*** Lupiga je u crowdfunding kampanji. Možete joj pomoći i uplatom izravno na žiro-račun, putem opće uplatnice ili internetskog bankarstva. Podatke možete pronaći na ovom linku.

Damask me probudio naglo, kao i svakog jutra. Prvo su do mene doprli zvuci automobilskih truba i guma kako se kotrljaju po širokim asfaltnim avenijama, koje sve vode do samog centra. Tamo sam u hotelu još uvijek u horizontali tražio pet minuta sna, kao i uvijek. Još je točno pet minuta bilo potrebno da otvorim oči i razgrnem teške, crvene, brokatne zastore. Jarko me svjetlo zabljesnulo tolikom žestinom da sam osjetio ubod u čeonom režnju. 

Možda mi nije trebao zadnji gutljaj araka sinoć - pomišljao sam još uvijek gledajući kroz prozor, u onaj isti plakat predsjednika Bashara al Assada u kojeg gledam svakog jutra, danima. Kad mi dosadi pogled usmjerim u njegov drugi poster, nešto manji s lijeve strane, pa na treći, četvrti i peti. Svi na istom zidu susjedne zgrade, ispostave Ministarstva uprave. Dan ranije sam u prostoriji od dvadesetak kvadrata, u uredu za produljenje vize, izbrojao točno devetnaest postera s predsjednikovim likom. Jedna njegova fotografija nalazila se čak i u akvariju za ribice, a službenik je imao i masku za mobitel s njegovim likom. 

Prikazivanje političkih vođa poput besmrtnih junaka, tumačio sam praksom zabrane prikazivanja svetaca i proroka u islamu, zabranu ikona uopće. Džamije su ukrašene prvenstveno geometrijskim oblicima, ta nemoguće je prikazati Boga. Kako je ljudskom biću teško pojmiti apsolutno i apstraktno, tako se uvijek u prvi plan probije nešto nama slično, prizemno, lakše prihvatljivo. Pogledajmo što se dogodilo s kršćanstvom? Od jednog Boga dobili smo tri, pa svetu majku i tisuće svetaca koji su po svojstvu mali bogovi. Cijeli jedan panteon. Pretpostavljao sam da fotografije političkih vođa nadomještaju potrebu obožavanja likova kod ljudi. Sad više ne znam, možda je samo riječ o autokraciji, o zaštiti od neugodnosti ako slučajno nemaš fotografiju ili poster predsjednika, a optužen si za nešto. Ili još jednostavnije, ljudi svog predsjednika vole. 

Svejedno, bez obzira na sinoćnje ispijanje araka, nisam osjećao mučninu niti su mi usta bila suha. Već sam poslije pola sata spretno silazio niz stepenice, pored soba u kojima već godinama žive izbjeglice iz raznih dijelova Sirije, pridošle iz ratom razorenih područja. 

Sjeo sam u predvorje gdje me čekao klasični sirijski doručak, zbog kojeg sam na momente osjećao neugodu. Jer samo tri kilometra dalje prva je linija bojišta, tamo padaju bombe, uz njihov zvuk liježem svaku noć. I zaspim. Jer se u Siriji nalazi dvadesetak gradova pod okruženjem, što vladinih, što opozicijskih, što islamističkih snaga, a u njima kilogram riže košta sto dolara i ljudi umiru od gladi. Jer je Sirija prva zemlja u povijesti u kojoj je više od pola stanovništva raseljeno. Jer u kampovima živi oko šest milijuna Sirijaca. 

Sirija je prva zemlja u povijesti u kojoj je više od pola stanovništva raseljeno (FOTO: Hrvoje Ivančić)

Pojeo sam doručak: masline, sir, med i beskvasni kruh. Pričekao sam svog prevoditelja, Anasa, ali on je ušao s još dvojicom nepoznatih ljudi koji nisu djelovali kao da ih interesira koji je glavni grad moje zemlje ili detalji iz obiteljskog života (pitanje o broju braće i sestara često je na Bliskom istoku). 

- Kažu da si fotografirao sa svog balkona jutros? – upita me Anas.

Trebalo mi je nekoliko sekundi da se sjetim da sam fotografirao plakate predsjednika, ali nisam tom činu pridavao posebnu važnost. No napolju je ipak rat, kontrole su stroge, razumljivo je to.

- Ispričavam se, fotografirao sam mačke na krovu zgrade. 

- Zabranjeno je fotografirati vladine zgrade – kaže Anas.

Složio sam se s njim i obećao da više neću ponoviti takvu glupost i upropastiti naš odlazak u Alep, do kojeg je potrebno punih dvanaest sati vožnje. Tad se u Alepu još uvijek vodila bitka koja će šest mjeseci kasnije rezultirati pobjedom Sirijske vojske nad pobunjenicima i islamistima. 

Krenuli smo u Omejadsku džamiju. Nalazi se na kraju glavne ulice u natkrivenoj tržnici Al-Hamediyah. Kontrole su tamo stroge i temeljite jer bombaši samoubojice i autobombe nisu rijetkost. Upravo je prije dvije godine jedna takva naprava eksplodirala u blizini tržnice i ubila stotinjak osoba, a ranila ih duplo više. Uz stotine tisuća mrtvih, takvom se događaju ne daje posebna pažnja tijekom rata. Zasjene ga drugi, više ili manje jači, brutalniji i besmisleniji. 

