KINA, LJUBAV NA TRI TJEDNA: Miris tamjana, odsjaj neona i šapat prošlosti

KINA, LJUBAV NA TRI TJEDNA: Miris tamjana, odsjaj neona i šapat prošlosti

Nakon dana u klasičnoj palači opet se osjećamo kao da idemo u budućnost, obilazimo nebodere u pekinškom središnjem poslovnom okrugu. Iz metroa izlazimo na blef kroz jedan od izlaza kojih je uvijek puno i nađemo se usred ogromnog trgovačkog centra. Osjećamo se kao budale, ne znamo gdje smo, ne znamo treba li ići gore ili dolje, na kojoj razini je ulica. Tako izgubljeno lutamo neko vrijeme dok ne nabasamo na izlaz gdje nam uniformirani čuvar otvori vrata, a mi izjurimo van. Odmah nas zapanje dimenzije zgrada među kojima se nalazimo. Cilj nam je CCTV, poznati Koolhasov neboder s rupom, no čitav ambijent je futuristički. Na sve strane stakleni divovi, no među svima njima, iako ga drugi nadvisuju, samo pred Koolhasovim se osjećam kao da stojim pred remek djelom. Muvamo se tu dok ne padne noć, neboderi zasvijetle, a mi opet lovimo zadnji metro za hotel.
IZMEĐU STVARNOSTI I BAJKE: Od „Avatar planine“, preko prženih skakakavaca, do hanfu djevojaka

IZMEĐU STVARNOSTI I BAJKE: Od „Avatar planine“, preko prženih skakakavaca, do hanfu djevojaka

Grad nas zadivljuje, svaki kutak u koji zavirimo je šarmantan na svoj način. U šetnji Toni odlučuje isprobati domaću ponudu prženih skakavaca i larvi, na što se meni okreće želudac. Onda primijetim nekog lokalnog klinca koji s istim gađenjem gleda pržene škorpione pa zaključim da ni Kinezi to baš ne jedu pod normalno. Pri lutanju stižemo i do nekog parkirališta na kraju slijepe ulice. Dok tražim postoji li neki tajni izlaz primjećujem kako su svi auti luksuzni. Ne kužim se u automobile, pogotovo u kineske brendove, no za Tesle i Audije znam da nisu jeftini. Pretpostavljam da vozni park između ostalog izgleda ovako dobro jer su svi auti električni, znači da su svi relativno novi. Inače, smještaj, prijevoz i hrana su jeftini u Kini, a ulaznice za znamenitosti su nešto skuplje. Ručamo za par eura, no ulaznice za nacionalni park smo platili oko 300.
TEHNOLOŠKA DŽUNGLA: Kad bankovna kartica ne vrijedi, a QR kod vlada svijetom

TEHNOLOŠKA DŽUNGLA: Kad bankovna kartica ne vrijedi, a QR kod vlada svijetom

Eto nas u Kini. Uzbuđena, ali i prestrašena, izlazim na šangajski aerodrom. Toni, moj muž, puno je opušteniji, on je manje čitao kamo idemo. Kupujemo kinesku SIM karticu, kupili smo si VPN-ove i nadamo se da ćemo imati normalan i slobodan pristup internetu. Bilo bi bolje kupiti e-SIM, no naši mobiteli ga ne podržavaju. Bez VPN-a nema ni mejla, ni fejsa, ni vibera, ni whatsappa, niti jednog načina komunikacije na koji smo naviknuti. Sve funkcionira preko aplikacija, bez njih nema ni plaćanja u trgovini, ni kupnje ulaznica, ni taksija. Na moje nuđenje Visa ili Revolut kartice samo odmahuju glavom, jer ovdje funkcionira samo QR Kod. Već pomireni s tim da do sutra nećemo ništa ni piti ni jesti, hodajući prema prvoj lokaciji nailazimo na zgrade koje izgledaju kao Kina u mojoj dječjoj slikovnici o putovanjima Marka Pola. S druge strane, nevjerojatan je razvoj infrastrukture u ovoj zemlji.
HLADNJAK SOLIDARNOSTI: Primjer uspješne borbe protiv bacanja hrane i društvene nejednakosti

HLADNJAK SOLIDARNOSTI: Primjer uspješne borbe protiv bacanja hrane i društvene nejednakosti

