Čim smo prošli Splitska vrata, olujno jugo nas je počelo valjati takvom silinom da sam do Visa stigla napola živa, zaklinjući se da više nikad nogom neću stupiti na taj otok. Taj dan ništa od onoga što je slijedilo nisam očekivala. Nisam otišla sutradan. Ni prekosutra., a zadnji dan sam molila Boga da udari olujno jugo i da trajekt ne može isploviti. Preseliti na Vis, biti dijelom Visa i u dugim zimskim mjesecima, koji znaju biti teški, pusti, mračni i hladni, kako je to? Ne znam, ali sam poželjela. Jer, preseljenje na Vis nije seljenje, nego prelazak. Prelazak na drugu stranu, u zaseban svemir. Zimi svaki otok priča svoju priču. Na kopnu je tišina samo izostanak zvuka. Na otoku zimi, tišina je background za zvukove koje smo zaboravili.

Landramo po Šangaju i testiramo hranu i pive. Izlasci ovdje počinju i nerijetko završavaju hranom. Naišli smo i na oazu zapadnjaka - male ulice s terasama na kojima se pije kava i njemačka piva, pokazuje se nova moda, strana i kineska. Tu je promenada skupih torbica i swarowski dodataka, mjesto gdje se miješaju turisti i neka nova dinastija bogatih mladih Kineza sa stilom otetim od nogometaša Premier lige. Louis Vuitton torbice, šarene tenisice i vrćenje ključeva Lamborghinija. Kad smo kod robnih marki, posjetili smo i 'fake market'. Četiri kata "lažnjaka" gdje su početne cijene onolike kolike su za originalnu robu, koja ovdje to naravno nije.

Pali smo u zamku. Umorne nas prati vozač rikše i nagovara na vožnju do Tienanmena. Nudi vožnju za 3¥, a umorni, ne razmišljajući da je to prejeftino, sjedamo i vozimo se u rikši koja izgleda puno lošije nego bilo koje vozilo koje je sastavio Grunf iz Alan Forda. Dok vožnja traje, dogovaramo se da je to premalo novaca i odlučujemo vozača nagraditi i s više nego je tražio. Ipak, sumnja počinje kada nas počinje uvlačiti u hutonge u koje nitko niti pješke ne bi ušao. Tu se budi i sjećanje o onome što smo pročitali o ovakvim slučajevima - vozači vas uvuku u kvart i ako odbijete platiti "novu cijenu", njegova ekipa vas pokrade do gole kože. Odjednom vozač postaje agresivan i umjesto tri, traži 300¥.

Mnoge jeftine predrasude o Kini su srušene, iako ostaje gorak okus vidljive razlike između bogatih i siromašnih. Neki prizori ovdje će vam slomiti srce, poput majke koja na ulici uči dijete slovima, istodobno proseći za hranu. Danas smo po prvi put u svojim grlima i plućima osjetili i kakav je pekinški smog te krenuli putem hutonga, onoga što je nekada bio drevni Peking. Nažalost, hutonzi umiru, nauštrb onog što smo vidjeli sinoć, a to su neki novi kineski zidovi od stakla i metala koji se pružaju nekim novim božanstvima, visoko u nebo. I dok stare građevine zamjenjuju nove, ljudi ovdje svejedno žive i vrlo su srdačni.

Nismo upalili tracker, ali po okvirnom izračunu, prehodali smo više od 20 kilometara Pekinga! Greškom iPada pješačili smo punih osam sati. Gorak okus pogreške koju je pred kraj dana izvela nepouzdana aplikacija, popravio je susret koji je prerastao u ljubav na prvi pogled. Zaljubili smo se u čarolije street food chefa koji operira u jednom opskurnom pothodniku. Kuhinja je na biciklu, a roštilj je na plin za koji nismo sigurni odakle dolazi. Mušterija bira ražnjiće: od sipe, piletine, tofua, do različitog povrća. Cijena za nas dvoje koji smo omastili brk s desetak ražnjića je 13¥! Čekali smo u redu pola sata, ali isplatilo se. Najbolja radost dana.

Uvijek su ljudi tu bili prilagodljivi. Kad je ustrebalo bili su toliko prilagodljivi da su se navikli na život u New Yorku, Chicagu ili nekim sličnim mjestima. Sa sobom su ponijeli i svoje običaje pa su i u New Yorku i u Chicagu, te na sličnim mjestima, oživjeli i svoje mafijaške navade. Iako je upravo iz Castelmar del Golfa čitava loza Bonano, asocijacija na mafiju, shvatit će Lupigini reporteri tijekom dvotjednog boravka na Siciliji, posve je neopravdana i u biti je tužna. Najkraće, rekli bismo, Sicilija je Dalmacija pored Afrike. Na ulicama tog ribarskog gradića stotinjak kilometara od Palerma, provincijski sicilijanski život teče otprilike poput onog u Imotskom. Nema tamo minica, Lady Gage, seksa u školi i sličnih pizdarija. Ipak, nitko vam ih neće prstom pokazati, ali neće vam dugo trebati da prepoznate mafijaše. Napokon, gledali ste filmove, vidjeli ste to. I uistinu, sve je baš kao u filmu. Vidjet ćete kicoše u odijelima, vidjet ćete i jednog među njima kojem svi dolaze, pružaju mu ruku dok on sjedi za stolom u hladovini i pokušava čitati novine. Jedan će mu donijeti kavu, drugi ponuditi cigaretu, treći ju zapaliti, a četvrti će samo stajati pored i zvjerati oko sebe