Napuštamo Peking s Maglevom. Vlakom koji je napravljen za brzinu od 350km/h. Kartu smo kupili koji dan ranije za 555¥ (gotovo 500 kuna) i za kupovinu karte potrebna je putovnica. Polazište je pekinški željeznički kolodvor koji izgledom i kvalitetom nimalo ne odudara od unutrašnjosti pekinškog aerodroma. Vrata polaznog perona otvaraju se pola sata prije polaska, a do tada svi putnici s vlaka G3 formiraju red. Pojavljuje se stjuardesa koja najprije otvara vrata onima iz prvog razreda, zatim nama iz drugog razreda. Pronalazimo svoj vagon, sretnu trinaesticu i pripadajuća sjedala. Pod nogama nam je utičnica za struju, a u zraku je prisutan wifi koji možete iznajmiti.

Nevjerojatno brz i točan (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Vlak s perona kreće u 13:58, dakle dvije minute ranije nego je rečeno. Ubrzo razvija brzinu od 300km/h koju zadržava sve do kraja putovanja. Još jednom dolazi kratka kontrola karata, a potom se izmjenjuju stjuardese koje čiste, nose hranu i pomažu putnicima oko svakojakih pitanja. Toaleti su vrlo prostrani i čisti, na kraju krajeva kao i cijeli vlak. U prednjem dijelu svakog vagona postavljena je pitka vruća voda koju putnici koriste za čaj. Ta usluga je besplatna. Neki putnici prave i juhice uz pomoć vode i sastojaka koji su već zamiješani i dehidrirani za tu namjenu. Od silnih mirisa čajeva, juha i hrane koju pronose stjuardese, neminovno nastupa i nesnosna glad. Koristim priliku i šetam se do vagona restorana.

Opasno ljuta svinjetina (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Tamo odabirem toplu hranu u paketu. Ispod folije se nalazi riža, račići u slatkom umaku od paprike i  kukuruza, feferoni, kupus na lešo i jako jako ljuta svinjetina u umaku. To zadovoljstvo košta 40¥. Zaustavljamo se u svega dva mjesta doslovce na pet minuta, jer kada se zna tko mora van i unutra, nema gužve.

U zalazak sunca ulazimo u nevjerojatan smog koji je jasan signal da je u blizini neki industrijski grad. Prizori su apokaliptični. Preko zvučnika najavljuju dolazak u Šangaj. Osjećamo ushit zbog dolaska točno u minutu, a Šangaj će biti naše boravište slijedećih tjedan dana. Dok izlazimo s dolaznog perona još kratko koristimo priliku da bacimo oko na prvi razred.

Kratak pogled na prvi razred (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Direktno u podzemnu i prema centru. U podzemnoj manje zagledavaju u nas, po čemu zaključujemo da su ipak malo više navikli na "drugokošce" od onih iz Pekinga. Cijena karte u podzemnoj za jednu osobu je 4¥. Po centru se malo gubimo, ali nalazimo sigurnu luku u francuskom distriktu. Doček prijatelja je sjajan, već poznate domaće pive i odlične nepoznate domaće kobasice koje rade neki stranci tu u Šangaju. Spavanjac.

Ovom smo se dolasku jako veselili (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Ujutro se polako rastežemo po novom kvartu i pokušavamo naći jedan preporučeni restoran koji ima jelovnik na engleskom jeziku, no nije nam uspjelo. Ipak, upali smo u prvi lokalni bistro u kojem je bila gužva do grla. Probili se do gazde, ujedno i glavnog konobara, praćeni smiješkom gostiju. Tada potvrđujemo nešto što nas prati od početka - jezik nije bitan, bitna je namjera.

Objašnjavamo im da želimo jesti, pokazujemo rukama i prstima. Oslobađaju se dva mjesta i tada počinje vrhunski slastan objed. Riječ je o juhi, u ovom slučaju goveđoj s rezancima i dodacima koje smo odabrali od nekih desetak ponuđenih, a to je neki mladi zeleni grah s komadima govedine i s dodacima čilija. Nakon toga još više usporavamo gibanje, ali sigurno stižemo do Zoološkog vrta. Vrt je lijep i smiruje. Posebno klasična glazba koja svira sa zvučnika po cijelom vrtu.

Najpopularniji stanovnik zoološkog vrta (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Vidjeli smo i najpopularnijeg stanovnika gospodina Pandu koji je baš tada objedovao lišće s grane bambusa. Ono što remeti mir šangajskog ZOO-a su upozorenja o nehranjenju životinja, koje lokalno stanovništvo ne poštuje.

Narednih dana landramo i testiramo hranu i pive. Sve domaće je naš favorit. Naučili smo da se kuhinja dijeli na sjevernu i južnu. Sjeverna ima rezance, a južna ima rižu. Naravno, sjeverna je kuhinja teža, a južna lakša. Slično kao i kod nas, sve je to zbog klimatskih uvjeta. Poteškoće naručivanja hrane neki restorani rješavaju engleskim menijem. Kod ovog jednog neuglednog mjesta ostajemo začuđeni time što imaju ingliš meni i vrlo visoku kvalitetu usluge.

Izlasci započinju s hranom, a često s njome i završavaju (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Izlasci ovdje počinju i nerijetko završavaju hranom. Recimo večera za sedmero s desetak sljedova i s još toliko šest decilitarskih piva, u privatnoj klimatiziranoj sobi, košta 700¥. Ovaj užitak uz razgovor i hranu trajao je tri sata.

U kineskim gradovima nije dopušteno imati više od jednog djeteta, dok na selu ili ako ste pripadnik manjine, ili stranac, nema ograničenja. Porod za strance u (američkoj) bolnici će vas koštati 80.000¥. Zdravstveno osiguranje na nacionalnoj razini ne postoji, a nezaposlenih nema, jer kad država plaća svi rade. Bilo kao pomoćni prometnik, kao čistačica javnog toaleta, kao redar u podzemnoj. Svi su zbrinuti, ali time i društvu korisni. Kada radite za stranu ili domaću kompaniju nemalo puta vam ponude zdravstveno osiguranje preko njihove privatne bolnice. Penzija ne postoji, jer je u kulturi prisutna štednja za stare dane i skrb za starije. U provincijama se na zidove općine zapisuju politička obećanja dužnosnika koje narod vrlo ozbiljno ocjenjuje na istom tom zidu, te se po tome kroji politika. Obećanje se smatra ugovorom, za čije se neispunjenje, kao što i spada, snose posljedice.

Na ovakve se žalosne scene ipak ponekad naiđe (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Šangaj izgleda kao scenografija filma Blade Runner, a mislimo da će ovako izgledati gradovi budućnosti. Gradovi s brojnijom kineskom populacijom i s već prisutnom rasnom raznolikošću. Plaće strancima nisu male, ali niti stanovi nisu jeftini. Troši se na hranu i na luksuz. Cijelo vrijeme su prisutni ogromni kontrasti, tradicionalnog načina života i visokih staklenih nebodera. U utakmici koja se igra na terenu kontrasta, polako, ali sigurno vodstvo preuzima modernost.

Neprestano nastaju novi parkovi na mjestima gdje se život donedavna odvijao normalnim tokom (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Dio Šangaja gdje smo mi smješteni je moderan, rekli bismo europski. Francuski distrikt se nalazi u jugozapadnom dijelu grada, i tu su misionari prije 200 godina sagradili katedralu. Tu smo naišli i na prvu pekaru dosad. Po ulicama se ispija kava, ali je to ipak rezervirano džabalebarenje na suncu za nas bijelce. Život izgleda kao u nekom kvartu europskog grada.

Tumarajući Kinom naišli smo i na ovaj zgodan detalj (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Što se tiče parkova u Šangaju, oni nastaju umjetnim putem i kada ih vidite, osjetite da su nastali na mjestu tipičnog naselja u kojem se donedavno odvijao običan građanski život. Odluka o takvom urbanističkom zaokretu i potrebama dolazi naravno direktno s crvenog vrha, kao i sve ostale odluke. Parkova ima dosta i stalno nastaju novi jer Šangaj danonoćno raste i širi se. Kao ilustraciju ekspanzije zamislite da je podzemna željeznica u šest godina dodala tri, četiri nove linije. Cijena podzemne je 4¥ na duge relacije, 3¥ na kratke, a ako unutar pola sata kombinirate gradski prijevoz cijena se spušta. Prijevoznom gradskom karticom možete platiti podzemnu, autobus i taksi. Ako se zbunite i produžite jednu stanicu pa tu pogrešku pokušate korigirati hodanjem, ta korekcija će vas koštati 45 minuta hoda.

Ako nemate fotografiju s vjenčanja na Bundu, onda kao da se ni niste vjenčali (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Na Bund smo došli prijepodne, srećući rijeku mladenaca s pripadajućim foto i video odredima pojačanim stilistima i šminkerima. Slika s Bunda u svečanim opravicama je, ispada, nešto što svi mladi Kinezi imaju u svojim vjenčanim albumima, to je stvar nove tradicije. Bund je šetalište uz rijeku Huangpu, simbol je najvećeg trgovačkog i financijskog središta Kine i grada s najbrže rastućom ekonomijom u svijetu. Šangaj je najveća robna luka svijeta. Odavde se vidi poslovni centar grada, Pudong, kojim dominira televizijski toranj Biser Istoka. Oduševljeni smo rješenjima za neke probleme, koji stvarno izgledaju genijalno - jedan od fascinantnih je viseći kružni tok za pješake.

"Biser Istoka" dominira ovim dijelom grada (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

U blizini Pudonga sa strane Bunda se nalazi 'stari grad', koji je namijenjen za pražnjenje dubokih džepova turista. Uličice pune suvenira. Obično te na nekim takvim suvenirskim mjestima uhvati 'strah' da su sve te „picboce“ proizvedene u Kini. Ovdje dakle straha nema, sve što vidite uistinu je 'made in China'. Onaj prepoznatljivi miris kineske plastike, koji je teško opisati, ali najviše podsjeća na miris neke boje, sveprisutan je. Ima i finijih izvedbi, pa sve do najzastupljenijih prosječno loše izvedenih suvenira. Cjenkanje je poželjno i ulični prodavači su spremni na prodaju pod svaku cijenu. Samo ju morate dugo i mukotrpno ispregovarati.

Stari grad zgodan je za oražnjenje džepova (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Tu se može fino, sigurno pojesti dumplinge koji pripadaju tradicionalnoj kineskoj ponudi. Mogli bismo ga nazvati kineskim tortelinom. Pripreme su različite. Oni koje smo ovdje jeli, a naši su omiljeni, skuhani su na pari. Tijesto je punjeno mesom ili povrćem, kuha se na pari u drvenom situ u kojem se poslije i servira.

Punjeno s mesom i povrćem (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Relativno blizu se nalazi Xiantiandu, opet možemo reći oaza zapadnjaka. Male ulice s terasama na kojima se pije kava i njemačka piva, pokazuje se nova moda, strana i kineska. Tu je promenada skupih torbica i swarowski dodataka, mjesto gdje se miješaju turisti i neka nova dinastija bogatih mladih Kineza sa stilom otetim od nogometaša Premier lige. Louis Vuitton torbice i šarene visoke tenisice koje se nose na sive dizajnerske trenerke, vrti se ključevima Lamborghinija. U svemirskim dječjim kolicima koje gura mlada mama, na zlatnim štiklama i u Pradinoj kratkoj crnoj haljinici, nalazi se sin jedinac, nasljednik nove kineske klase. Mi za to vrijeme u Starbucksu pijemo kavu i promatramo različitosti kako se nižu pred nama.

Mjesto gdje se miješaju turisti i neka nova dinastija bogatih mladih Kineza (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Kada smo kod robnih marki, posjetili smo i 'fake market'. Četiri kata "lažnjaka" i na svakom od njih na desetke trgovina u kojima su početne cijene onolike kolike su za originalnu robu, koja ovdje to naravno nije. Trgovci sa digitronima u ruci su znak da cijena ide dolje. Svatko od njih želi da baš vi budete njihov kupac. Opisivati ponudu nema smisla, pustite mašti na volju i sve od toga što vam padne na pamet ovdje se može naći. Od odjevnih predmeta do tehničke robe. Neki od trgovaca primjenjuju revolucionarnu ideju fiksno niskih cijena i da nema cjenkanja. U manjini su, ali su im trgovine solidno zastupljene kupcima.

Oaza zapadnjaka (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Još jedna atrakcija je Qipu što fonetski zvuči, ali i dolazi od engleskog "Cheap". To je dio grada s četiri trgovačka centra (od kojih su neki isključivo veleprodajni) oko kojih gravitiraju sitni trgovci satovima, remenjem, torbicama ili hranom. Ovaj dio grada je najprljaviji dio Kine koji smo vidjeli.

Umorni od jeftine kineske trgovine i načina trgovanja odmor tražimo u našem kvartu s japanskim dućanima ala H&M. Cijene su kao kod nas, kvaliteta je vrlo dobra i ponuda je raznolika. Cijena je fiksna.

Ponuda u trgovačkim centrima je, ne treba posebno napominjati, raznolika (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Odlazimo i na izlet u Zhujiajiao, kojega zovu šangajskom Venecijom. Stari je to grad sa poviješću dužom od 1.700 godina. Do njega se vozimo autobusom sat vremena. Nakon sporazumijevanja rukama i nogama smještamo se na vrlo neobična putnička sjedala. Ta sjedala se nalaze u onom prolazu između nama poznatih standardnih autobusnih sjedala. Pratimo navade lokanog stanovništva pa malo ubijamo oko uz monotonu i sigurnu vožnju.

Šangajska Venecija (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Dolazimo u Zhujiajiao i odmah pri izlasku s autobusnog kolodvora dolazi nam rikša. Pita nas da nas vozi do autobusnog kolodvora. Nasmijemo se i nastavimo svojim putem prema cilju. Gradić je lijep i stvarno odiše nekim drugim vremenom.

Detalj iz Šangaja (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Lokalno stanovništvo se prilagodilo trendovima, pa naravno nude suvenire i hranu. Možemo reći da smo ovdje probali nešto najfinije, ali i najneukusnije. Naime, tu smo jeli neukusne dumplinge, koji su u ovoj verziji bili skuhani. A najfiniji su bili komadi svinjetine, carsko meso ili slanina, koji su zamotani u palmino lišće i uvezani travkom, pa skuhani u ogromnoj posudi.

Nešto najukusnije što smo probali (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Kuhar svako malo šefljom zalijeva smotuljke juhicom kako se ne bi osušili. Jedan komad košta 3¥, a pet komada vam je čisto dovoljno za objed. Gradić je miran. Napuštamo ga i natrag za Shanghai.

Posljednjih 48 sati kvalitetno trošimo s našim domaćinima, na izlaske i objede. Pripravljamo i sarmu za našu gazdaricu - sve sastojke smo uspjeli nabaviti na obližnjem marketu, čak i kupus, ali ne kiseli.

Zadnje sate trošimo ponovno na hranu i druženje s domaćinima (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Od Kine se rastajemo opet magnetnim Maglevom koji nas vodi na aerodrom brzinom 300km/sat, i dovodi nas za svega sedam minuta. Nihao Kina. Letimo još 19 sati pa stižemo kući, pomiješanih osjećaja. Jet lag nismo osjetili, ali depresiju jesmo. Kad iz grada od 20 milijuna ljudi, koji funkcionira po špagi (barem onoliko koliko smo mi vidjeli) dođeš u zemlju od 4,5 milijuna ljudi, a u kojoj ne znaš tko pije tko plaća, jedino što želiš je otići. Na novo putovanje …

Do nekog novog putovanja (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

 Više fotografija s ovog putovanja možete pogledati na ovom linku ...

Lupiga.Com