočavali, takođe tu. Ohrabri te. A onda kreneš. Uz vodu, uz ljude jer računaš da je direktan kontakt, pogled oči u oči dovoljan da se napravi taj prvi iskorak ka prodaju časopisa. Ljudi su užasni. Najveći dio će proći pored tebe, koliki god da ste. Ni pogledati vas neće. Neko će odmahnuti rukom, a ima i onih koji stave ruku u položaj da te odgurnu. Za svaki slučaj. I prava je rijetkost naletiti na ljubaznost.
ŽIVOT U NEIZVESNOSTI: „Šta ako dođu u toku noći, šta ćemo onda?“

ŽIVOT U NEIZVESNOSTI: „Šta ako dođu u toku noći, šta ćemo onda?“

Stanari su primetili čudan par koji slika skup. Burno reaguju. Prete. Par se udaljava. Donose kafu i sok za prisutne. Muka je velika tih ljudi, ali veliko je i srce. Negoduju i na komšiluk. Zgrada u kojoj žive nalazi se u kompleksu zgrada koje je Trudbenik gradio. Činjenica da niko od komšija iz tih zgrada ne dolazi da ih podrži poražava ih. Solidarnosti među njima nema, zaključuju. U najavljeno vreme dolazi i policija, a za njima i izvršitelji. Stanari se konsoliduju, negoduju, a najglasnija je bila Radojka Trbović - Ćulakić. Glasna, ali i precizna. Radojka je inače iz Rijeke, a u Beogradu se udala 1997. godine. U stanu od 50 kvadrata živi sa suprugom i dvoje dece. “Kao i svi radila sam u Trudbeniku 15 godina, a moj suprug 33“, započinje svoju priču Radojka. Objašnjava da su dobili stanove u zakup, a ti stanovi su građeni od doprinosa kao samački hotel. U najavljeno vreme dolazi i policija, a za njima i izvršitelji. Stanari se konsoliduju, negoduju.
ANTOLOGIJSKA REPORTAŽA: Dežulović u Kninu na dan referenduma za „prisajedinjenje SAO Krajine sa Srbijom“

ANTOLOGIJSKA REPORTAŽA: Dežulović u Kninu na dan referenduma za „prisajedinjenje SAO Krajine sa Srbijom“

S Martićevim specijalcem zadržavamo se u kraćem i temeljitom pretresu automobila. On je Srbin iz Bosne, ima kragujevački kalašnjikov - „najbolji na svijetu, dva puta je bio na Kosovu“ – i nema ništa protiv Hrvata i Španjolaca, ali ima protiv novinara, koji su „svi odreda špijuni i policajci“. Ipak, pušta nas da se „sami uvjerimo kako Srbi i Hrvati zajedno i skladno glasaju na referendumu“. Živo nas zanima ta proljetna kninska idila, pa hitamo do zgrade Radio Knina, prolazeći glavnom ulicom pored brojnih razbijenih izloga i demoliranih prodavaonica, čiji su vlasnici – čudesnom koincidencijom – svi odreda Hrvati. U zgradi Radio Knina mirno i bez incidenata protječe glasanje „za prisajedinjenje ili za“. Hrvata, eto, trenutačno baš nema, ali kažu nam u Radio Kninu da se javljaju uživo i izražavaju lojalnost Srpskom nacionalnom veću.
KAD SE MALE RUKE SLOŽE: „Želimo ljudima na Baniji pokazati da smo još uvijek uz njih“

KAD SE MALE RUKE SLOŽE: „Želimo ljudima na Baniji pokazati da smo još uvijek uz njih“

“Jao pa to si ti! Napokon da se i vidimo!”, čuje se dok se okuplja šarolika ekipa. Najmlađa je dvogodišnja djevojčica koja pomno prati veselo društvo, a najstariji su već neko vrijeme u mirovini. No, kako je u ovom slučaju družba služba, a služba družba, vrlo brzo i disciplinirano sjedamo u krug, vadimo bilježnice i upijamo znanje koje nam Kruno Vuljara i Petra Turčić spretno prenose. Odmah shvaćamo da permakultura nije samo način obrade zemlje već način života kojem je cilj čovjeku pronaći mjesto u postojećem ekosustavu i pod mentorstvom prirode dizajnirati održiv način života. „To je sjeme za održivu budućnost Banije. Banovine. Sisačko Moslavačke županije, SMŽ, napiši kako ti paše“, sugerira mi uz osmijeh Ivana Kordić volonterka SLOGE - Platforme samoorganiziranih volonterki i volontera, neformalne inicijative koja se aktivirala od prvog dana potresa na Baniji.
IMA JEDNA KUĆA U PLANINI: Ovdje vrijedi pravilo „što je svačije - to je naše“

