PROSTITUCIJA U SPLITSKOM ĐARDINU (II): Ne mogu ja kasno ostajat vani, šta će mi mater reć'

PROSTITUCIJA U SPLITSKOM ĐARDINU (II): Ne mogu ja kasno ostajat vani, šta će mi mater reć'

„Znaš, na Božić, ja sam pričala s ovim jednim i doša mi je sa strane neki stariji čovik. I on mene pita: 'Koliko tražiš, curo, za pušenje?'. I ja njemu iskreno rekla: '100 kuna'. Mislim, dam ja za 50 kad mi zagusti. Šta? Istina je. I govori on meni: Ajde popuši meni'. I mi 'vamo iza, on vadi 300 kuna i daje mi. Ja govorim: 'A šta ćemo sad?'. On kaže: 'Ništa, to sam ti da za Božić. I još je reka da će doći opet i da će mi dat. Al nije više doša“, govori nam jedna od žena koje noći provode u splitskom Đardinu, gradskog parka kod Dioklecijanove palače, od devedesetih godina središta splitske prostitucije, mjesta na kojem se uglavnom okupljaju dugogodišnje ovisnice o drogama, a s kojima smo za potrebe serijala „Nevidljive žene s ugla ulice“ razgovarali četiri noći za redom. Božić je davno prošao, a čini se i dobročinitelji s njim.
PROSTITUCIJA U SPLITSKOM ĐARDINU: Radila bi' ja nešto drugo, ali 'ko će meni dat posa?

PROSTITUCIJA U SPLITSKOM ĐARDINU: Radila bi' ja nešto drugo, ali 'ko će meni dat posa?

U nastavku serijala „Nevidljive žene s ugla ulice“ donosimo prvi dio reportaže iz splitskog Đardina, gradskog parka kod Dioklecijanove palače, od devedesetih godina središta splitske prostitucije, mjesta na kojem se uglavnom okupljaju dugogodišnje ovisnice o drogama. Parafrazirajući jednu američku seriju: „Ovo su njihove priče“. „Imala nekog momka divljaka, nismo imali para, on me doveo ovdje i tako je počelo“, govori nam Lucija, žena u svojim pedesetima. Ne dolazi svaki dan ovdje, a nekad dođe tek onako, „da ubije malo vrime“. Da može, radila bi nešto drugo. „Normalno da bi. Mogla bi' ja čistit' ili nešto tako. Ali 'ko će meni u pedesetima dat posla? Aj ti meni reci“, pita sad ona mene. Kasnije tu večer dok sjedimo na zidiću u parku dolaze policajci u civilu, mlađi muškarac i žena. Taj dan ih je nešto više u gradu nego inače. Legitimiraju nas. Znaju se međusobno.
HOTELI-RUŠEVINE NA JADRANU: Nekadašnji turistički ponosi prepušteni zubu vremena

HOTELI-RUŠEVINE NA JADRANU: Nekadašnji turistički ponosi prepušteni zubu vremena

Hotel Jadran u Tučepima bio je prvi hotel otvoren u bivšoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Taj zaštićeni spomenik kulture, kojeg su gradili njemački zarobljenici, smješten je na jednoj od najljepših plaža Makarskoj primorja. Otvoren 1954. godine prvotno je bio namijenjen kao mjesto za odmor jugoslavenske tajne policije i visokih dužnosnika, a uskoro postaje uzdanica u turističkom procvatu Jugoslavije koja je međunarodni turizam smatrala načinom za dobivanje stranih valuta, ali i kao mjesto pokazivanja uspjeha socijalističke Jugoslavije. Uskoro je ovaj hotel postao mjesto gdje su rado ljetovali kako strani, tako i domaći gosti, a čak su se neki od njemačkih zarobljenika koji su ga gradili kasnije vraćali kako bi tamo proveli svoj odmor. Njegova sudbina slična je brojnim hotelima-ruševinama na Jadranu, koji zbog neriješenih vlasničkih odnosa i lokalnih politika, i dalje nemaju neku jasnu viziju revitalizacije.
IZA OGRADE: Keleti - privremena stanica u žicom ograđenoj Mađarskoj

IZA OGRADE: Keleti - privremena stanica u žicom ograđenoj Mađarskoj

Na Keletiju je bilo nekoliko stotina ljudi. Djeca su igrala nogomet, muškarci čekali u redu za deke za obitelji, a žene su prevrtale hrpe odjeće tražeći nešto toplo za djecu. Nisu svi radili baš tako, ali većina jest. Sve se činilo u redu do 11 sati kad su svi volonteri žurno sazvani - u noći će stići nekoliko stotina osoba koje trenutno pješače put Budimpešte u već dobro poznatom razmaku: prvo muškarci koji putuju sami, zatim obitelji s većom djecom i konačno, obitelji sa sasvim malom djecom, nemoćnima i osobama u kolicima. Ovaj raspored dolaska svi već dobro znaju, ali još uvijek nisu naviknuli: kako osigurati prvenstvenu zaštitu najranjivijih skupina kad dolaze posljednje? Nove pridošlice mole nas da im kažemo kada mogu ići. Oni koji su već danima tu donose hrpe karata za Hegyeshalom, selo u blizini granice s Austrijom, i pitaju za koji su vlak karte, ali karte nemaju polaznog sata i vrijede dva dana. Radi toga, počinju stajati u redu malo pred zoru.
BEOGRADSKA PARADA PONOSA: „Ljudi su bili srećni, čula se muzika sa kamiona, bilo je veselo i šareno i to je ustvari Prajd“

BEOGRADSKA PARADA PONOSA: „Ljudi su bili srećni, čula se muzika sa kamiona, bilo je veselo i šareno i to je ustvari Prajd“

U opuštenoj, karnevalskoj atmosferi, noseći zastave duginih boja i šarene balone, plešući uz glasnu muziku, centralnim beogradskim ulicama prodefilovalo je u nedelju nešto više od hiljadu učesnika šeste Parade ponosa. Održana je i prva Trans parada, okupljanje transrodnih osoba, u Pionirskom parku, preko puta Skupštine Srbije. Na Terazijama, u centru Beograda, negodovali su zbog tretmana migranata. Učesnike Parade vređalo je pedesetak građana koje su predvodili monahinje i sveštenici odmetnutog krila Srpske pravoslavne crkve, pripisujući im krivicu za sve prirodne nepogode, poput prošlogodišnjih poplava. Ova grupa mrmljala je na crkvenoslovenskom jeziku i na trasi povorke učesnika parade prosipala vodu koja je, kako veruju, sveta. A inače, neverovatno zvuči podatak kako skoro tri četvrtine građana veruje da bi, da je homoseksualnost normalna, pravoslavna Crkva to odobravala.
U SRBIJU DOLAZI NAJVEĆI VAL IZBJEGLICA: Što ih čeka?

U SRBIJU DOLAZI NAJVEĆI VAL IZBJEGLICA: Što ih čeka?

Srbija ovih dana prihvaća najveći val izbjeglica u povijesti, samo ih je u noći sa subote na nedjelju ušlo sedam tisuća. Ona je tranzitna točka, kako nam kažu u Beogradu, za izbjeglice potpuno gubljenje vremena i novca na njihovom višetjednom mučnom putu. Polako se bliži kraj ljetnim bonacama, a svijet se suočava s jednom od najvećih izbjegličkih kriza od Drugog svjetskog rata. Grčki i makedonski graničari polako (i privremeno?) popuštaju u obrani granica neljudskim postupcima, jer nakon što ih su policajci suzavcem i šok bombama pokušali spriječiti da iz Grčke uđu u Makedoniju, slike malene djece koja vrište u užasu obišle su planetu. Neka su ostala odvojena od roditelja, koji su ih prebacivali preko bodljikave žice i govorila im da sama trče kroz brisani prostor. Sada ih se pušta da nastave tranzit - vlakom ili pješke kroz Makedoniju pa preko Srbije prema Schengenskoj granici na kojoj izrasta nazubljena ograda, u Mađarsku.
FESTIVALSKI ŽIVOT: Kako sam „preživeo“ Motovun u 10 koraka

FESTIVALSKI ŽIVOT: Kako sam „preživeo“ Motovun u 10 koraka

Motovun nije samo filmski festival, iako tamo zaista možete pogledati “brdo filmova” kako se hvale organizatori. Motovun je pre svega žurka. Bude po nekoliko svirki po danu i noći, ne sumnjam da je zabava dobra i u kampu i možete se lepo provesti, a da ne pogledate nijedan film. I ta zabava traje zaista od sumraka do svitanja, bez prekida. Motovun je i “mamipara”, ali nije ni bezobraznija ni perfidnija “mamipara” od bilo kojeg drugog turističkog mesta. Motovun ima svoje turiste, nevezano za festival, pa je simpatično gledati kako se smenjuju “dnevne” ture sredovečnih izletnika sa “noćnim” turama kojima dominira omladina. Shodno tome su usklađene i cene: ko hoće suvenire, tartufe i bisku, to će i platiti. Za ostale postoje štandovi sa fast foodom i osveženjem, čak i jedna prodavnica u kojoj je stalno gužva. Sve je malo skuplje nego u nekom većem gradu i to je faktor sa kojim treba računati: upravo zato što je malo, a ne mnogo skuplje, lako je raspustiti se.
KO TO MOŽE PLATIT': Iako sunce prži i svibanj je, u pohodu na najviši vrh Velebita hodamo po nanosima snijega

KO TO MOŽE PLATIT': Iako sunce prži i svibanj je, u pohodu na najviši vrh Velebita hodamo po nanosima snijega

Konačno sam tu, na vrhu planine koju s divljenjem gledam od djetinjstva. Sjećam se kako smo svakog ljeta u crvenoj Zastavi zavojitim serpentinama prelazili preko Velebita na putu za more. Strah od visine nestao bi čim bismo došli do prve okuke iza koje bismo brat i ja ugledali more i to popratili glasnim uzvicima kao da smo otkrili Ameriku. I sad je tu, kao na dlanu, bliska, pripitomljena golema planina. Vjetar ovdje gadno puše jer ipak je ovo točka na kojoj se susreću dvije različite klime, sredozemna i planinska. Za uspon nam je trebalo pet sati, a do planinskog skloništa Struge još je dva sata hoda pa se nismo dulje zadržavali. Većim dijelom hodamo po nanosima snijega koji su negdje duboki i više od trideset centimetara. Iako sunce prži i mjesec je svibanj, snijeg je na sjevernim padinama iznad 1.500 metara uobičajen za ovo doba godine.
MUK 115.000 SVJEDOKA: Vidio sam Sotonu - zove se AC/DC

MUK 115.000 SVJEDOKA: Vidio sam Sotonu - zove se AC/DC

Slušajući reakciju nepregledne mase na ledini u srcu Austrije, na čijim su glavama titrali plastični rogovi, jedan kolega je zlobno konstatirao: ovako šutljive većine u ovim krajevima nije bilo zadnjih 70 godina. U tom je trenutku trajala kratka pauza između dvije pjesme, negdje u sredini dvosatnog seta australskih rock velikana. Prijatelj se nadao da je razlog za relativni muk 115.000 svjedoka zapravo šokiranost onime što je dopiralo sa šezdesetmetarske bine: jedna od najboljih živih izvedbi koje je ovaj bend isporučio zadnjih godina. Bio je to i službeno najposjećeniji koncertni događaj u povijesti Austrije - punokrvni i neposustali rock'n'roll, čiji je tempo diktirao djed u osnovnoškolskoj uniformi. Ako nije neumjesno parafrazirati jednog poznatog hrvatskog muzičkog kritičara: vidio sam Sotonu - zove se AC/DC.
LUPIGA U SELU KOJE JE 1944. GODINE PRESTALO DISATI: Lipa pamti, pamtimo li mi?

LUPIGA U SELU KOJE JE 1944. GODINE PRESTALO DISATI: Lipa pamti, pamtimo li mi?

Zbog velikog broja ubijene djece, i činjenice da su svi stambeni objekti porušeni u krvavom pohodu SS-ovaca i četnika, Lipa je uz Lidice u Češkoj i Oradour sur Glane u Francuskoj, zabilježena u knjizi Organizacije ujedinjenih naroda kao jedno od tri mjesta koja su potpuno uništena za vrijeme Drugog svjetskog rata. Danas u centru Lipe o toj tragediji svjedoči nekoliko ruševina i spomenika, rasutih na uzvisini s koje se prostire pogled na ostatak sela. Smještena 28 kilometara od Rijeke, na staroj cesti koja spaja Rijeku s Trstom i Ljubljanom, Lipa se danas po malo čemu razlikuje od okolnih naselja koje obilježava pitoreskna pučka arhitektura. Da nije posebnoga dana, malo što bi sugeriralo da je prije sedam desetljeća ovo mjesto prestalo disati.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

    28.03.2024.

    Srđan Puhalo

    IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

  2. VIRTUALNA STVARNOST: Doba loših imitacija, kopija i surogata

    18.03.2024.

    Predrag Finci

    VIRTUALNA STVARNOST: Doba loših imitacija, kopija i surogata

  3. POSLANICA LANE BOBIĆ: Za Osmi mart, kupi mi, mama, jedan mali rat

    05.03.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Za Osmi mart, kupi mi, mama, jedan mali rat

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije