Zašto mi je ovaj sajam najdraži? Godinama sam bio dio frankfurtskog sajma, pa onih u Beču, Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Beogradu, Tirani i Sofiji, ali samo sam u Leipzigu osjećao kako cijeli grad diše u ritmu književnosti koji pulsira sa sajma. Onaj slogan „Leipzig liest“ („Leipzig čita“), nije samo farsa, nego konkretni koncept u kojem za vrijeme sajamskih dana na desetine gradskih lokacija, kafića, teatara, kina, muzeja i raznih dvorana otvaraju svoja vrata književnim predstavljanjima, pa u večernjim satima možete naići, primjerice, na nigerijsku autoricu koja čita iz svoje knjige u nekom kafiću, dok preko puta albanski pjesnik predstavlja svoju zbirku poezije prevedene na njemački, a u publici sjede Nijemci, Albanci, Česi, Korejanci … Razmjena svih tih kultura gradi nadu u bolje sutra.

Naprijed se stavlja veliki transparent, a kolonu uz momka s megafonom predvodi četiri-pet nabildanih mladića koji njeguju opasan izgled, kao da su upravo sišli s neke navijačke tribine. Naizmjence se izvikuje „Dinko odlazi“, pa skandira „Kosovo je srce Srbije“, a svako malo momak s megafonom zaustavlja kolonu i poziva studente iz okolnih fakultetskih zgrada da im se pridruže. Jedan u crnoj trenerci silno želi da se pjeva „Izađi mala“. Ipak, sudeći po pogledima prema tom momku koji, svojim neskrivenim veseljem i širokim osmjehom, pokazuje da je ovu akciju shvatio kao priliku za dobru zabavu, čini se da još nije vrijeme za ovu muzičku numeru. Kolona napokon stiže pred Filozofski, u ulici Zorana Đinđića. Momak s megafonom, nabildani i još desetak mladih staje na ulaz u zgradu. Tu je i mladić s majicom na kojoj se nalazi fotografija Legije.

Ispred jedne novosadske zgrade okupilo se par stotina ljudi s namerom da pomognu u krečenju. A krečio se skaredni grafit koji je pre nekoliko dana osvanuo na ulazu u stambenu zgradu gde živi novinar i profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, Dinko Gruhonjić, sa svojom porodicom. Preteći grafit, „Dinko-Šakiću za večni dom si spreman“, uz potpis „Srpska Vojvodina“, usledio je nakon što se Gruhonjiću danima pretilo po društvenim mrežama, a političari su, skupa sa za asistenciju uvek spremnim tabloidima, dolevali ulje na vatru javno vređajući novosadskog profesora. Provokatori su se pojavili i sada. Mladići koji su se predstavili kao "čuvari grafita", šutirali su kante s farbom i pribor za krečenje, da bi posle stigao i provokator koji se navezao s autom među ljude i nazivao ih "ustašama".

Dok pijemo kavu pored ceste, naslonjeni na srušena stabla, autom prođu mještani obližnjeg sela, svaki od njih mahne i pozdravi. Maleno je ovo područje i svi se poznaju, a vidjeti jednu djevojku iz nepalskog Melamchija je za nas egzotika, isto kao što smo mi egzotika Nepalcima. A i toliko je danas malo ljudi u ovim krajevima da se maše i nepoznatima, ako se tu nekim slučajem zateknu. „Bilo mi je jako teško napustiti svoju obitelj i zemlju. Čežnja za domom, usamljenost, stres i tjeskoba osjećaji su koji su me obuzeli nakon preseljenja ovamo, iako sam se selila radi bolje prilike za posao, novog početka svog života. U Nepalu se mnogi mladi sele u druge zemlje radi boljeg obrazovanja, boljih prilika za posao i boljeg života“, kaže mi Amreeta kada je upitah kako joj je ovdje bez obitelji koja je ostala u Nepalu.

Već sam pomislio kako je neobično da nema kontra-skupa, ali sam se prevario. Odjednom odnekud dopire graja. Približava nam se. Čuju se zvižduci, neki povici i pljeskanje, sve to uz poneki elektronski beat. Prosvjednici su, za razliku od onoga što se prošli put moglo vidjeti u medijima, bili nešto maštovitiji. Izgled i transparenti su to potvrdili. Kako je trenutno period maškaranja i u žiži je riječki karneval, tako su i prosvjednici došli u raznim izdanjima. Molitelji su do tada bili jako tihi i njihova molitva nije bila zamjetna. Međutim, s dolaskom prosvjednika i njihovom bukom koju proizvode, kreće gromoglasno odjekivati pjesma i s druge strane: „Ave, Ave, Ave Maria!“. Neki od prosvjednika nose transparent sa slikom Borata i porukom "Muževni budite!". Netom, nakon što su stigli, njihov zvučnik u stranu sklanja jedan od policajaca.

Još prošlog tjedna sam posjetio nekoliko sela Petrinje i Pounja. Krenuo sam iz Kostajnice prema Hrastovačkoj gori pa iz smjera Petrinje prema Glini. Od Hrastovice novim asfaltom prema Bačugi – onom selu u kojem je potres svinuo konstrukcije škole, odnosno Centra za kesten i šljivu. Novim asfaltnim putem brže savladavam krivine i brzo sam u Bačugi. Velik broj kuća je srušen i sad su na njihovim mjestima samo praznine. Na vrh brijega stara škola u ruševini stoji baš onakva kakvu sam je fotografirao prije tri godine. Ispred nje u dvorištu stoji fotelja. Divan scenski prizor za, na primjer, Očekivanje Godota. Poslije Malog Gradeca stižem u zaselak Kozaperovice. Skretanje ulijevo na polje i tu ostavljam auto jer je put mokar, a ne želim zaglaviti u blatu. Obuvam bakandže pa ću još kilometar pješke do Milana. Nosim mu deset kila šećera i kavu. Neće trebati do Gline po namirnice barem neko vrijeme.