IMA JEDNA KUĆA U PLANINI: Ovdje vrijedi pravilo „što je svačije - to je naše“

Tamo gore, pod stražom stoljetnih bukvi i u apsolutnoj prirodnoj tišini, nastaje mir. Mitska planina Velebit, granica i utočište, kao da svakim svojim kilometrom dodatno liječi zatrovanost našeg tijela uređajima za zabavu i prijenos informacija. Prvi dan hoda može biti neugodan jer je organizam naviknut na podražaje s malih prenosivih ekrana, uši su istrenirane na buku, na umjetno proizvedene zvukove. Dva dana hoda od Paklenice, u smjeru sjevera, u srcu bijelog gorostasa stoji arhitektonska novotarija. Dvadesetak planinara volontera, predvođeno Ivan Juretić, arhitekt, entuzijast i zaljubljenik u prirodu, radilo je na njoj deset dana i naposljetku su uspjeli sklopiti ono što se danas prepoznaje kao jedan od ljepših planinarskih objekata u Hrvatskoj. Sam Juretić kaže da njega to veseli jer je u planinama od djetinjstva i još kao mali je koristio te objekte, a sad je došao u doba kad dio znanja može vratiti zajednici i društvu.
„NJIHOVI I NAŠI“: Začarani krug najvećeg geta u Hrvatskoj

„NJIHOVI I NAŠI“: Začarani krug najvećeg geta u Hrvatskoj

S glavne ceste skrenuli smo na uzak asfaltirani put koji je s obje strane omeđen divlje izraslim bagremom. Vozili smo sporo i oprezno, osjećajući svaki prijeđeni metar pod kotačima. Iz suprotnog smjera prošao bi pokoji biciklist, lijeno okrećući pedale kao da besciljno luta ili, jednostavno, kao da gubi vrijeme. Mladen je postajao nervozan. Vrpoljio se na suvozačevom mjestu kao da se u trenutku negdje ofurio oštrim koprivama. Pogledavao je kroz prozor. Nisam znao što napraviti pa sam ga upitao kako se osjeća. „Tebi ovo djeluje egzotično, ali ja osjećam strah i nelagodu. Nisam tamo bio već mjesecima. Svaki put kad uđem u naselje minuta mi traje ko godina i jedva čekam izaći. Pogotovo sad“, kaže mi. Mladen je svog oca zadnji put vidio u zatvoru. Bio mu je u posjeti sa svojom udomiteljskom obitelji koja je uz njega udomila i troje njegovih braće i sestara. Još troje je udomljeno u drugim obiteljima u Međimurju.
TAJNI VIŠE NEMA: Kako se sudilo neonacistima iz Zlatne zore

TAJNI VIŠE NEMA: Kako se sudilo neonacistima iz Zlatne zore

"Smirite se, ovo nije kazalište", predsjedavajuća sutkinja Maria Lepenioti pokušavala je utišati javnost na jednom od ročišta gdje se sudilo pripadnicima Zlatne zore. Naime, posjetitelji su na izjave jednog od svjedoka odgovorili gromkim pljeskom, izgovarajući povike odobravanja. Toga se posebno sjećam, jer svih ovih godina, sjedeći među novinarima i slušajući dvojicu tužitelja, policajce, forenzičare, svjedoke, suce i odvjetnike, puno puta sam se pitala upravo to - Čujem li dobro? Jesam li u kazalištu? Na mjestu suđenja svjedočila sam nekolicini nasilnih ispada, a kao novinarka prisustvovala sam većini od preko 450 održanih ročišta na žalbenom sudu u središtu Atene. Suđenje je izuzetno precizno i jasno otkrilo mračne operacije grčkih nacista. Tajni više nema. Zlatna zora slijedila je strogi "Führerov princip". "Najviše se radi pod okriljem noći", sugerirao je čelnik stranke u jednom od svojih govora.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. ČAROBNA FORMULA ZA IZBORNU POBJEDU: Samo truj i dalje!

    21.09.2021.

    Sofija Kordić

    ČAROBNA FORMULA ZA IZBORNU POBJEDU: Samo truj i dalje!

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Forsiranje loše prošlosti

    23.08.2021.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Forsiranje loše prošlosti

  3. OTETO IZ TMINE: Žigosano medijsko zlo

    22.08.2021.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Žigosano medijsko zlo

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije