Izlazim iz automobila i snimam dugu, eksplozijama deformiranu ulicu, koja nestaje u nedogledu. Džuan se nervozno osvrće, Fahid žustro raspravlja s vojnicima iz pratnje. Sklanjaju automobile s ulice, u garažu, u podnožju jedine očuvane zgrade. Požuruju nas unutra. Raka civilizacije, šerijatski mordor, orgija psihopatije, srce zla u svojoj najčišćoj, destiliranoj formi, utvrda najtvrđih, najopakijih ubojica iz Čečenije i Tunisa, posljednje utočište europskim i azijskim očajnicima koji su tu dopuzali iz svih krajeva posrnulog kalifata, ukopani, svjesnih da daljnjeg bijega nema. Čujemo nove eksplozije, počinje pucnjava. Paničare i vojnici koji su nas dopratili. Tek sad shvaćam kako uništena ulica koju sam snimao po dolasku vodi ravno prema ISIS-ovim položajima. ISIS koristi dronove igračke na koje vezuje ručne granate i specifično traga za novinarima. Samoubojice i snajperisti ciljaju reportere ako im se pruži prilika.

Topimo se kao čvarci na usijanom limu tegljača nasukanog na iračkoj obali. Hlad pod tendom zauzeli starci. Nestrpljivo promatramo pristanište Semalku i visoki sirijski plato na suprotnoj strani Tigrisa. Četiri godine uzaludno čekamo ulazak u Rožavu, što sad znači tih pet minuta?„Osmijeh momci!“ - Mahmud okida zajednički selfie i maše nam za rastanak. Motor nas povlači u bljuzgavi plićak. Napokon napuštamo Irak. Neugledni debeljko iz Kobanea vrijedi svakog dolara koji je ugurao u tijesni džep. Na kraju je jedino on, od svih prekaljenih kontakata, znao nazvati pravi broj i srediti nam dozvolu. Prijelaz napola legalan, između Bašura i Rožave, dvaju Kurdistana, dvije nepriznate paradržave, izrasle na nedoklanim truplima Iraka i Sirije. Zloglasna ostavština sporazuma Sykes-Picot o podjeli kolonijalnih interesa ovdje teče nizvodno i jaruži šljunak koji bageri za niskog vodostaja krcaju u šlepere i odvoze na gradilišta.

Ruža i Ivan dvoje su od devet stanovnika Zahuma, stočarskog seoca na izdisaju, otprilike na sredini između Ramskog jezera i vrha planine Raduše, visoke 1956 metara. Po južnim obroncima planine, na oko 1200 metara nadmorske visine, razvučena je prostrana stepenica koja se od Zahuma na zapad proširuje u zaravan između planina Raduše i Ravašnice, a još dalje nastavlja nizom visokih krških polja: Ravanjskim, Vukovskim i Kupreškim. Zahum je san svih stočara koji su rubom cijelog Sredozemlja u potrazi za pašom sezonski migrirali između visokih planina ljeti i primorja zimi. U Dinaridima su te točke znale biti udaljenije od 100 kilometara, odnosno pet dana iscrpljujućeg tjeranja stoke. Obitelj Šarčević ima sve to u svom selu i uz prisan odnos prema poslu uspješno drži gotovo 600 grla sitne stoke.

Nikad niste bili u Prištini? Nema veze. Možete tamo otputovati već ovog trenutka. U najveći kosovski grad odvest će vas Dušan Čavić, diplomirani glumac i novinar, koji je dugi niz godina svoje zanimljive reportažne zapise donedavno objavljivao na beogradskoj televiziji B92. Upravo je takva i reportaža iz Prištine. Sasvim ljudska, nimalo pretenciozna, a o snimljenom najbolje govore komentari iznenađenih gledatelja. „Jebote čitaš u vestima sve i svašta o Kosovu i Prištini pa kad vidiš ovakav video mozak ti se sjebe. Totalna kontra.”, napisao je jedan komentator, a drugi se nadovezao – „Vidi - dve ruke i dve noge. Ljudi. Počinjem da mislim da RTS nije baš uvek objektivno izveštavao o Kosovu“. „Zapitajte se samo kad bi u medijima svaki dan gledali ovakve reportaže da li bi se mi na prostorima bivše YU ovoliko mrzeli i da li bi se uopšte mrzeli“, još je jedan od komentara koji su najbolji poziv da stisnete play i skočite u Prištinu.

Nešto prije 18 sati na jednoj strani parka počeli su se skupljati pristalice Bandićevog projekta za Savicu, a na drugoj strani protivnici tog projekta. Samo petnaestak minuta od početka prosvjeda došlo je do prvog incidenta. Na dijelu prosvjeda podrške Bandićevom projektu, jedan je muškarac napao novinara Radio 101, Davora Tomšića. Dok je novinar mobitelom snimao skup, muškarac ga je napao i izbio mu mobitel iz ruke. Potom je više muškaraca verbalno nasrnulo na novinara tražeći ga akreditaciju i zabranjujući mu da snima, iako ga nemaju pravo tražiti bilo kakve dokumente niti mu zabranjivati snimanje na javnom mjestu. Nekoliko metara dalje ista skupina „zagovornika novog parka“ nasrnula je na još jednog muškarca, što se vidi na video snimci.„Nemaš pravo snimat“, inzistirao je muškarac s kaubojskim šeširom. „'Ko si ti da mene snimaš“, dobacivao mu je drugi, upozoravajući ga da će „biti sranja“

Na današnji dan 1986. godine, točno u 1 sat i 23 minute, došlo je do eksplozije na četvrtom reaktoru nuklearne elektrane u gradu Pripjatu, u Černobilskom rejonu, na samoj granici Ukrajine s Bjelorusijom. Eksplozija relativno male jačine bila je dovoljna da na reaktoru napravi značajnu štetu. Reaktor je otpustio velike količine radioaktivne prašine, zbog čega je došlo do kontaminacije devet puta veće od one koju je uzrokovala eksplozija atomske bombe u Hirošimi. Iako bjeloruske i ruske vlasti, za razliku od ukrajinskih, do danas objavljuju nepotpune podatke o posljedicama nesreće, procjenjuje se da je černobilska katastrofa uzrokovala smrt između 200.000 i 400.000 ljudi. U danima koji će uslijediti nakon katastrofe, iz Pripjata, Černobila i okolnih sela evakuirano je cjelokupno stanovništvo. Danas je to regija duhova, koju je nedavno posjetio jedan od naših suradnika. Iz Černobila donosimo fotografije na kojima ćete vidjeti kako mjesto najveće nuklearne katastrofe minulog stoljeća izgleda danas.