Autobusi u Libanonu nemaju vozni red. Voze kada se napune ili kada vozač zaključi da mu se isplati krenuti. Usto su i bezobrazno jeftini, za razliku od taksija. Ne treba nam dugo da pronađemo svoj autobus. Naprosto slijedimo glas koji se dere „Saida, Saida!“. Sat vremena kasnije nas šestero ambiciozni taksist uspio je nagurati u poluraspadnuti mercedes s kraja sedamdesetih. Vozi nas u Hezbolahov „Muzej otpora“, na lokaciju smještenu u libanonskim brdima, četrdesetak kilometara zračne linije od Bejruta i dvadesetak od granice s Izraelom. Mjesto je to posvećeno Hezbolahovoj borbi protiv izraelske okupacije južnog Libanona koja je trajala duge 22 godine, od 1978. do 2000. godine, kao i jednomjesečnom ratu između iz 2006. godine. Tamo nas preuzima Musa koji ima zadatak ispričati nam Hezbolahovu verziju povijesti.

Damask me probudio naglo, kao i svakog jutra. Prvo su do mene doprli zvuci automobilskih truba i guma kako se kotrljaju po širokim asfaltnim avenijama, koje sve vode do samog centra. Bez obzira na sinoćnje ispijanje araka, nisam osjećao mučninu niti su mi usta bila suha. Već sam poslije pola sata spretno silazio niz stepenice, pored soba u kojima već godinama žive izbjeglice iz raznih dijelova Sirije, pridošle iz ratom razorenih područja. Sjeo sam u predvorje gdje me čekao klasični sirijski doručak, zbog kojeg sam osjećao neugodu. Jer samo tri kilometra dalje prva je linija bojišta, tamo padaju bombe, uz njihov zvuk liježem svaku noć. I zaspim. Jer se u Siriji nalazi 20-ak gradova pod okruženjem, što vladinih, što opozicijskih, što islamističkih snaga, a u njima kilogram riže košta sto dolara i ljudi umiru od gladi. Jer je Sirija prva zemlja u povijesti u kojoj je više od pola stanovništva raseljeno. Jer u kampovima živi oko šest milijuna Sirijaca.

Na pristaništu brod je dočekala delegacija: predsjednica Mjesnog odbora u živopisnoj nošnji i nastavnica zajedno sa sve četvoro učenika osnovne škole. Među posljednjima napuštamo pristanište i nudimo pomoć starijoj gospođi koja gura tačke ili kariolu. To je ovdje glavno prometalo. Neke su označene imenom i adresom, što se doima kao neslužbena registracija. Ona je jedna od oko 120 stanovnika. Otok je u završnoj fazi demografske katastrofe koja je zahvatila većinu otoka i ruralna područja u Hrvatskoj. Odavna je prešla granicu simbolične prijetnje i ozbiljna istraživanja govore da će za generaciju-dvije, ako računamo samo domaće, biti doslovce mrtav. Geografija i povijesna sudbina izolirale su otok od svijeta, uputile na sebe i učinile specifičnom zajednicom. Genetička istraživanja otočana utvrdila su određene oblike bolesti u zajednici, primjerice mentalnu retardaciju, poteškoće u učenju i psihičke smetnje.

„Slušali smo ISIS-ovce preko radio prijamnika. Raspravljali su kako će nam prerezati grkljane, pucati nam u potiljke. Bombaši samoubojice napadali su nas noću zazivajući Alaha. Stravično, užasno iskustvo", oživljava nam opsadu Kobanea najmlađi preživjeli branitelj tog grada koji je postao simbolom revolucije. Svaka ulica ovdje nosi svoje uspomene, priče koje zvuče nestvarno na toplom, ljetnom suncu. U restoranu u Tal Abyadu, grad za koji kažu da je pun ISIS-ovih spavača, donose nam pregorenu kokoš s glavom, kljunom i nogama. Prebiremo po spaljenom mesu i slušamo izvanredne vijesti na televiziji. Tog jutra, nakon što smo napustili Kobane, turska vojska je prešla granicu i zauzela četiri sela zapadno od grada. Džuan i Fahid šutljivi su, vijest im pada na želudac teže od ugljene piletine. Mogućnost otvorenog rata ne ovisi o Turcima i Kurdima, nego o pozicijama velikih sila.

Izlazim iz automobila i snimam dugu, eksplozijama deformiranu ulicu, koja nestaje u nedogledu. Džuan se nervozno osvrće, Fahid žustro raspravlja s vojnicima iz pratnje. Sklanjaju automobile s ulice, u garažu, u podnožju jedine očuvane zgrade. Požuruju nas unutra. Raka civilizacije, šerijatski mordor, orgija psihopatije, srce zla u svojoj najčišćoj, destiliranoj formi, utvrda najtvrđih, najopakijih ubojica iz Čečenije i Tunisa, posljednje utočište europskim i azijskim očajnicima koji su tu dopuzali iz svih krajeva posrnulog kalifata, ukopani, svjesnih da daljnjeg bijega nema. Čujemo nove eksplozije, počinje pucnjava. Paničare i vojnici koji su nas dopratili. Tek sad shvaćam kako uništena ulica koju sam snimao po dolasku vodi ravno prema ISIS-ovim položajima. ISIS koristi dronove igračke na koje vezuje ručne granate i specifično traga za novinarima. Samoubojice i snajperisti ciljaju reportere ako im se pruži prilika.

Topimo se kao čvarci na usijanom limu tegljača nasukanog na iračkoj obali. Hlad pod tendom zauzeli starci. Nestrpljivo promatramo pristanište Semalku i visoki sirijski plato na suprotnoj strani Tigrisa. Četiri godine uzaludno čekamo ulazak u Rožavu, što sad znači tih pet minuta?„Osmijeh momci!“ - Mahmud okida zajednički selfie i maše nam za rastanak. Motor nas povlači u bljuzgavi plićak. Napokon napuštamo Irak. Neugledni debeljko iz Kobanea vrijedi svakog dolara koji je ugurao u tijesni džep. Na kraju je jedino on, od svih prekaljenih kontakata, znao nazvati pravi broj i srediti nam dozvolu. Prijelaz napola legalan, između Bašura i Rožave, dvaju Kurdistana, dvije nepriznate paradržave, izrasle na nedoklanim truplima Iraka i Sirije. Zloglasna ostavština sporazuma Sykes-Picot o podjeli kolonijalnih interesa ovdje teče nizvodno i jaruži šljunak koji bageri za niskog vodostaja krcaju u šlepere i odvoze na gradilišta.