Otprilike 700, možda i koja stotina više, okupila se ispred spomenika antifašistima na Brezovači gdje su prvo polagali cvijeće i vijence u spomen 98 palih boraca. Dio se uputio autobusima ka vrhu, a ostatak se pripremao za „marš“ dug devet kilometara. Na čelu kolone zastava Prve proleterske brigade, a u koloni više onih od 77 ili bar bliži 77. godini života, nego onih blizu sedam, iako se i takvih dalo naći. Istupite li iz kolone reći će vam da ne idete ispred zastave, jer to znači nepoštovanje. Zato su neki krenuli ranije. Istim putem, malo bržim tempom, baš kao Safija na koju smo naletjeli na putu ka vrhu. Iskustvo joj govori da su naredovniji posjetitelji Slovenci. „Najviše ih ima. Kad smo išli na Sutjesku ponijeli su svoju harmoniku, veselili se i pjevali“, prepričava nam Safija. Kasnije, kad stignemo do Velikog polja baš će nas gore sačekati grupa razdraganih Slovenaca sa pjesmom i harmonikom.

Meta su beduinska naselja koja se mogu vidjeti s glavne ceste – na prvi pogled nije posve jasno kakva su to naselja, niti jesu li to zaista naselja – nastambe s limovima umjesto krovova, pričvršćenih kamenjem i gumama. Na brdima iznad Ein Samiye vidi se drugačiji tip nastambi, bijela utvrđenja. I dok su sva izraelska doseljenička naselja ilegalna, postoje ona koja čak i Izrael smatra ilegalnima. Takozvane „outposts“ grade ekstremni pripadnici zajednice koji stanovnike Ein Samiye napadaju štapovima s noževima, spuštajući se s brda, prijeteći i napadajući, rušeći njihove i životinjske nastambe i ograde. Ne usuđujem se pitati, ali cijelo vrijeme mi, u posvemašnjoj naivnosti, zvoni pitanje: „Ali zašto se niste branili?“ Srećom pitanje ne izgovaram, jer objašnjenje uskoro stiže: „Branili smo se, ali su dvojicu strpali u zatvor i još smo morali platiti kazne“.

Uporno i neumoljivo kiša je natapala blatne seoske puteve. Selo se zove Martinovići i do njega će vas od Gline dovesti dvadesetak kilometara pohabane ceste uz koju se nižu tužni prizori kuća u kojima više nikoga nema. I prije potresa ovdje su kuće uglavnom bile vrlo neugledne, a nakon potresa puno je gore. Miljka, žilava starica od sedamdeset i koju, već dvije godine živi u jednom takvom kontejneru. U njenom zaseoku dvadesetak je kuća i sve su redom prazne. Voljela bi, umjesto u kontejneru, spavati u svom krevetu u kući, ali ne usudi se. S prozora joj prijeti crvena naljepnica. „Rekli su mi da ne smijem ni ulaziti, ali ja ulazim“, sliježe ramenima dok otvara vrata trošnog kućerka i zove nas da vidimo kako je prošla u potresu. A prošla je loše, na sve strane pukotine, zidovi su gotovo potpuno ogoljeni od žbuke

Do Hersona se ne stiže teško samo zbog porušenih mostova i poljskih blatnjavih puteva. Ukrajinske vlasti trude se oko toga što će i kad pokazati svijetu, tako da je Herson sad poseban biser koji služi za kreiranje medijske slike samoga rata, što znači da ne može ući bilo tko i bilo kad, već samo uz dosta jaku vojnu kontrolu. Cijela novinarska brigada čekala je tjedan dana ne bi li ušla u Herson, ali prolaz nije bio dozvoljen. Tad su, odjednom, iz ministarstva unutarnjih poslova, javili da će u srijedu ujutro u osam autobusi krenuti iz Mikolajiva za Herson. Pet punih autobusa, sve sami novinari i reporteri. Djelovalo je to kao nadrealna ekskurzija u kojoj domaćini pokazuju samo najbolje, odnosno, s obzirom na situaciju, samo najgore. U prvoj sceni, autobusi staju na mjestu gdje su još uvijek vidljivi ostaci granata na asfaltu.