Dugački red stvara se ispred kućice u Mölndalu, predgrađu Göteborga, grada na zapadnoj obali Švedske. Šarolika skupina u kojoj prevladavaju penzioneri, studenti i migranti čeka besplatnu hranu. Svaki četvrtak ovdje se dijele viškovi donirani iz lokalnih trgovina, kafića, pekara i restorana. Svi su dobrodošli i hrane ima za sve koji se pojave. Bez ikakve papirologije, birokracije ili provjere identifikacijskih dokumenata. Švedska se kod nas nerijetko percipira kao utopija, država blagostanja koja brine za sve, u kojoj nema siromaštva, a institucije besprijekorno funkcioniraju … U stvarnosti, siromaštvo je itekako prisutno, ali kreativni i poduzetni Šveđani našli su načina da i tome doskoče kroz inicijative odozdo, usmjerene na marginalizirane članove društva, one koje je i slavna švedska država blagostanja „previdjela“ i zaboravila. Slično bi se moglo i moralo primijeniti i u Hrvatskoj.
MALA PRIČA IZ SAVSKE: Razularena malograđanština ili Vele u zemlji čudesa

MALA PRIČA IZ SAVSKE: Razularena malograđanština ili Vele u zemlji čudesa

U srcu zagrebačke Savske ceste, između Cibone i Zagrepčanke, gdje tramvaji neumorno klize tračnicama, a prolaznici idu za svojim poslom, prije nekoliko se mjeseci otvorila cvjećarnica koja prkosi svakodnevici i čini grad barem malo zelenijim i zanimljivijim, a u svijet tamošnjih biljaka unosi dašak rock'n'rolla. Naime, vlasnik „Razularene malograđanštine“, Velebit Kalinić, zvat ćemo ga Vele, svojim biljkama pušta isključivo rock i kaže da im se to itekako sviđa. Dok stojimo ispred cvjećarnice, gledamo prolaznike. Malo tko prođe, a da mu reklama s imenom cvjećare ne izmami osmijeh, a i oni koji žure, makar nakratko, zastanu pred izlogom u kojem se nalazi pravi mali botanički vrt. Neki od njih, a sebe ubrajam među takve, tada izgledaju kao djeca ispred trgovine slatkiša. Rijetki kupci mogu odoljeti znatiželji pa da Veleta ne upitaju otkud mu to ime. Pitam i ja, šta ću.
OVO JE DŽABAC - MALI DUĆAN BEZ NOVCA: Antikapitalistički „eksperiment“ usred Zagreba

OVO JE DŽABAC - MALI DUĆAN BEZ NOVCA: Antikapitalistički „eksperiment“ usred Zagreba

Neobično sunčani petak za ovo doba godine. Ispred kućice na sjeveru zagrebačke Trešnjevke polako se okupljaju ljudi. Ugodna i prijateljska atmosfera, čuju se španjolski i engleski jezik, tu i tamo zvuci gitare, uokolo neumorno trčkara jedan psić. Unutra, prostorija puna svježeg povrća i voća, brašna, veganskog mlijeka, namaza, pića, kave, higijenskih potrepština, kozmetike, odjeće i obuće, knjiga ... I – pazite sad – sve je to besplatno. Ovo je Džabac. Prostor bez novca i bez krađe. Ukoliko ugledate nešto što vam se svidi ili vam treba, slobodno to možete uzeti i ne morate pitati “smijem li”. Džabac je, naime, “dućan za džabe” - besplatni dućan koji radi na principu samoorganiziranja i, kako kažu organizatori, služi kao prostor socijalizacije i izgradnje zajednice, gdje svatko može doći i uzeti što treba, bez ikakve novčane transakcije, i bez obveze da nešto ostavi (iako, naravno, i to može).
FOTO REPORTAŽA: Borbe pijetlova kao ritual veći od obične pobjede

FOTO REPORTAŽA: Borbe pijetlova kao ritual veći od obične pobjede

Večer pada na predgrađe Luang Prabanga, a miris zemlje i paljevine širi se zrakom. U jednom od tih skrivenih kutaka, u tišini koju narušava samo zvuk ptica i cvrčaka, okuplja se grupa ljudi. Nakon što parkiraju svoje mopede, ulaze unutar velike nadstrešnice koja je kao stvorena za noćni život: glasna muzika, šank s pićima, staze za boćanje, biljar … To su svakodnevni ljudi kakve susrećemo svugdje na svijetu: stočari, trgovci, ljudi od kredita i sreće, i svi oni sa zajedničkim interesom – pijetlovi. Drže ih kao ratnike, ispod ruku, u drvenim kutijama koje su prekrivene tkaninama, tek da se nazire njihov zlatni sjaj. Pijetlovi, posebno istrenirani, spremni su na ono najvažnije – borbu koja će dokazati koji je od njih najjači. Borbe su ovdje na sjeveru Laosa ritual, način života i prilika za ostvarenje osobne časti. Atmosfera je u takvim trenucima nabijena adrenalinom. Lica ljudi su ozbiljna.
KRONIKA JEDNOG PROPADANJA: In memoriam posljednjem kiosku

