Dva tjedna uoči sezone, slavna Jalta, najelitnije turističko mjesto na krimskom poluotoku, gdje se prije gotovo 70 godina dijelilo Europu na blokove, neuobičajeno je tiho. „Mirno je, no ljudi su zabrinuti. Vi ste prvi stranac u posljednjih mjesec dana“, govori nam zaposlenik lokalnog turističkog ureda smještenog na šetalištu uz more. Zbog sukoba u Ukrajini, kaže, otkazan je dolazak 270 brodova, uglavnom kruzera. Na ulicama ipak vlada posve drugačija atmosfera. S nestrpljenjem se očekuje dolazak ruskih turista. „Doći će Rusi, a oni ionako plaćaju puno bolje nego Ukrajinci“, jedan je od stavova koje smo čuli za boravka na Krimu.

Kada sam se zaputio na Pirinejski poluotok, u španjolsku prijestolnicu, s namjerom da sudjelujem u radu jedne konferencije, ni u snu nisam mogao zamisliti da će mi se uobičajena slika južnoeuropskih prijestolnica, koju sam izgradio u svom umu, u temelju izmijenit. Stoga valja putovati. Ne vjerujte fotografijama iz prospekata, kao ni dokumentarcima u kojima ih često prikazuju, provizornim zamišljanjima u svom umu, i pogotovo ne kad ih vidite na Luxe TV; uvijek otiđite u grad koji vas privlači jer samo na taj način barem zakratko možete osjetiti ono što on otprilike jest. Stara životna mudrost kaže: svake godine otiđi na mjesto na kojem dosada nisi bio…

Čim smo prošli Splitska vrata, olujno jugo nas je počelo valjati takvom silinom da sam do Visa stigla napola živa, zaklinjući se da više nikad nogom neću stupiti na taj otok. Taj dan ništa od onoga što je slijedilo nisam očekivala. Nisam otišla sutradan. Ni prekosutra., a zadnji dan sam molila Boga da udari olujno jugo i da trajekt ne može isploviti. Preseliti na Vis, biti dijelom Visa i u dugim zimskim mjesecima, koji znaju biti teški, pusti, mračni i hladni, kako je to? Ne znam, ali sam poželjela. Jer, preseljenje na Vis nije seljenje, nego prelazak. Prelazak na drugu stranu, u zaseban svemir. Zimi svaki otok priča svoju priču. Na kopnu je tišina samo izostanak zvuka. Na otoku zimi, tišina je background za zvukove koje smo zaboravili.

Landramo po Šangaju i testiramo hranu i pive. Izlasci ovdje počinju i nerijetko završavaju hranom. Naišli smo i na oazu zapadnjaka - male ulice s terasama na kojima se pije kava i njemačka piva, pokazuje se nova moda, strana i kineska. Tu je promenada skupih torbica i swarowski dodataka, mjesto gdje se miješaju turisti i neka nova dinastija bogatih mladih Kineza sa stilom otetim od nogometaša Premier lige. Louis Vuitton torbice, šarene tenisice i vrćenje ključeva Lamborghinija. Kad smo kod robnih marki, posjetili smo i 'fake market'. Četiri kata "lažnjaka" gdje su početne cijene onolike kolike su za originalnu robu, koja ovdje to naravno nije.

Pali smo u zamku. Umorne nas prati vozač rikše i nagovara na vožnju do Tienanmena. Nudi vožnju za 3¥, a umorni, ne razmišljajući da je to prejeftino, sjedamo i vozimo se u rikši koja izgleda puno lošije nego bilo koje vozilo koje je sastavio Grunf iz Alan Forda. Dok vožnja traje, dogovaramo se da je to premalo novaca i odlučujemo vozača nagraditi i s više nego je tražio. Ipak, sumnja počinje kada nas počinje uvlačiti u hutonge u koje nitko niti pješke ne bi ušao. Tu se budi i sjećanje o onome što smo pročitali o ovakvim slučajevima - vozači vas uvuku u kvart i ako odbijete platiti "novu cijenu", njegova ekipa vas pokrade do gole kože. Odjednom vozač postaje agresivan i umjesto tri, traži 300¥.

Mnoge jeftine predrasude o Kini su srušene, iako ostaje gorak okus vidljive razlike između bogatih i siromašnih. Neki prizori ovdje će vam slomiti srce, poput majke koja na ulici uči dijete slovima, istodobno proseći za hranu. Danas smo po prvi put u svojim grlima i plućima osjetili i kakav je pekinški smog te krenuli putem hutonga, onoga što je nekada bio drevni Peking. Nažalost, hutonzi umiru, nauštrb onog što smo vidjeli sinoć, a to su neki novi kineski zidovi od stakla i metala koji se pružaju nekim novim božanstvima, visoko u nebo. I dok stare građevine zamjenjuju nove, ljudi ovdje svejedno žive i vrlo su srdačni.