Nikad niste bili u Prištini? Nema veze. Možete tamo otputovati već ovog trenutka. U najveći kosovski grad odvest će vas Dušan Čavić, diplomirani glumac i novinar, koji je dugi niz godina svoje zanimljive reportažne zapise donedavno objavljivao na beogradskoj televiziji B92. Upravo je takva i reportaža iz Prištine. Sasvim ljudska, nimalo pretenciozna, a o snimljenom najbolje govore komentari iznenađenih gledatelja. „Jebote čitaš u vestima sve i svašta o Kosovu i Prištini pa kad vidiš ovakav video mozak ti se sjebe. Totalna kontra.”, napisao je jedan komentator, a drugi se nadovezao – „Vidi - dve ruke i dve noge. Ljudi. Počinjem da mislim da RTS nije baš uvek objektivno izveštavao o Kosovu“. „Zapitajte se samo kad bi u medijima svaki dan gledali ovakve reportaže da li bi se mi na prostorima bivše YU ovoliko mrzeli i da li bi se uopšte mrzeli“, još je jedan od komentara koji su najbolji poziv da stisnete play i skočite u Prištinu.

Nešto prije 18 sati na jednoj strani parka počeli su se skupljati pristalice Bandićevog projekta za Savicu, a na drugoj strani protivnici tog projekta. Samo petnaestak minuta od početka prosvjeda došlo je do prvog incidenta. Na dijelu prosvjeda podrške Bandićevom projektu, jedan je muškarac napao novinara Radio 101, Davora Tomšića. Dok je novinar mobitelom snimao skup, muškarac ga je napao i izbio mu mobitel iz ruke. Potom je više muškaraca verbalno nasrnulo na novinara tražeći ga akreditaciju i zabranjujući mu da snima, iako ga nemaju pravo tražiti bilo kakve dokumente niti mu zabranjivati snimanje na javnom mjestu. Nekoliko metara dalje ista skupina „zagovornika novog parka“ nasrnula je na još jednog muškarca, što se vidi na video snimci.„Nemaš pravo snimat“, inzistirao je muškarac s kaubojskim šeširom. „'Ko si ti da mene snimaš“, dobacivao mu je drugi, upozoravajući ga da će „biti sranja“

Na današnji dan 1986. godine, točno u 1 sat i 23 minute, došlo je do eksplozije na četvrtom reaktoru nuklearne elektrane u gradu Pripjatu, u Černobilskom rejonu, na samoj granici Ukrajine s Bjelorusijom. Eksplozija relativno male jačine bila je dovoljna da na reaktoru napravi značajnu štetu. Reaktor je otpustio velike količine radioaktivne prašine, zbog čega je došlo do kontaminacije devet puta veće od one koju je uzrokovala eksplozija atomske bombe u Hirošimi. Iako bjeloruske i ruske vlasti, za razliku od ukrajinskih, do danas objavljuju nepotpune podatke o posljedicama nesreće, procjenjuje se da je černobilska katastrofa uzrokovala smrt između 200.000 i 400.000 ljudi. U danima koji će uslijediti nakon katastrofe, iz Pripjata, Černobila i okolnih sela evakuirano je cjelokupno stanovništvo. Danas je to regija duhova, koju je nedavno posjetio jedan od naših suradnika. Iz Černobila donosimo fotografije na kojima ćete vidjeti kako mjesto najveće nuklearne katastrofe minulog stoljeća izgleda danas.

Vrata prve postaje u Srednjoj Bosni na koja smo pokucali u traženju odgovora na sve zaoštrenije pitanje "kako to da Bosanci ostaju vjerni tradiciji svakodnevne suradnje, ali i dalje na izborima podržavaju politiku podjela", zamalo nam ostadoše zatvorena. Na Franjevačkom samostanu u Jajcu otvorio ih je fra Juro Aščić i smrknuto odgovorio: "Danas ne primamo goste". Vidjevši da ne razumijemo fratarsku šalu, okrenu na smijeh - "Ulazi bolan, ne brini". „Srednja Bosna je još uvijek mali dio one stare Bosne u kojoj jedni drže do drugih, a drugdje je manje-više podijeljena“, objašnjava fra Drago Bojić, koji zbog zauzimanja za univerzalne vrijednosti degradiran s mjesta sveučilišnog profesora i urednika ugledne franjevačke revije na vikara u provincijskoj župi.„Nije ovo zaludu srce Bosne“, ističe dok sjedimo za masivnim stolom samostanske blagovaonice u Jajcu, zajedno s "ujacima"…

Čini se, da je ovo jedna vrsta socijalno osviještenog ugostiteljskog objekta, koji i ovako, kao dio privatnog poduzetništva senzibiliziranog za pružanje prehrambenih usluga građanima manje platežne moći, vrlo dobro funkcionira. Donedavno, u ovom su se objektu hranili i studenti. Odnedavno klijentela pulskog restorana „Markat“ van turističke sezone uglavnom su radnici, penzioneri, samci, ljudi koji si mogu priuštiti da plate cijenu dnevnog obroka koja se kreće od 15 do 20, 25 ili 30 kuna. Restoran se nalazi nasuprot gradske tržnice i bilježi veliki broj - doduše malo diskretnijih posjetitelja, koji često i ne vole da ih se ometa dok konzumiraju – najčešće jedini, ili jedini konkretniji obrok u danu. "U Hrvatskoj danas više niti jedna samoposluga ovoga tipa ne radi", sjetno će konstatirati vlasnik "Markata".

Živjeli su u kući koje više nema. Na zagrebačkoj Trešnjevci. Pokraj tržnice je, pamte malo stariji, niknulo malo naselje. Nešto kao favela. Na hrvatski način. Derutna kuća kojoj su desetljećima pokušavali pronaći vlasnike po dalekim Amerikama i oko nje mali sklepani, urbanisti bi rekli, "objekti" koji su udomljavali i po stotinjak ljudi. Sirotinja. I to ona najteža, gradska. Prije otprilike šest godina i Horvatima je odzvonilo. U noćnoj je akciji gradska površina očišćena, a Horvati su bez prisutnosti aktivista i Hrvatskog helsinškog odbora - deložirani. Nisu Horvati izgubili vezu s Trešnjevkom. Redovno su tu. Ne kao prije, ali i dalje im je trešnjevačka tržnica važan izvor prihoda, da se zadržimo u korporativnom rječniku. I ne samo prihoda, nego i kruha, jer obližnja crkva Svetog Josipa nudi svakodnevni ručak, pa kad se sve skupa uveže - Trešnjevački plac im izgleda kao Wall Street prije krize.