Ove se godine nisam gužvala s publikom uz ograde postavljene duž karnevalske trase u centru grada. Nisam cupkala ni tražila prvi kafić da se ugrijem i nisam imala osjećaj da sam uz sav trud i volju zapravo više od pola doživljaja propustila. Ove sam godine bila dio karnevalske povorke! Jedna od najstarijih karnevalskih udruga iz riječke okolice - “Vavek Parićani” iz Matulja - povela me sa sobom da doživim ovaj riječki spektakl iz drugačije perspektive od one uobičajene. Stotinu i petnaest nas je! Prolazimo pokraj kraljeva diska, flamenco plesačica, rođendanskih svjećica i cheerleadersica te zauzimamo svoju poziciju. Kraj nas defilira ekipa iz serije „Alo, alo“. Vuku krevet na kotačima s babom, a ispred njih ide „My Little Tenkić“. Ni kada je glavni dio trase odrađen entuzijazam ne splašnjava. Sve je isto kao i na početku - zabava ne prestaje, osmjesi ne silaze s usana, veselje ne jenjava, a ples se nastavlja.

„Znaš, na Božić, ja sam pričala s ovim jednim i doša mi je sa strane neki stariji čovik. I on mene pita: 'Koliko tražiš, curo, za pušenje?'. I ja njemu iskreno rekla: '100 kuna'. Mislim, dam ja za 50 kad mi zagusti. Šta? Istina je. I govori on meni: Ajde popuši meni'. I mi 'vamo iza, on vadi 300 kuna i daje mi. Ja govorim: 'A šta ćemo sad?'. On kaže: 'Ništa, to sam ti da za Božić. I još je reka da će doći opet i da će mi dat. Al nije više doša“, govori nam jedna od žena koje noći provode u splitskom Đardinu, gradskog parka kod Dioklecijanove palače, od devedesetih godina središta splitske prostitucije, mjesta na kojem se uglavnom okupljaju dugogodišnje ovisnice o drogama, a s kojima smo za potrebe serijala „Nevidljive žene s ugla ulice“ razgovarali četiri noći za redom. Božić je davno prošao, a čini se i dobročinitelji s njim.

U nastavku serijala „Nevidljive žene s ugla ulice“ donosimo prvi dio reportaže iz splitskog Đardina, gradskog parka kod Dioklecijanove palače, od devedesetih godina središta splitske prostitucije, mjesta na kojem se uglavnom okupljaju dugogodišnje ovisnice o drogama. Parafrazirajući jednu američku seriju: „Ovo su njihove priče“. „Imala nekog momka divljaka, nismo imali para, on me doveo ovdje i tako je počelo“, govori nam Lucija, žena u svojim pedesetima. Ne dolazi svaki dan ovdje, a nekad dođe tek onako, „da ubije malo vrime“. Da može, radila bi nešto drugo. „Normalno da bi. Mogla bi' ja čistit' ili nešto tako. Ali 'ko će meni u pedesetima dat posla? Aj ti meni reci“, pita sad ona mene. Kasnije tu večer dok sjedimo na zidiću u parku dolaze policajci u civilu, mlađi muškarac i žena. Taj dan ih je nešto više u gradu nego inače. Legitimiraju nas. Znaju se međusobno.

Hotel Jadran u Tučepima bio je prvi hotel otvoren u bivšoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Taj zaštićeni spomenik kulture, kojeg su gradili njemački zarobljenici, smješten je na jednoj od najljepših plaža Makarskoj primorja. Otvoren 1954. godine prvotno je bio namijenjen kao mjesto za odmor jugoslavenske tajne policije i visokih dužnosnika, a uskoro postaje uzdanica u turističkom procvatu Jugoslavije koja je međunarodni turizam smatrala načinom za dobivanje stranih valuta, ali i kao mjesto pokazivanja uspjeha socijalističke Jugoslavije. Uskoro je ovaj hotel postao mjesto gdje su rado ljetovali kako strani, tako i domaći gosti, a čak su se neki od njemačkih zarobljenika koji su ga gradili kasnije vraćali kako bi tamo proveli svoj odmor. Njegova sudbina slična je brojnim hotelima-ruševinama na Jadranu, koji zbog neriješenih vlasničkih odnosa i lokalnih politika, i dalje nemaju neku jasnu viziju revitalizacije.

Na Keletiju je bilo nekoliko stotina ljudi. Djeca su igrala nogomet, muškarci čekali u redu za deke za obitelji, a žene su prevrtale hrpe odjeće tražeći nešto toplo za djecu. Nisu svi radili baš tako, ali većina jest. Sve se činilo u redu do 11 sati kad su svi volonteri žurno sazvani - u noći će stići nekoliko stotina osoba koje trenutno pješače put Budimpešte u već dobro poznatom razmaku: prvo muškarci koji putuju sami, zatim obitelji s većom djecom i konačno, obitelji sa sasvim malom djecom, nemoćnima i osobama u kolicima. Ovaj raspored dolaska svi već dobro znaju, ali još uvijek nisu naviknuli: kako osigurati prvenstvenu zaštitu najranjivijih skupina kad dolaze posljednje? Nove pridošlice mole nas da im kažemo kada mogu ići. Oni koji su već danima tu donose hrpe karata za Hegyeshalom, selo u blizini granice s Austrijom, i pitaju za koji su vlak karte, ali karte nemaju polaznog sata i vrijede dva dana. Radi toga, počinju stajati u redu malo pred zoru.

U opuštenoj, karnevalskoj atmosferi, noseći zastave duginih boja i šarene balone, plešući uz glasnu muziku, centralnim beogradskim ulicama prodefilovalo je u nedelju nešto više od hiljadu učesnika šeste Parade ponosa. Održana je i prva Trans parada, okupljanje transrodnih osoba, u Pionirskom parku, preko puta Skupštine Srbije. Na Terazijama, u centru Beograda, negodovali su zbog tretmana migranata. Učesnike Parade vređalo je pedesetak građana koje su predvodili monahinje i sveštenici odmetnutog krila Srpske pravoslavne crkve, pripisujući im krivicu za sve prirodne nepogode, poput prošlogodišnjih poplava. Ova grupa mrmljala je na crkvenoslovenskom jeziku i na trasi povorke učesnika parade prosipala vodu koja je, kako veruju, sveta. A inače, neverovatno zvuči podatak kako skoro tri četvrtine građana veruje da bi, da je homoseksualnost normalna, pravoslavna Crkva to odobravala.