Probudim se, gucnem kavu, uzmem foto-aparat i izjurim u ostatke prištinske kiše. U pustom gradu, tek poneki prolaznik. Stižem na odredište. Ogromno dvorište zjapi prazno. Samo dvije prikaze u radničkim trlišima pakiraju na gomilu šarene tepihe i tepihiće. Vadim aparat, radnički trliš prilazi, glava koja izviruje iz njega nešto progovara, dok moja odmahuje s potpunim nerazumijevanjem. Razumije on da ja ne razumijem, pa kucka prstom u sat i mrda istim lijevo-desno. Ahaaa, to razumijem. Ni ne treba mi prevoditelj da vidim kako su sve one kapice i cipele naslagane u police su već otišle kućama. Danas je Kurban-bajram. Zakasnio sam na sabah-namaz, kojeg su obavili vrijedni vjernici dočekujući zoru. Za zakašnjele, a još željne kurbana, koji ga do sad već nisu nabavili i propisno zaklali, ostala je samo ova pijaca. Kao oni umorni prodavači posječenih jelki koji ostanu i dan poslije Božića. Za one koji nisu imali vremena...

„Ljudi koji vode grad moraju slušati građane čije novce troše“, o biti demokracije moglo se jučer čuti od Liliane Stanić s improvizirane pozornice na livadi parka na zagrebačkoj Savici gdje se danas prosvjedovalo protiv gradnje crkve na ovoj lokaciji. „Obrani park, obrani grad“ bio je slogan koji je okupio više od dvije tisuće ljudi koji su se zbog jakog sunca raštrkali po parku tražeći hlad po krošnjama drveća u srcu zagrebačkog naselja čiji stanari već deset godina vode bitku s Gradom Zagrebom da Župi bl. Alojzija Stepinca nađe prikladniju lokaciju za župni dvor. Svako je drvo predviđeno za rušenje na sebi imalo natpis; „Ne poželi park bližnjega svoga, nisam za ogrjev“, a bilo je i maštovitih transparenata iz kućne radinosti poput onoga „Eci, peci, sad otimaš djeci“. Samo dan uoči izbora popularnost gradonačelnika barem se u parku na Savici srozala ispod svakog izbornog praga.

Na kolima konjske zaprege obitelj. Iscrpljeni otac i majka kojima je teško odrediti godine i dva osmoškolca, djevojčica i dječak - sjede na balama sijena. Na leđima nose školske torbe. Vuče ih neuhranjeni konj, sitno kljuse nalik onima što smo ih sretali kako pasu uz prometnice. Nalazimo se u Bugarskoj, u romskom naselju na rubu Samokova, grada u podnožju planina Rila i Vitoša s čijih vrhova većinu godine blistaju bijele snježne kape. Zastajemo kraj improvizirane tržnice u dvorištu jedne od kuća. Tri generacije obitelji sjede oko štanda na kojem je izloženo nešto krumpira, luk, jabuke i među ostalim banane koje nam velikodušno nude na poklon. Uklanjamo se u kraj blatnom Land Roveru. Iz drugog dvorišta cvrče kobasice koje se peku na improviziranom roštilju. Improviziran je i mali šank, dva reda niskih klupica na kojima sjede gosti. Preko puta je sendvič bar s bogatom ponudom.

Ljepota ljetnjeg krajolika neće vas prevariti, jer je količina zapuštenosti života na cesti prema Gračacu tolika da se odmah prepadnete te stvarne Hrvatske, kakvu ne poznaju turističke brošure. Ljudi na cesti, ni oko nje ni za lijek. Na putu smo za Srb u kojem se slavi Dan ustanka naroda Hrvatske. Prvi znaci života u ovom zaboravljenom i napuštenom kraju iz kojeg je „veličanstvena pobjednička vojno-redarstvena akcija Oluja“ gotovo u potpunosti iscijedila život, veličanstveno ga oslobodivši od njegovih stanovnika, policijske su patrole, koje se pojačavaju na prilazima Srbu. U Gračacu nigdje žive duše, mjesto djeluje napušteno. Puno je ožiljaka iz prošlog rata. U Srbu, življe. Odnosi Srba i Hrvata su dobri, siromaštvo u kojem većina živi ne ostavlja dovoljno elana za međunacionalnu mržnju. Ljudi se pomažu i žive mirno. Mještani se, poput Kninjana i Vukovaraca, žale da ih se Hrvatska sjeti samo jednom u godini. Danas je taj dan.

Isprva nikome nije bilo jasno što se događa i tek kasnije se počela širiti informacija kako je turska vojska, kojoj je cilj očuvanje ustava, pokušala izvršiti državni udar i s vlasti skinuti turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Vojska je, dakle, preuzela stvari u svoje ruke, riješena da prekine 14 godina dugu vladavinu kontroverznog Erdoğana, poznatog po autokratskom načinu vladanja, prožetog islamizacijom zemlje s višedesetljetnim iskustvom sekularne politike. Građani Istanbula ubrzo su izašli na ulice, mahali turskim zastavama, ali nije bilo lako prepoznati podržavaju li državni udar ili podržavaju Erdoğana. Neuobičajeno za to vrijeme, oko pola sata iza ponoći, s obližnje džamije začula se i molitva. Hodža je pozivao na smirenost i nenasilje, ali je u isto vrijeme apelirao na ljude da izađu na ulice i podrže Erdoğana. I u 2 sata poslije ponoći vojni avioni su nadlijetali Istanbul u niskom letu stvarajući jezive zvukove, što je potrajalo sve do jutra.

Cijeli Goli otok dobrano je nagrizao zub vremena. Vlast su u potpunosti preuzele ovce. U nekim zgradama pod je prekriven i nekoliko centimetara debelim slojem ovčjeg izmeta. U zatvorskom krugu još uvijek su prisutne izbačene metalne konstrukcije robijaških kreveta, na igralištu gdje su zatvorenici nekada kratili dane, kao svjedok povijesti stoje zahrđale konstrukcije koševa i između njih prevrnuta konstrukcija gola. Posebno je sablasan ulazak u kinu dvoranu. Na mjestu gdje su zatvorenici uživali u filmskim projekcijama, prvi redovi stolica su potpuno skršeni. Strop se opasno urušio, a mjestimice ga više niti nema. Isto je i u nekadašnjoj menzi, gdje su ostali samo metalna ograda i šank, podsjećajući čemu je ta prostorija nekada služila. U jednoj od zgrada zatičemo prepune prostorije madraca na kojima ovce potraže odmor, a kako malo koga od 100.000 turista koji godišnje navrate na otok, zanima ovaj tip „turizma“, najbolje pokazuje paučina koju skidamo gotovo gdje god da uđemo.