KRONIKA JEDNOG PROPADANJA: In memoriam posljednjem kiosku

„Željka, je'l istina da se zatvaran naš kiosk“, pitam je dok prolazim prema susjednoj pošti. Željka me pogleda i zaplače. Nakon 18 godina radnog staža, ostaje u svojim pedesetima, bez posla. Unatoč peticiji koju su potpisali gotovo svi Kostajničani, Tisak zatvara svoj kiosk. Sljedeći je udaljen 40 kilometara odavde. Željki i Meliti ovo su posljednji sati rada u Tisku. Čekaju kamion koji će doći po kiosk i zauvijek ga odvesti odavde. Za to vrijeme dolazi kombi s natpisom LEDO kako bi odnio svoj frižider za sladoled. Stiže i Marić security, parkiraju ravno ispred kioska, tehničar vadi lojtrice i za nekoliko minuta posla skida se alarm koji je štitio kiosk od onih provalnika. Taj je kiosk obilježio sva djetinjstva prijeratnog i poslijeratnog razdoblja moga gradića na obalama Une. Dok Željka i Melita čiste, prisjećamo se zajedno značaja ovog mjesta koje, shvatili ste, za ovaj grad nije bilo samo kiosk, nego nešto puno više.
BILI SMO NA OPSADI BEOGRADSKE AUTOKOMANDE: „Ova mladost će to da završi“

BILI SMO NA OPSADI BEOGRADSKE AUTOKOMANDE: „Ova mladost će to da završi“

Ono što karakteriše ove blokade jeste dovitljivost studenata u izradi transparenata i poruka. Tako na jednom od njih stoji „Studentski zahtevi za neupućene“, kao novo izdanje popularnog serijala knjiga za neupućene. Danima pred najavu blokade Autokomande pozivani su građani da pomognu svojim donacijama u vidu prehrane i napitaka. Tačno na sredini blokade zatičemo grupu koja stoji iza bifea „Blokada“. Plaćanje osmehom, piše. Baš u tom trenutku dolazi žena sa nekoliko kesa toplih kiflica. Andrea, koji sa još tri devojke dežura ispred „bifea“ navodi da građani dostavljaju kiflice, slatkiše, slaniše, a da će oni tokom dana kuvati kafu i čajeve. Organizovali su se u smenama da pokriju 24 sata. „Mi smo tu od osam. Popodne dolazi druga ekipa koja će biti do ponoći, pa sledeća u šest ujutru. Nismo svi studenti. Ima nas i radnog naroda jer solidarnost je jako bitna“, kaže. Ključni je to pojam od samog početka. Solidarnost.
KAO OTOK U OLUJNOM MORU: Rastafarijanska utopija u Etiopiji

KAO OTOK U OLUJNOM MORU: Rastafarijanska utopija u Etiopiji

Tih je mjeseci u Etiopiji vladalo izvanredno stanje i na svakog se stranca gledalo sa sumnjom. Rat na sjeveru se širio, pa su gotovo svi stranci napustili zemlju, a oni koji su ostali i govorili, čak i najtiše, protiv vojnog narativa, bili bi označeni kao špijuni. Ksenofobija je također stigla na jug, u Šašamene. Jedan krivi korak poput vađenja fotoaparata ili snimača zvuka na ulici, smjesta bi izazvao poglede nepovjerenje. Neki čovjek preko puta odmah se uhvatio svog telefona i krenuo nazivati broj samo njemu znan. Agenti bi se rado nasladili s nekim tko krivo izvještava o njihovoj zemlji. Mediji su, naime, donedavnog miljenika zapada, premijera Abiyja Ahmeda, inače nekadašnjeg dobitnika Nobelove nagrade za mir, počeli nazivati sudionikom u genocidu. Njegovom se establišmentu to nije dopalo, a oni koji su izvještavali bivali su označeni jednostavnom riječju „farang“, odnosno stranac.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. KUDA PLOVI OVAJ BROD: Trijumfalni povratak oligarha

    06.10.2025.

    Sofija Kordić

    KUDA PLOVI OVAJ BROD: Trijumfalni povratak oligarha

  2. TRAGOM „CRNE LISTE“: Šta je nama Charlie Kirk?

    02.10.2025.

    Srđan Puhalo

    TRAGOM „CRNE LISTE“: Šta je nama Charlie Kirk?

  3. FRAGMENTI IZ DNEVNIKA - LÁSZLÓ VÉGEL: Rane su dublje

    25.09.2025.

    László Végel

    FRAGMENTI IZ DNEVNIKA - LÁSZLÓ VÉGEL: Rane su dublje

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije