UKRAJINSKI MEDIJSKI LUNAPARK: Mržnja će ovdje ostati još godinama

UKRAJINSKI MEDIJSKI LUNAPARK: Mržnja će ovdje ostati još godinama

Mržnja koja se razvija prema Rusima i ruskom jeziku ostat će ovdje još godinama. Vozeći se u automobilu s volonterima prema Buči, nisam samo jednom bio ispravljen oko izgovora imena glavnoga grada. “Rusi kažu Kijev, a mi kažemo Kyiv”, inzistirala je mlada volonterka Eva, koju krasi duga crvena kosa, pokrivena zelenom vojnom kapom. “Ne smiješ reći Dnjepar već Dnjipro, to je po ukrajinski”, ispravit će me kasnije i drugi put. Problem je to i za ljude koji govore suržik, odnosno mješavinu ukrajinskog i ruskog jezika, a takvih je u Ukrajini, posebno u istočnim regijama, mnogo. Suržik je inače naziv i za kruh napravljen od mješavine žitarica, a u Ukrajini su se jezici miješali stoljećima i taj je miks teško razmrsiti. Po logici stvari, zašto bi ga se i razmrsilo. Nije jezik taj koji ubija ljude, već čelična mašina koja gazi preko plodne zemlje.
LUPIGA NA DANU BIJELIH TRAKA: Može li stranac zavoljeti Prijedor?

LUPIGA NA DANU BIJELIH TRAKA: Može li stranac zavoljeti Prijedor?

Na terasi nad Trgom majora Zorana Karlice svirala je muzika. Dvadesetak do trideset ljudi pilo je svoju popodnevnu kavu, gledajući kako se ispred njih odvija program komemoracije. Mene je na trgu dopalo mjesto kod lokalnog prodavača knjiga, koji tamo ima stalni štand. Pokušao sam zametnuti razgovor želeći saznati što misli o ovom okupljanju, ali čovjek je bio nervozan. Odgovarao je nevoljko, kao da svaka riječ košta. „Je li vama netko stradao u ratu“, zanimalo me. „Ljudino, ostavi me na miru, gledaj svoja posla“, odgovorio je. Snimatelj s kojim sam doputovao pokušao je ući u zgradu robne kuće u potrazi za dobrim kadrom trga. Nisu mu dopustili da uđe i snima. Kad je povorka s transparentima krenula prema glavnom gradskom trgu, vlasnici lokalnih kafića i pekara poredanih niz ulicu nisu ugasili, niti stišali glazbu.
BOLI KAD SE RANE OHLADE: Na poprištima zločina s veteranima zaraćenih vojski

BOLI KAD SE RANE OHLADE: Na poprištima zločina s veteranima zaraćenih vojski

Idemo uzbrdo, sa Đokom Pupčevićem prema groblju u Trusini. Uzbrdica je ozbiljna, taman da se čovjek otrcano našali da ovdje ovce pasu pod zategnutom ručnom. U kosu koja se ruši ispod uskog asfaltiranog puta ukopane su bivše kuće. U njima rastu tankovijasta stabla, a zidove obuzimaju gusti busjeni zelenog raslinja. Upeklo sunce, ni blizu kako u Hercegovini zna, ali dovoljno jako da te na ovakvoj uzbrdici uspori kao da penješ zadnjih stotinu metara Prenja ili Čvrsnice. Đoko gazi lakše, a lakše i diše. Ima prednost, mršaviji je, a ima i štaku na koju se oslanja na svakom koraku. Ima i hendikep: čini mi se da nema nogu. Đoko, pitam ga, kako si stradao? Granata baćo, kaže on. Je li boljelo? Nije, kaže, samo osjetiš vrućinu od krvi koja ti natapa odjeću pa onda gledaš gdje te je dohvatilo. Kasnije boli, kad se rane ohlade.
LUPIGINA NOVINARKA U HARKIVU: Dobrodošli u ratni pakao iz kojeg bježe svi koji mogu

LUPIGINA NOVINARKA U HARKIVU: Dobrodošli u ratni pakao iz kojeg bježe svi koji mogu

Sergej nas iz centra Harkiva vozi u Saltivku, veliki kvart na rubu grada koji je od početka rata najizloženiji. Tamo granate padaju svakog dana. Dok se praznim ulicama primičemo Saltivki čujemo snažne detonacije. Sergej nas umiruje, kaže da trenutno čujemo ukrajinske snage. Kako je tako uvjeren, ne znamo, ali vjerujemo mu. Dolazimo na neka tri kilometra od ruske vojske gdje se zaustavljamo. Sergej preporučuje da ostanemo u autu, ali ipak izlazimo i fotografiramo sablasno praznu i uništenu četvrt u kojoj je malo tko ostao. Na naše inzistiranje da uđemo dublje u četvrt Sergej pristaje i vozi dalje. Sada smo na dva kilometra udaljeni od ruskih položaja. Dalje se ne može, jer je cesta neprohodna zbog granatiranja. „Imate pet minuta“, strogo upozorava naš vozač pa se žurimo fotografirati.
REPORTAŽA IZ UKRAJINSKOG SIMBOLA STRADANJA: „Ne mogu vjerovati da su nam ovo naša braća Rusi napravili“

REPORTAŽA IZ UKRAJINSKOG SIMBOLA STRADANJA: „Ne mogu vjerovati da su nam ovo naša braća Rusi napravili“

„Stani“, kažem kada uz cestu vidim razapetog Isusa na drvenom križu, a preko puta njega smrskan automobil. Na raskrižju gdje se skreće za Borođanku je drvena ploča na kojoj je sprejem napisano ime grada i stavljen „smajlić“ pa izlazim fotografirati. Tek kada ćemo se vraćati osjetit ću koliko poremećeno djeluje osmijeh baš na tom mjestu. Ulazimo u Borođanku i gledam u grad od kojeg nije ostalo gotovo ništa. Gledam ruševine, nečije intimne stvari razbacane posvuda okolo što mi djeluje potpuno perverzno, morbidno voajerski. Dok mi Mihajlo nije rekao da je središnji dio zgrade pred kojom stojimo u potpunosti razrušen, ova dva dijela koja još „stoje na nogama“ djelovala su kao dvije odvojene zgrade. Na trotoaru, potpuno nadrealno stoji stolica, predmet koji inače smatramo tako banalnim, a sada gledajući je mogu izmaštati cijeli nečiji život.
LUPIGA U UBIJENOM IRPINJU: Grad duhova u koji se nitko normalan ne bi vratio

LUPIGA U UBIJENOM IRPINJU: Grad duhova u koji se nitko normalan ne bi vratio

Andrij koji me vozi evidentno ima neki čin jer samo zbog njega možemo proći „check pointove“, odnosno kontrolne točke do Irpinja na kojima su vojnici. Nekoliko puta nas nisu htjeli pustiti jer se u Irpinj nije smjelo ovih nekoliko dana, izrečena je zabrana ulaska u ovaj grad nadomak Kijeva, ali je Andrij svaki put rekao da vozi novinare iz Hrvatske i pokazao vojnu iskaznicu. Imamo dozvolu fotografirati sve osim vojnika i kontrolnih točaka, iz sigurnosnih razloga, izrazito brinu da se držimo ceste i da ne daj Bože poginemo. Ulazimo u Irpinj i imamo što vidjeti. Irpinj je grad duhova i smrskanog stakla koje je posvuda. Ne pomaže ni tmurno vrijeme pa sve skupa izgleda dodatno jezivo. Većina prozora na zgradama i kućama je razbijena, što od eksplozija, što od pucnjave. I tako u nedogled, dokle vam pogled seže.
LUPIGINA NOVINARKA NA PUTU ZA KIJEV: Teško je misliti da je ovo nečiji tuđi rat

LUPIGINA NOVINARKA NA PUTU ZA KIJEV: Teško je misliti da je ovo nečiji tuđi rat

U Kijev stižemo nakon što je započeo policijski sat i opet imamo sreće koju ostali ljudi što su stigli vlakom, nažalost, nemaju. Mi, naime, dobivamo dozvolu izaći s kolodvora. Ostali putnici su morali ostati na kolodvoru cijelu noć, do šest ujutro kada završava policijski sat. I Denis prolazi s nama. Dogovoreno je već, kao prevoditelj. No problem je prijevoz. Ukoliko krenemo pješice po mrklom mraku ulicama u kojima je pogašena sva ulična rasvjeta potencijalne smo mete, a taksi ne vozi. Pitamo skupinu vojnika na kolodvoru za savjet. Jedan od njih, nakon što je čuo odakle smo, počne se smijati i reče: „Hrvatska, volim te“. Nakon međusobne konzultacije odluče da će nas oni odvesti. Potpuno pustim ulicama noćnog Kijeva brzo smo stigli do smještaja koji smo osigurali još prije nekoliko dana. Možda sam trebala osjećati strah.
REPORTAŽA UZ MIRIS KARDAMOMA I KAVE: Razglednica koja nikad neće dobiti poštansku marku

REPORTAŽA UZ MIRIS KARDAMOMA I KAVE: Razglednica koja nikad neće dobiti poštansku marku

Građanin sjedi u kavani, pije čaj, jede pecivo omotano papirom, puši cigaretu ... Kad zgotovi s hranom i s cigaretama on jednostavno otpad baci do dva metra od sebe, na nogostup. Tad priđe vlasnik lokala i ovako selektirano odložen otpad nogom napuca na pločnik. Od tog trenutka otpad se lagano vuče gradom, raznose ga psi i mačke i time ga usitnjuju. Ponekad netko skupi plastičnu bocu, ali načelno smeće se prije ili kasnije stopi s gradom ili ga proguta moćni Nil, rijeka koja guta govna još od antičkih vremena. Sve u svemu, dvadeset milijuna ljudi prigrlilo je ovu inovaciju i zasad, koliko vidim, funkcionira sasvim dobro. Egipat je okus slatkog crnog čaja i miris magarećeg govna pored ceste. Tamo gdje ljudi uz Nil životare i navodnjavaju svoja polja kao i prije pet tisuća godina, tamo živi pravi svijet, tamo je skrivena duša ove zemlje.
UJEDINJENI U BIJESU: „Šta mi mogu, ubili su mi dijete?“

UJEDINJENI U BIJESU: „Šta mi mogu, ubili su mi dijete?“

„Bihać“, „Banja Luka“, „Tuzla“ - govore njihovi transparenti dok ih ponosno drže pred kamerama. I „Travnik“, „Mostar“, „Zenica“ ... Mnogi od njih upravo su izašli iz jednog od 20 autobusa pristiglih iz svih krajeva zemlje, a koje su organizirali pokreti „Pravda za Dženana“ i „Pravda za Davida“. I, naravno, ima na tisuće ljudi iz Sarajeva, dok je nekoliko demonstranata ovamo stiglo i iz Beograda i crnogorskih Rožaja. Mediji procjenjuju da se ispred Bosanskog narodnog pozorišta okupilo oko 10.000 prosvjednika. Na ulici susrećemo starijeg muškarca. Nosi majicu s fotografijama ubijenih mladića i sa sloganom „Banja Luka i Sarajevo“. „Treći put sam ovdje na protestu“, kaže mi. Zove se Petar i dolazi iz Banjaluke. „Od početka sam u 'Pravdi za Davida', jer sam Davida lično poznavao i sviđao mi se njegov talent za pisanje. Mi smo u ovome zajedno i moramo zajedno voditi ovu bitku za budućnost sve naše djece”, govori mi Petar.
REPORTAŽA - SUZAVAC UMESTO TAMJANA: Dan ludila na Cetinju

REPORTAŽA - SUZAVAC UMESTO TAMJANA: Dan ludila na Cetinju

Krećem ka centru, pešice. Uspem da odmaknem nekih 500 metara, nosim antikorona masku, ali shvatam da ne mogu dalje. Udaljen sam dva i po kilometra od centra grada, a gušim se od suzavca. Oči mi natiču, ne mogu da nadišem… Ne mogu dalje, vraćam se kod dragog domaćina koji je prethodnu noć otvorio vrata svoje kuće da odspavamo neka dva-tri sata, iako me nikada pre nije video. Umivam se hladnom vodom, ispiram oči i grlo, i zovem prijatelje da neko dođe po mene autom, drugačije bez gas maske neće moći. Dolaze po mene, stižemo u kafanu u kojoj smo sinoć sedeli. Svi traže šolju mleka, kojeg nema, da očistimo pluća od suzavca. Prodavnice u Crnoj Gori nedeljom ne rade. A danas posebno ne rade. Ispiremo oči i nos rastvorom sirćeta i vode. Zatvaramo vrata od kafane, koja se puni ljudima. Suzavac ulazi unutra. Ulazi čovek, sprženog lica. Policija ga je pogodila šok bombom. Jedva je oči spasao. Šta će biti sa licem, videćemo.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Najčišća prljava mladost

    26.11.2024.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Najčišća prljava mladost

  2. ZAMOR OD DEMOKRACIJE: Baršun iz studenog 1989. godine nakon 35 godina izgleda kao grubo sukno

    20.11.2024.

    Sofija Kordić

    ZAMOR OD DEMOKRACIJE: Baršun iz studenog 1989. godine nakon 35 godina izgleda kao grubo sukno

  3. POSLANICA LANE BOBIĆ: Snažni dečki

    18.11.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Snažni dečki

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije