TRAJNA PRIVREMENOST: Priča o bosanskom inatu

TRAJNA PRIVREMENOST: Priča o bosanskom inatu

Malo koja institucija toliko govori o Bosni koliko to čini njen Historijski muzej. Priča je to o nemaru, žilavosti, kreativnosti i bosanskom inatu. Nove drvene stepenice obojene su u crno. „Sada možemo ljudima omogućiti siguran pristup našem muzeju“, kaže istoričarka Elma Hašimbegović. Elma je direktorica Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine. Prije samo koju sedmicu posjetioci su se morali verati trošnim kamenim stepenicama koje nisu mijenjane niti obnavljane još od vremena Jugoslavije. Lokalne i državne vlasti, unatoč decenijama dugim vapajima muzejskog osoblja i javnosti, nisu smatrale važnim da se one poprave. Kada je situacija postala nepodnošljiva, Elma i njene kolege uzeli su stvari u svoje ruke. "Uklonili smo stare kamene stepenice i zamijenili ih ovom konstrukcijom. To je možda privremeno rješenje, ali služi svrsi", govori nam.
MOJ POVRATAK U PRIŠTINU NAKON 25 GODINA: „Jebote, šta je ovo?“

MOJ POVRATAK U PRIŠTINU NAKON 25 GODINA: „Jebote, šta je ovo?“

Približavajući se Prištini iz pravca Podujeva, preko Obilića, pucala je sasvim nova, nepoznata dimenzija. To su dakle te promjene o kojima su mi pričali i na koje su me upozoravali, a ja kao nisam obraćao pažnju. Imre je isto bio zatečen. Gotovo u glas smo se upitali, gdje smo se mi to zapravo zaputili? Osim dimnjaka termoelektrane Obilić i spomenika na Gazimestanu na horizontu, kraj kojeg je stao novoizgrađeni hotel “Happy Life”, sve je djelovalo neobično nepoznato. A onda je pejsaž nekada poznatog grada bljesnuo pred očima. “Jebote, šta je ovo!”, uzviknuli smo u isti glas, zarobljeni u poslijepodnevnom gradskom špicu, spuštajući se u pravcu autobuske stanice. Grotlo. Vučemo se kao puževi. Oko nas neki novi neboderi, Beograd na vodi da se posrami. U tom krkljancu, gdje pred očima iskače sve novo, tih nekoliko stotina metara prelazimo duže od sata. Dovoljno da u nedoumici i nevjerici upijamo svu tu transformaciju prostora.
S DRUGE STRANE ZASTORA: Možda se ništa od ovoga nije ni dogodilo

S DRUGE STRANE ZASTORA: Možda se ništa od ovoga nije ni dogodilo

Promatrajući trošne alžirske ceste koliko je to bilo moguće uslijed vrlo slabe, a mjestimice i nepostojeće ulične rasvjete, osjećaj beznađa samo se pojačavao. Hosteli se zatvaraju, alžirske dinare nismo stigli pribaviti, a situacija ne bi ni bila toliko kobna da Annaba ne spada u pogranično područje, mjesta koja su često podložna kriminalu. Pritom smo tek ulazili u Alžir, nismo još znali pravila igre, pa spavanje u hammocku kao što biva običaj u poznatoj nam Europi, nije bila opcija. Aimed, s druge strane, nije vidio nikakav problem, par poruka, poziva i evo ga, sve je dogovoreno! Imamo smještaj u Annabi. Osnovna potreba nam je riješena, ne znajući točno kako. Nije ni bitno, nastavljamo bezbrižno. Google Prevoditelj s offline arapskim prijevodom odjednom je pokazivao Aimedovo pitanje: imam li ja kakvu dugu haljinu.
REPORTAŽA: Boško Buha - Heroj bez naroda

REPORTAŽA: Boško Buha - Heroj bez naroda

Boška Buhu su 27. septembra 1943. godine, u selu Jabuka nedaleko Prijepolja, ubili četnici iz zasede. Imao je 17 godina. Da je ostao kojim slučajem u svom selu Gradina, nedaleko Virovitice, pitanje je da li bi i toliko dočekao jer tamo su harale ustaše. U kolektivnoj svesti pionira iz SFRJ urezana je filmska scena sata iz kog na travu curi sol, dok u pozadini idu taktovi pesme Dušana Radovića, koje je uglazbio Zoran Simjanović, a otpevao Oliver Dragojević: „Nek nas sete ove slike, na tu decu, na te đake, što su mali, mali za vojnike, a veliki za junake“. Tačno na mestu gde je Boško stradao danas se kočoperi 17 borova. Za svaku njegovu godinu života po jedan. I tačno na 81. godišnjicu pogibije Boška Buhe, na Jabuci, u okviru Memorijalnog kompleksa koji nosi ime po narodnom heroju Bošku Buhi, na mestu njegovog stradanja neka druga mladost gleda i sluša istoričarku Sanju Petrović Todosijević.
REPORTAŽA IZ KABULA: Sigurni grad iz kojeg se bježi glavom bez obzira

REPORTAŽA IZ KABULA: Sigurni grad iz kojeg se bježi glavom bez obzira

Čovjek uz cestu prodaje sokolove. Na glavi nosi pakul, puši cigaretu i pokazuje rijetke zube na koje se navukla patina dugogodišnjeg zanemarivanja. Sokolovi sjaje u punoj ljepoti, dok privezanih nožica i s iznenađujućom smirenošću promatraju gust promet i ulicu kroz koju se ljudi probijaju udišući ispušne plinove. Trguje se, živo je, grad je u svom regularnom dnevnom ritmu. Jedan dječak zastane i kupi sladoled s pokretnih kolica, drugi uzima hladan jogurt s krastavcima. Kabul je danas, kao što će svatko posvjedočiti, siguran. Stotine kontrolnih točaka nalazi se na cestovnim ulazima u grad. Ulice su nadalje patrolirane prometnom, ali i specijalnom policijom. Želite li ući u strogi centar grada, proći ćete još dodatnih provjera i to najčešće od ljudi koji su do prije tri godine sami postavljali bombe. Nema tog mladog pismenog čovjeka ovdje koji ne mašta o odlasku. Nema toga koji barem jednom nije pomislio na opciju.
REPORTAŽA – NA RAZMEĐI RAJA I DISTOPIJE: Najjužnija točka Europe kao pokušaj ultimativnog bijega od sistema

REPORTAŽA – NA RAZMEĐI RAJA I DISTOPIJE: Najjužnija točka Europe kao pokušaj ultimativnog bijega od sistema

Napušteni kostur nedovršenog mini-marketa, kričave boje praznog kafića i sveopća pustoš podsjećaju nas da je između Libije i nas manje kilometara, nego između Zagreba i Pule. Pristajemo na mjesto koje ne slovi samo kao geografski udaljeno, nego kao udaljeno od bilo kojeg oblika civilizacije, na najjužniju točku Europe - otok Gavdos. Po zimi na njemu živi svega šezdeset stanovnika. Ima jednog policajca, nema pitke vode, preko polovice taverni-restorana na njemu je otvoreno nakon Covida, a struja je provedena tek sredinom devedesetih. Upravo je zbog te dislociranosti u nekim krugovima zaboravljeni Gavdos stekao slavu. Naime, trećina stalnog stanovništva nisu otočani, nego kontrakulturaši koji su u izoliranosti otoka pronašli ultimativni bijeg od sistema. Njegova hipnotička čar već od šezdesetih godina prošlog stoljeća priskrbila mu je status Svetog grala svakog bohoa, hipija i nudista.
LUPIGA U AFGANISTANU: Pod talibanskom zastavom

LUPIGA U AFGANISTANU: Pod talibanskom zastavom

Ulicama Mazar-e Šarifa, grada od nekih pola milijuna stanovnika, na biciklu je, još uvijek u majici dugih rukava, prolazio Samim. Apsolvent na studiju veterine, čovjek čiji besprijekorni engleski zvuči kao da je odgojen na američkom jugu, kreativac zaluđen rap glazbom i ikonama hip hop kulture devedesetih. U džepu drži mobitel, a u ušima slušalice. Diskretno je slušao glazbu. Na upit talibanskog službenika koji mu je prepriječio put, odgovorio je iskreno, ali nije znao da iskrenost u ovom slučaju nije dobra. Zabranjeno je slušati glazbu, to nije u duhu islama. Službenik mu je oduzeo mobitel i pregledao njegove razgovore na društvenim mrežama uslijed čega je utvrđeno da glazba nije jedini zločin ovog mladog čovjeka. Nisu samo njegove uši haramile, već i oči - dopisivao se s djevojkama. Kazna: tri disciplinska šamara na licu mjesta. Tad mu je postalo jasno: glazba – ne, djevojke – ne, molitva – da.
REPORTAŽA: Kapitalistički uspon s petokrakom na čelu

REPORTAŽA: Kapitalistički uspon s petokrakom na čelu

Rusi više ne dolaze kako su dolazili nekad i zbog toga su sobe u Nha Trangu prazne, što po jednostavnom ključu ponude i potražnje rezultira nižom cijenom. Za cijenu jednog sladoleda u Dubrovniku, čovjek ovdje može unajmiti sjajnu sobu s pogledom na more. Toliko sjajnu da ga u određenom trenutku počne gristi savjest i poželi da je platio više, ali onda u predvorju hotela ugleda debelog Budu i sve ponovo sjedne na svoje mjesto: luksuz za sitne pare ... uzimaj! Došli smo na stanicu s namjerom da krenemo putem sjevera. Upitali smo prodavačicu za koji grad stranci kupuju najmanje karata. Rekla je za Đong Hoi. U večernjim smo se satima našli na obalama rijeke Nhat Le. Iako po našim standardima nije bilo kasno, tek oko 23 sata, u Vijetnamu je većina već dobrano hrkala. Ovdje se ljudi bude rano, kreću svojim poslom; i zaspu rano ... osim ako nisu ovisnici o karaokama.
KRATKE CRTICE: Iz kraljevstva Aleksandrovog

KRATKE CRTICE: Iz kraljevstva Aleksandrovog

“Hrvati su svi Srbi, samo su zaboravili”, uvjerava me moj taksist dok me vozi sa stanice. Inače, porijeklom je iz Crne Gore. „Svi Bošnjaci su Srbi. I mi Crnogorci isto. I Makedonci. Samo su zaboravili jer im je zapad rekao da su nešto drugo“, nastavlja, a potom mi vožnju do Beogradskog sajma, od jedva kilometar i pol, pokušava naplatiti 2.000 dinara. Kao i na autobusnoj stanici, izgleda da su i taksisti koji čekaju na Prokopu redom prevaranti. Postavili su ogromne ekrane u prozore Palače Albanija. Svake večeri na ekranima se vrte srpske zastave. Nešto dalje, na uličnom zidu, nalazi se mural u bojama srpske zastave. "Kad se vojska vrati na Kosovo" glasi ispisani slogan na zastavi. Ni ekrana ni slogana na muralu nije bilo za mog zadnjem boravka ovdje.
IZ BEOGRADA NA MARŠ MIRA U SREBRENICU: Dok se čuje i zadnji korak - žrtve neće biti zaboravljene

IZ BEOGRADA NA MARŠ MIRA U SREBRENICU: Dok se čuje i zadnji korak - žrtve neće biti zaboravljene

Ove godine je naša „delegacija“ iz Beograda brojala jednog člana više nego prošle godine. Ukupno nas četiri je stiglo u Potočare i to je ono što se broji bez obzira da li tokom puta posustajali, ili odakle kretali. I neka naredne bude pet, trebamo biti zadovoljni. Pet, ali od srca. Dugo se ta kolona vukla da bi, kad je zvizdan već uveliko upekao, krenulo nekim svojim tempom. I već prvi dan je bilo vidljivo da organizacija nije baš sjajna. Šuma kojom se krećemo predstavlja ogromnu grobnicu. Moguće je da su neka od oko 1.000 ostataka tijela tu ukopana. Svako skretanje sa puta ujedno otvara mogućnost da gazite po nečijim kostima. Na ovaj put se ne ide ukoliko niste 100 posto sigurni u uspjeh. Sudjelovanje na Maršu mira prije svega bi trebalo značiti odavanje počasti ubijenima, ali i onima koji su 1995. ovaj put prošli

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OD LONDONA DO PULE: Radost Knjige

    14.12.2024.

    Predrag Finci

    OD LONDONA DO PULE: Radost Knjige

  2. OD KARTONA NAPRAVILI SLONA: Kako su benigne božićne kuglice potresle Hrvatsku?

    03.12.2024.

    Boris Pavelić

    OD KARTONA NAPRAVILI SLONA: Kako su benigne božićne kuglice potresle Hrvatsku?

  3. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Najčišća prljava mladost

    26.11.2024.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Najčišća prljava mladost

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije