„Stani“, kažem kada uz cestu vidim razapetog Isusa na drvenom križu, a preko puta njega smrskan automobil. Na raskrižju gdje se skreće za Borođanku je drvena ploča na kojoj je sprejem napisano ime grada i stavljen „smajlić“ pa izlazim fotografirati. Tek kada ćemo se vraćati osjetit ću koliko poremećeno djeluje osmijeh baš na tom mjestu. Ulazimo u Borođanku i gledam u grad od kojeg nije ostalo gotovo ništa. Gledam ruševine, nečije intimne stvari razbacane posvuda okolo što mi djeluje potpuno perverzno, morbidno voajerski. Dok mi Mihajlo nije rekao da je središnji dio zgrade pred kojom stojimo u potpunosti razrušen, ova dva dijela koja još „stoje na nogama“ djelovala su kao dvije odvojene zgrade. Na trotoaru, potpuno nadrealno stoji stolica, predmet koji inače smatramo tako banalnim, a sada gledajući je mogu izmaštati cijeli nečiji život.

Andrij koji me vozi evidentno ima neki čin jer samo zbog njega možemo proći „check pointove“, odnosno kontrolne točke do Irpinja na kojima su vojnici. Nekoliko puta nas nisu htjeli pustiti jer se u Irpinj nije smjelo ovih nekoliko dana, izrečena je zabrana ulaska u ovaj grad nadomak Kijeva, ali je Andrij svaki put rekao da vozi novinare iz Hrvatske i pokazao vojnu iskaznicu. Imamo dozvolu fotografirati sve osim vojnika i kontrolnih točaka, iz sigurnosnih razloga, izrazito brinu da se držimo ceste i da ne daj Bože poginemo. Ulazimo u Irpinj i imamo što vidjeti. Irpinj je grad duhova i smrskanog stakla koje je posvuda. Ne pomaže ni tmurno vrijeme pa sve skupa izgleda dodatno jezivo. Većina prozora na zgradama i kućama je razbijena, što od eksplozija, što od pucnjave. I tako u nedogled, dokle vam pogled seže.

U Kijev stižemo nakon što je započeo policijski sat i opet imamo sreće koju ostali ljudi što su stigli vlakom, nažalost, nemaju. Mi, naime, dobivamo dozvolu izaći s kolodvora. Ostali putnici su morali ostati na kolodvoru cijelu noć, do šest ujutro kada završava policijski sat. I Denis prolazi s nama. Dogovoreno je već, kao prevoditelj. No problem je prijevoz. Ukoliko krenemo pješice po mrklom mraku ulicama u kojima je pogašena sva ulična rasvjeta potencijalne smo mete, a taksi ne vozi. Pitamo skupinu vojnika na kolodvoru za savjet. Jedan od njih, nakon što je čuo odakle smo, počne se smijati i reče: „Hrvatska, volim te“. Nakon međusobne konzultacije odluče da će nas oni odvesti. Potpuno pustim ulicama noćnog Kijeva brzo smo stigli do smještaja koji smo osigurali još prije nekoliko dana. Možda sam trebala osjećati strah.

Građanin sjedi u kavani, pije čaj, jede pecivo omotano papirom, puši cigaretu ... Kad zgotovi s hranom i s cigaretama on jednostavno otpad baci do dva metra od sebe, na nogostup. Tad priđe vlasnik lokala i ovako selektirano odložen otpad nogom napuca na pločnik. Od tog trenutka otpad se lagano vuče gradom, raznose ga psi i mačke i time ga usitnjuju. Ponekad netko skupi plastičnu bocu, ali načelno smeće se prije ili kasnije stopi s gradom ili ga proguta moćni Nil, rijeka koja guta govna još od antičkih vremena. Sve u svemu, dvadeset milijuna ljudi prigrlilo je ovu inovaciju i zasad, koliko vidim, funkcionira sasvim dobro. Egipat je okus slatkog crnog čaja i miris magarećeg govna pored ceste. Tamo gdje ljudi uz Nil životare i navodnjavaju svoja polja kao i prije pet tisuća godina, tamo živi pravi svijet, tamo je skrivena duša ove zemlje.

„Bihać“, „Banja Luka“, „Tuzla“ - govore njihovi transparenti dok ih ponosno drže pred kamerama. I „Travnik“, „Mostar“, „Zenica“ ... Mnogi od njih upravo su izašli iz jednog od 20 autobusa pristiglih iz svih krajeva zemlje, a koje su organizirali pokreti „Pravda za Dženana“ i „Pravda za Davida“. I, naravno, ima na tisuće ljudi iz Sarajeva, dok je nekoliko demonstranata ovamo stiglo i iz Beograda i crnogorskih Rožaja. Mediji procjenjuju da se ispred Bosanskog narodnog pozorišta okupilo oko 10.000 prosvjednika. Na ulici susrećemo starijeg muškarca. Nosi majicu s fotografijama ubijenih mladića i sa sloganom „Banja Luka i Sarajevo“. „Treći put sam ovdje na protestu“, kaže mi. Zove se Petar i dolazi iz Banjaluke. „Od početka sam u 'Pravdi za Davida', jer sam Davida lično poznavao i sviđao mi se njegov talent za pisanje. Mi smo u ovome zajedno i moramo zajedno voditi ovu bitku za budućnost sve naše djece”, govori mi Petar.

Krećem ka centru, pešice. Uspem da odmaknem nekih 500 metara, nosim antikorona masku, ali shvatam da ne mogu dalje. Udaljen sam dva i po kilometra od centra grada, a gušim se od suzavca. Oči mi natiču, ne mogu da nadišem… Ne mogu dalje, vraćam se kod dragog domaćina koji je prethodnu noć otvorio vrata svoje kuće da odspavamo neka dva-tri sata, iako me nikada pre nije video. Umivam se hladnom vodom, ispiram oči i grlo, i zovem prijatelje da neko dođe po mene autom, drugačije bez gas maske neće moći. Dolaze po mene, stižemo u kafanu u kojoj smo sinoć sedeli. Svi traže šolju mleka, kojeg nema, da očistimo pluća od suzavca. Prodavnice u Crnoj Gori nedeljom ne rade. A danas posebno ne rade. Ispiremo oči i nos rastvorom sirćeta i vode. Zatvaramo vrata od kafane, koja se puni ljudima. Suzavac ulazi unutra. Ulazi čovek, sprženog lica. Policija ga je pogodila šok bombom. Jedva je oči spasao. Šta će biti sa licem, videćemo.