Srbija ovih dana prihvaća najveći val izbjeglica u povijesti, samo ih je u noći sa subote na nedjelju ušlo sedam tisuća. Ona je tranzitna točka, kako nam kažu u Beogradu, za izbjeglice potpuno gubljenje vremena i novca na njihovom višetjednom mučnom putu. Polako se bliži kraj ljetnim bonacama, a svijet se suočava s jednom od najvećih izbjegličkih kriza od Drugog svjetskog rata. Grčki i makedonski graničari polako (i privremeno?) popuštaju u obrani granica neljudskim postupcima, jer nakon što ih su policajci suzavcem i šok bombama pokušali spriječiti da iz Grčke uđu u Makedoniju, slike malene djece koja vrište u užasu obišle su planetu. Neka su ostala odvojena od roditelja, koji su ih prebacivali preko bodljikave žice i govorila im da sama trče kroz brisani prostor. Sada ih se pušta da nastave tranzit - vlakom ili pješke kroz Makedoniju pa preko Srbije prema Schengenskoj granici na kojoj izrasta nazubljena ograda, u Mađarsku.

Motovun nije samo filmski festival, iako tamo zaista možete pogledati “brdo filmova” kako se hvale organizatori. Motovun je pre svega žurka. Bude po nekoliko svirki po danu i noći, ne sumnjam da je zabava dobra i u kampu i možete se lepo provesti, a da ne pogledate nijedan film. I ta zabava traje zaista od sumraka do svitanja, bez prekida. Motovun je i “mamipara”, ali nije ni bezobraznija ni perfidnija “mamipara” od bilo kojeg drugog turističkog mesta. Motovun ima svoje turiste, nevezano za festival, pa je simpatično gledati kako se smenjuju “dnevne” ture sredovečnih izletnika sa “noćnim” turama kojima dominira omladina. Shodno tome su usklađene i cene: ko hoće suvenire, tartufe i bisku, to će i platiti. Za ostale postoje štandovi sa fast foodom i osveženjem, čak i jedna prodavnica u kojoj je stalno gužva. Sve je malo skuplje nego u nekom većem gradu i to je faktor sa kojim treba računati: upravo zato što je malo, a ne mnogo skuplje, lako je raspustiti se.

Konačno sam tu, na vrhu planine koju s divljenjem gledam od djetinjstva. Sjećam se kako smo svakog ljeta u crvenoj Zastavi zavojitim serpentinama prelazili preko Velebita na putu za more. Strah od visine nestao bi čim bismo došli do prve okuke iza koje bismo brat i ja ugledali more i to popratili glasnim uzvicima kao da smo otkrili Ameriku. I sad je tu, kao na dlanu, bliska, pripitomljena golema planina. Vjetar ovdje gadno puše jer ipak je ovo točka na kojoj se susreću dvije različite klime, sredozemna i planinska. Za uspon nam je trebalo pet sati, a do planinskog skloništa Struge još je dva sata hoda pa se nismo dulje zadržavali. Većim dijelom hodamo po nanosima snijega koji su negdje duboki i više od trideset centimetara. Iako sunce prži i mjesec je svibanj, snijeg je na sjevernim padinama iznad 1.500 metara uobičajen za ovo doba godine.

Slušajući reakciju nepregledne mase na ledini u srcu Austrije, na čijim su glavama titrali plastični rogovi, jedan kolega je zlobno konstatirao: ovako šutljive većine u ovim krajevima nije bilo zadnjih 70 godina. U tom je trenutku trajala kratka pauza između dvije pjesme, negdje u sredini dvosatnog seta australskih rock velikana. Prijatelj se nadao da je razlog za relativni muk 115.000 svjedoka zapravo šokiranost onime što je dopiralo sa šezdesetmetarske bine: jedna od najboljih živih izvedbi koje je ovaj bend isporučio zadnjih godina. Bio je to i službeno najposjećeniji koncertni događaj u povijesti Austrije - punokrvni i neposustali rock'n'roll, čiji je tempo diktirao djed u osnovnoškolskoj uniformi. Ako nije neumjesno parafrazirati jednog poznatog hrvatskog muzičkog kritičara: vidio sam Sotonu - zove se AC/DC.