Već sam pomislio kako je neobično da nema kontra-skupa, ali sam se prevario. Odjednom odnekud dopire graja. Približava nam se. Čuju se zvižduci, neki povici i pljeskanje, sve to uz poneki elektronski beat. Prosvjednici su, za razliku od onoga što se prošli put moglo vidjeti u medijima, bili nešto maštovitiji. Izgled i transparenti su to potvrdili. Kako je trenutno period maškaranja i u žiži je riječki karneval, tako su i prosvjednici došli u raznim izdanjima. Molitelji su do tada bili jako tihi i njihova molitva nije bila zamjetna. Međutim, s dolaskom prosvjednika i njihovom bukom koju proizvode, kreće gromoglasno odjekivati pjesma i s druge strane: „Ave, Ave, Ave Maria!“. Neki od prosvjednika nose transparent sa slikom Borata i porukom "Muževni budite!". Netom, nakon što su stigli, njihov zvučnik u stranu sklanja jedan od policajaca.

Još prošlog tjedna sam posjetio nekoliko sela Petrinje i Pounja. Krenuo sam iz Kostajnice prema Hrastovačkoj gori pa iz smjera Petrinje prema Glini. Od Hrastovice novim asfaltom prema Bačugi – onom selu u kojem je potres svinuo konstrukcije škole, odnosno Centra za kesten i šljivu. Novim asfaltnim putem brže savladavam krivine i brzo sam u Bačugi. Velik broj kuća je srušen i sad su na njihovim mjestima samo praznine. Na vrh brijega stara škola u ruševini stoji baš onakva kakvu sam je fotografirao prije tri godine. Ispred nje u dvorištu stoji fotelja. Divan scenski prizor za, na primjer, Očekivanje Godota. Poslije Malog Gradeca stižem u zaselak Kozaperovice. Skretanje ulijevo na polje i tu ostavljam auto jer je put mokar, a ne želim zaglaviti u blatu. Obuvam bakandže pa ću još kilometar pješke do Milana. Nosim mu deset kila šećera i kavu. Neće trebati do Gline po namirnice barem neko vrijeme.

Sastajao sam se i rastajao po Novom Sadu cijelu subotu, zvao Beograd, kontaktirao Zagreb, ama koga god sam uspio dobiti - nije mi znao reći ništa. Tajna pokrajinskih izbora nije mi se otkrivala i već sam kod sebe primjećivao tikove, prve znakove predizborne nervoze. Posjetio sam čak i jednog umirovljenog političara, ali on se odao umjetnosti i umjetnoj inteligenciji pa ni od toga nije bilo ništa. Važan sastanak čekao me poslijepodne; sastanak od kojeg će možda sve ovisiti. Na Salašu kod Laze dogovorio sam ručak s Lászlóm i Anikom Végel. On je pisac, ona novinarka. U mladosti je bila bliska motociklističkim bandama. Mislio sam da će mi se, uz pivo i pečena rebarca, tajna pokrajinskih izbora napokon otkriti. Végel me upozoravao na primitivce, na lukave ljude koji žele biti elita i prave se da čitaju knjige. Kako se ja pravim da sam pročitao sve njegove knjige, žacnuo sam se pri pomisli da je ta žaoka namijenjena meni.

Subota je ujutro, a po prometu bi čovjek rekao da je radni dan. Ako ne poznaje Beograd. Tko ga poznaje, zna da je radnim danom na njegovim ulicama mali prometni pakao. Beograd znamo da je napučen ljudima, a automobilima - automobilima je napučen preko svake mjere. Tamo vrijedi zakon jačeg; dobro pazi kad prelaziš cestu i kad ti je upaljeno zeleno. Zgazit će te neki nakoksani luđak kao pečurku, naročito subotom uvečer i subotom rano ujutro i subotom generalno. S broja tristo iz Vojvode Stepe do centra pješke ima, brat bratu, sat i petnaest. Sa desne strane novogradnja; novogradnja, novogradnja, novogradnja ... Navalio investitor kao Jug Bogdan na sendvič s parizerom. Jedna prekrasna kućica na broju 44 odolijeva naletima investitora. Zauzela im je, garant, pet milijuna eura.

Jan se sa svojom suputnicom, 23-godišnjom Augustinom, odlučio za suživot sa prirodom. Tek su stigli i puno je posla ispred njih. Pokazali su mi zemljište, te opisali kako planiraju nabaviti životinje, okopati zemlju, posaditi povrće, očistiti grmlje oko divljih voćaka, te osposobiti kuću za život. Priznajem da sam ih slušao sa sumnjom iako sam se divio njihovoj samouvjerenosti. Naime, nije bilo struje, nije bilo vode, objekt je djelovao vrlo ruševno sa svim pukotinama koje su nastale tijekom potresa. Bunar je bio začepljen, neočišćen. Krov je trebalo pošteno zakrpati. Imali su samo dobru volju, te stari žuti poštanski kombi. Sretao sam u životu ovakve tipove ljudi koji su poput nomada obilazili svijet. Možda ipak nakon više od četrdesetak zemalja koje su posjetili, ima nešto posebno na ovom mjestu gdje su se odlučili usidriti.

Ne možete vidjeti ulicu od ljudi. Straga masa. Sprijeda masa. Ulica Kneza Miloša u centru Beograda u petak više nije bila ulica. Ona je protest. Rade samo semafori. Nitko ne zna zašto. Jedan grad je na ulici. Ne postoji drugi način da se to objasni. Gomile učenika. Imaju dvanaest, trinaest, četrnaest godina. Ne žele da se na njih puca. I možeš ih razumjeti. Tu su veterani prosvjeda protiv Slobodana Miloševića, od kojih su neki bili u političkoj hibernaciji deset i više godina. Studenti, penzioneri, roditelji i manja delegacija rudara Jedinstva Kolubara. Kada su 2000. godine sudjelovali u demonstracijama protiv Miloševića, režim je pao. Ovaj put je to samo šačica ljudi iz rudnika. Ali šačica koja daje nadu. Dok sa svojim zastavama ulaze u demonstracije na početnoj točki ispred parlamenta, masa im počinje pljeskati.