Na kolima konjske zaprege obitelj. Iscrpljeni otac i majka kojima je teško odrediti godine i dva osmoškolca, djevojčica i dječak - sjede na balama sijena. Na leđima nose školske torbe. Vuče ih neuhranjeni konj, sitno kljuse nalik onima što smo ih sretali kako pasu uz prometnice. Nalazimo se u Bugarskoj, u romskom naselju na rubu Samokova, grada u podnožju planina Rila i Vitoša s čijih vrhova većinu godine blistaju bijele snježne kape. Zastajemo kraj improvizirane tržnice u dvorištu jedne od kuća. Tri generacije obitelji sjede oko štanda na kojem je izloženo nešto krumpira, luk, jabuke i među ostalim banane koje nam velikodušno nude na poklon. Uklanjamo se u kraj blatnom Land Roveru. Iz drugog dvorišta cvrče kobasice koje se peku na improviziranom roštilju. Improviziran je i mali šank, dva reda niskih klupica na kojima sjede gosti. Preko puta je sendvič bar s bogatom ponudom.

Ljepota ljetnjeg krajolika neće vas prevariti, jer je količina zapuštenosti života na cesti prema Gračacu tolika da se odmah prepadnete te stvarne Hrvatske, kakvu ne poznaju turističke brošure. Ljudi na cesti, ni oko nje ni za lijek. Na putu smo za Srb u kojem se slavi Dan ustanka naroda Hrvatske. Prvi znaci života u ovom zaboravljenom i napuštenom kraju iz kojeg je „veličanstvena pobjednička vojno-redarstvena akcija Oluja“ gotovo u potpunosti iscijedila život, veličanstveno ga oslobodivši od njegovih stanovnika, policijske su patrole, koje se pojačavaju na prilazima Srbu. U Gračacu nigdje žive duše, mjesto djeluje napušteno. Puno je ožiljaka iz prošlog rata. U Srbu, življe. Odnosi Srba i Hrvata su dobri, siromaštvo u kojem većina živi ne ostavlja dovoljno elana za međunacionalnu mržnju. Ljudi se pomažu i žive mirno. Mještani se, poput Kninjana i Vukovaraca, žale da ih se Hrvatska sjeti samo jednom u godini. Danas je taj dan.

Isprva nikome nije bilo jasno što se događa i tek kasnije se počela širiti informacija kako je turska vojska, kojoj je cilj očuvanje ustava, pokušala izvršiti državni udar i s vlasti skinuti turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Vojska je, dakle, preuzela stvari u svoje ruke, riješena da prekine 14 godina dugu vladavinu kontroverznog Erdoğana, poznatog po autokratskom načinu vladanja, prožetog islamizacijom zemlje s višedesetljetnim iskustvom sekularne politike. Građani Istanbula ubrzo su izašli na ulice, mahali turskim zastavama, ali nije bilo lako prepoznati podržavaju li državni udar ili podržavaju Erdoğana. Neuobičajeno za to vrijeme, oko pola sata iza ponoći, s obližnje džamije začula se i molitva. Hodža je pozivao na smirenost i nenasilje, ali je u isto vrijeme apelirao na ljude da izađu na ulice i podrže Erdoğana. I u 2 sata poslije ponoći vojni avioni su nadlijetali Istanbul u niskom letu stvarajući jezive zvukove, što je potrajalo sve do jutra.

Cijeli Goli otok dobrano je nagrizao zub vremena. Vlast su u potpunosti preuzele ovce. U nekim zgradama pod je prekriven i nekoliko centimetara debelim slojem ovčjeg izmeta. U zatvorskom krugu još uvijek su prisutne izbačene metalne konstrukcije robijaških kreveta, na igralištu gdje su zatvorenici nekada kratili dane, kao svjedok povijesti stoje zahrđale konstrukcije koševa i između njih prevrnuta konstrukcija gola. Posebno je sablasan ulazak u kinu dvoranu. Na mjestu gdje su zatvorenici uživali u filmskim projekcijama, prvi redovi stolica su potpuno skršeni. Strop se opasno urušio, a mjestimice ga više niti nema. Isto je i u nekadašnjoj menzi, gdje su ostali samo metalna ograda i šank, podsjećajući čemu je ta prostorija nekada služila. U jednoj od zgrada zatičemo prepune prostorije madraca na kojima ovce potraže odmor, a kako malo koga od 100.000 turista koji godišnje navrate na otok, zanima ovaj tip „turizma“, najbolje pokazuje paučina koju skidamo gotovo gdje god da uđemo.

Bila je to turistička tura bez turista, na Svjetski dan izbjeglica 20. lipnja organizirana za tražitelje azila i azilante kojima je Zagreb novi dom, ili se nadaju da će to postati. Pozvani su bili pridružiti se svi, pa se na Trgu kralja Tomislava okupilo dvadesetak ljudi na turi koju je vodila Samia Zitouni. Krećemo s Glavnog kolodvora, objasnila je, jer tu se krije sjeme Zagreba kao modernog, kozmopolitskog grada. „Već kad izađete iz zgrade željezničkog kolodvora prvo što vidite je prekrasan park kao toplu dobrodošlicu u jedan lijepi grad“, objašnjavala je turistička vodičica ideju prvog modernog urbanističkog zahvata u gradu, no kako je srce parka – fontana – trenutno iščupano, tako je i dojam prilično pokvaren. Lial iz Latakije u Siriji kaže pak da je njezin prvi susret sa Zagrebom pokvario konj. „Meni je to nekako djelovalo prijeteće“, smije se studentica engleskog jezika koja je u Zagreb stigla prije koji mjesec. Njezini su ostali u Siriji.

„Kada sam došla da se registriram, bilo je grozno. Neki ljudi su čekali po tri tjedna ispred zgrade. Ima i onih koji su se vraćali natrag u zemlje iz kojih su došli...“, govori nam Palestinka izbjegla iz Sirije, nazovimo je – na njenu molbu – Fatma, a zatim dodaje - „u niti jednoj zemlji nisam vidjela da je potrebno toliko dokumenata kao u Njemačkoj. Ovo je zemlja papira“. Fatma je jedna od stotina tisuća izbjeglica koje su prošle godine došle u Njemačku. Na putu je, kao i mnogi drugi, prošla pakao. Iako su mislili da je Njemačka kraj njihovog pakla, njihove muke ipak još uvijek nisu gotove. Lupiga je u Berlinu posjetila nekoliko na brzinu sklepanih izbjegličkih domova, a smješteni su čak i u bivšem sjedištu zloglasnog Stasija, te razgovarala s ljudima koji su sve svoje napore uložili samo kako bi uspjeli dobiti azil u Njemačkoj, ali i ljudima koji im već mjesecima pomažu ne bi li im život bio što dostojanstveniji.