Boška Buhu su 27. septembra 1943. godine, u selu Jabuka nedaleko Prijepolja, ubili četnici iz zasede. Imao je 17 godina. Da je ostao kojim slučajem u svom selu Gradina, nedaleko Virovitice, pitanje je da li bi i toliko dočekao jer tamo su harale ustaše. U kolektivnoj svesti pionira iz SFRJ urezana je filmska scena sata iz kog na travu curi sol, dok u pozadini idu taktovi pesme Dušana Radovića, koje je uglazbio Zoran Simjanović, a otpevao Oliver Dragojević: „Nek nas sete ove slike, na tu decu, na te đake, što su mali, mali za vojnike, a veliki za junake“. Tačno na mestu gde je Boško stradao danas se kočoperi 17 borova. Za svaku njegovu godinu života po jedan. I tačno na 81. godišnjicu pogibije Boška Buhe, na Jabuci, u okviru Memorijalnog kompleksa koji nosi ime po narodnom heroju Bošku Buhi, na mestu njegovog stradanja neka druga mladost gleda i sluša istoričarku Sanju Petrović Todosijević.

Čovjek uz cestu prodaje sokolove. Na glavi nosi pakul, puši cigaretu i pokazuje rijetke zube na koje se navukla patina dugogodišnjeg zanemarivanja. Sokolovi sjaje u punoj ljepoti, dok privezanih nožica i s iznenađujućom smirenošću promatraju gust promet i ulicu kroz koju se ljudi probijaju udišući ispušne plinove. Trguje se, živo je, grad je u svom regularnom dnevnom ritmu. Jedan dječak zastane i kupi sladoled s pokretnih kolica, drugi uzima hladan jogurt s krastavcima. Kabul je danas, kao što će svatko posvjedočiti, siguran. Stotine kontrolnih točaka nalazi se na cestovnim ulazima u grad. Ulice su nadalje patrolirane prometnom, ali i specijalnom policijom. Želite li ući u strogi centar grada, proći ćete još dodatnih provjera i to najčešće od ljudi koji su do prije tri godine sami postavljali bombe. Nema tog mladog pismenog čovjeka ovdje koji ne mašta o odlasku. Nema toga koji barem jednom nije pomislio na opciju.

Napušteni kostur nedovršenog mini-marketa, kričave boje praznog kafića i sveopća pustoš podsjećaju nas da je između Libije i nas manje kilometara, nego između Zagreba i Pule. Pristajemo na mjesto koje ne slovi samo kao geografski udaljeno, nego kao udaljeno od bilo kojeg oblika civilizacije, na najjužniju točku Europe - otok Gavdos. Po zimi na njemu živi svega šezdeset stanovnika. Ima jednog policajca, nema pitke vode, preko polovice taverni-restorana na njemu je otvoreno nakon Covida, a struja je provedena tek sredinom devedesetih. Upravo je zbog te dislociranosti u nekim krugovima zaboravljeni Gavdos stekao slavu. Naime, trećina stalnog stanovništva nisu otočani, nego kontrakulturaši koji su u izoliranosti otoka pronašli ultimativni bijeg od sistema. Njegova hipnotička čar već od šezdesetih godina prošlog stoljeća priskrbila mu je status Svetog grala svakog bohoa, hipija i nudista.

Ulicama Mazar-e Šarifa, grada od nekih pola milijuna stanovnika, na biciklu je, još uvijek u majici dugih rukava, prolazio Samim. Apsolvent na studiju veterine, čovjek čiji besprijekorni engleski zvuči kao da je odgojen na američkom jugu, kreativac zaluđen rap glazbom i ikonama hip hop kulture devedesetih. U džepu drži mobitel, a u ušima slušalice. Diskretno je slušao glazbu. Na upit talibanskog službenika koji mu je prepriječio put, odgovorio je iskreno, ali nije znao da iskrenost u ovom slučaju nije dobra. Zabranjeno je slušati glazbu, to nije u duhu islama. Službenik mu je oduzeo mobitel i pregledao njegove razgovore na društvenim mrežama uslijed čega je utvrđeno da glazba nije jedini zločin ovog mladog čovjeka. Nisu samo njegove uši haramile, već i oči - dopisivao se s djevojkama. Kazna: tri disciplinska šamara na licu mjesta. Tad mu je postalo jasno: glazba – ne, djevojke – ne, molitva – da.