Hotel Jadran u Tučepima bio je prvi hotel otvoren u bivšoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Taj zaštićeni spomenik kulture, kojeg su gradili njemački zarobljenici, smješten je na jednoj od najljepših plaža Makarskoj primorja. Otvoren 1954. godine prvotno je bio namijenjen kao mjesto za odmor jugoslavenske tajne policije i visokih dužnosnika, a uskoro postaje uzdanica u turističkom procvatu Jugoslavije koja je međunarodni turizam smatrala načinom za dobivanje stranih valuta, ali i kao mjesto pokazivanja uspjeha socijalističke Jugoslavije. Uskoro je ovaj hotel postao mjesto gdje su rado ljetovali kako strani, tako i domaći gosti, a čak su se neki od njemačkih zarobljenika koji su ga gradili kasnije vraćali kako bi tamo proveli svoj odmor. Njegova sudbina slična je brojnim hotelima-ruševinama na Jadranu, koji zbog neriješenih vlasničkih odnosa i lokalnih politika, i dalje nemaju neku jasnu viziju revitalizacije.

Na Keletiju je bilo nekoliko stotina ljudi. Djeca su igrala nogomet, muškarci čekali u redu za deke za obitelji, a žene su prevrtale hrpe odjeće tražeći nešto toplo za djecu. Nisu svi radili baš tako, ali većina jest. Sve se činilo u redu do 11 sati kad su svi volonteri žurno sazvani - u noći će stići nekoliko stotina osoba koje trenutno pješače put Budimpešte u već dobro poznatom razmaku: prvo muškarci koji putuju sami, zatim obitelji s većom djecom i konačno, obitelji sa sasvim malom djecom, nemoćnima i osobama u kolicima. Ovaj raspored dolaska svi već dobro znaju, ali još uvijek nisu naviknuli: kako osigurati prvenstvenu zaštitu najranjivijih skupina kad dolaze posljednje? Nove pridošlice mole nas da im kažemo kada mogu ići. Oni koji su već danima tu donose hrpe karata za Hegyeshalom, selo u blizini granice s Austrijom, i pitaju za koji su vlak karte, ali karte nemaju polaznog sata i vrijede dva dana. Radi toga, počinju stajati u redu malo pred zoru.

U opuštenoj, karnevalskoj atmosferi, noseći zastave duginih boja i šarene balone, plešući uz glasnu muziku, centralnim beogradskim ulicama prodefilovalo je u nedelju nešto više od hiljadu učesnika šeste Parade ponosa. Održana je i prva Trans parada, okupljanje transrodnih osoba, u Pionirskom parku, preko puta Skupštine Srbije. Na Terazijama, u centru Beograda, negodovali su zbog tretmana migranata. Učesnike Parade vređalo je pedesetak građana koje su predvodili monahinje i sveštenici odmetnutog krila Srpske pravoslavne crkve, pripisujući im krivicu za sve prirodne nepogode, poput prošlogodišnjih poplava. Ova grupa mrmljala je na crkvenoslovenskom jeziku i na trasi povorke učesnika parade prosipala vodu koja je, kako veruju, sveta. A inače, neverovatno zvuči podatak kako skoro tri četvrtine građana veruje da bi, da je homoseksualnost normalna, pravoslavna Crkva to odobravala.

Srbija ovih dana prihvaća najveći val izbjeglica u povijesti, samo ih je u noći sa subote na nedjelju ušlo sedam tisuća. Ona je tranzitna točka, kako nam kažu u Beogradu, za izbjeglice potpuno gubljenje vremena i novca na njihovom višetjednom mučnom putu. Polako se bliži kraj ljetnim bonacama, a svijet se suočava s jednom od najvećih izbjegličkih kriza od Drugog svjetskog rata. Grčki i makedonski graničari polako (i privremeno?) popuštaju u obrani granica neljudskim postupcima, jer nakon što ih su policajci suzavcem i šok bombama pokušali spriječiti da iz Grčke uđu u Makedoniju, slike malene djece koja vrište u užasu obišle su planetu. Neka su ostala odvojena od roditelja, koji su ih prebacivali preko bodljikave žice i govorila im da sama trče kroz brisani prostor. Sada ih se pušta da nastave tranzit - vlakom ili pješke kroz Makedoniju pa preko Srbije prema Schengenskoj granici na kojoj izrasta nazubljena ograda, u Mađarsku.

Motovun nije samo filmski festival, iako tamo zaista možete pogledati “brdo filmova” kako se hvale organizatori. Motovun je pre svega žurka. Bude po nekoliko svirki po danu i noći, ne sumnjam da je zabava dobra i u kampu i možete se lepo provesti, a da ne pogledate nijedan film. I ta zabava traje zaista od sumraka do svitanja, bez prekida. Motovun je i “mamipara”, ali nije ni bezobraznija ni perfidnija “mamipara” od bilo kojeg drugog turističkog mesta. Motovun ima svoje turiste, nevezano za festival, pa je simpatično gledati kako se smenjuju “dnevne” ture sredovečnih izletnika sa “noćnim” turama kojima dominira omladina. Shodno tome su usklađene i cene: ko hoće suvenire, tartufe i bisku, to će i platiti. Za ostale postoje štandovi sa fast foodom i osveženjem, čak i jedna prodavnica u kojoj je stalno gužva. Sve je malo skuplje nego u nekom većem gradu i to je faktor sa kojim treba računati: upravo zato što je malo, a ne mnogo skuplje, lako je raspustiti se.

Konačno sam tu, na vrhu planine koju s divljenjem gledam od djetinjstva. Sjećam se kako smo svakog ljeta u crvenoj Zastavi zavojitim serpentinama prelazili preko Velebita na putu za more. Strah od visine nestao bi čim bismo došli do prve okuke iza koje bismo brat i ja ugledali more i to popratili glasnim uzvicima kao da smo otkrili Ameriku. I sad je tu, kao na dlanu, bliska, pripitomljena golema planina. Vjetar ovdje gadno puše jer ipak je ovo točka na kojoj se susreću dvije različite klime, sredozemna i planinska. Za uspon nam je trebalo pet sati, a do planinskog skloništa Struge još je dva sata hoda pa se nismo dulje zadržavali. Većim dijelom hodamo po nanosima snijega koji su negdje duboki i više od trideset centimetara. Iako sunce prži i mjesec je svibanj, snijeg je na sjevernim padinama iznad 1.500 metara uobičajen za ovo doba godine.