Omejadska džamija u originalu je bila crkva. U njoj je pokopana glava svetog Ivana Krstitelja, a nalazi se i grob velikog vojskovođe Saladina, koji je porazio križare u srednjem vijeku. Posjećuju je pripadnici obje velike religije. Prostran atrij, savršena akustika, mir i hladovina. Ovdje biste mogli boraviti satima, danima. Spavati, čitati novine, ležati na tepihu. Nitko vas neće zamoliti da izađete. Leži koliko hoćeš. 

Jobar je prva linija već godinama (FOTO: Hrvoje Ivančić)

Ne treba imati specijalno dobar sluh kako biste čuli detonacije iz obližnje četvrti Jobar. Udaljena svega tri kilometra od džamije, od samog centra starog grada, Jobar je prva linija već godinama. Pobunjenici su se ukopali, sirijski i ruski zrakoplovi ih zasipaju granatama, ali pomaka nema. Kad se pobunjenici organiziraju i usklade mogu krenuti u proboj i ofenzivu.

- Moramo ići u Jobar – rekao sam Anasu.

- Moramo uzeti dozvole – odgovorio je.

- Uzet ćemo dozvole – odvratio sam sam.

- Trebamo i dozvole za Alep – dobacio je Anas.

- Danas idemo u Jobar, sutra u Alep – predložih.

- Bolje je da onda krenemo – rekao je.

Uputili smo se ka Ministarstvu informiranja koje svim novinarima, bez obzira bili oni iz velikih kuća poput NBC-a ili slobodnjaci, izdaje dozvole za odlazak na određene teritorije, za snimanje kadrova koje zatražite i generalno za koordinaciju na terenu. Takav tretman djeluje kao dvosjekli mač jer u jednu ruku olakšava vam inače teško kretanje u ratom zahvaćenoj zemlji, ali na neki način drži vas pod kontrolom. U razgovoru s ljudima potrebno je čitati između redaka i ne upuštati se u geopolitičke rasprave bez kraja. 

Taksi koji nas vozi do ministarstva žut je kao i većina taksija na svijetu, samo neobično je bilo, što je ovaj vozila visoka crvenokosa žena. Kad malo bolje razmislim to je jedini put da me u taksiju vozila žena i zbog te sam se spoznaje osjećao kao da sam otkrio nešto novo i napredno. 

Ministarstvo. Predvorje djeluje hladno: stupovi oštrih uglova, nigdje dekoracije, duga i široka prostorija tamnožute boje. Službenici prolaze amo tamo. Lift je prostran, ali spor. Osmi kat. Dobro znani kat. Sjedamo u prostoriju, a dvije ljubazne službenice kuhaju nam kavu. Jednoj od njih oko vrata visi križ. Prisjećam se, uskoro će Uskrs. U Damasku je tad neradni dan. 

Sjedimo, čekamo, moj prevoditelj čavrlja sa zaposlenicama na arapskom. Poznaju se, dakako, nije mu prvi put da vodi novinare. Gledam u zid, gledam plakat predsjednika Bashara al Assada. Na ovoj fotografiji mi je najdraži, u pilotskoj je jakni i nosi crne naočale, mogao bi glumiti u holivudskom filmu. Možda u Top Gunu. 

Volio bih razgovarati s njim, da mi otvori dušu. Ne onako generički kao što to obično u intervjuima s predsjednikom biva. Volio bih čuti njegova intimna razmišljanja, unutarnja previranja, moralne dileme, stavove i strahove. Tko vuče konce? Nije li mu već dosta tog posla?

Trenutak koji će odrediti njegov život dogodio se u siječnju 1994. godine. U rano jutro jedan je mercedes izlazio iz grada i jurio brzinom većom od dopuštene. Odredište je bio aerodrom na kojemu je spreman bio let za Njemačku. Magla je smanjivala vidljivost i kumovala prometnoj nesreći koja će pogoditi cijelu naciju. Mercedes se zabio u kružni tok, a vozač, koji nije bio vezan, umro je na licu mjesta. Taj vozač bio je najstariji sin predsjednika Hafeza al- Assada, Basil. 

Umjesto građanskog života u Londonu sudbina je Basharu al Assadu namijenila nešto sasvim drugačije (FOTO: Hina/EPA)

Poslije vijesti o Basilovoj smrti Sirija je utonula u nacionalno tugovanje i oplakivanje. Ispred bolnice u kojoj je ležalo njegovo tijelo, počeli su se okupljati građani. U cijeloj zemlji oglasila su se crkvena zvona, a barovi su prestali posluživati alkohol. Otkazan je regularni televizijski program te je umjesto njega emitirano čitanje Kurana u džamijama u Damasku. TV voditeljica, obično odjevena po zadnjoj europskoj modi, pojavila se u crnini, noseći crni šal preko kose. Gotovo cijeli program bio je posvećen Basilu al-Assadu, njegovoj vojnoj vještini, obrazovanju i trijumfima. Umro je nasljednik predsjedničke pozicije.

Bashar al Assad je živio i radio u Londonu gdje je specijalizirao oftalmologiju. Tamo je i upoznao svoju sadašnju suprugu Asmu, Britanku sirijskih korijena. Ubrzo poslije bratove smrti Bashar dobiva poziv i odlazi u Siriju na odsluženje vojnog roka. Bio je to početak pripreme njega za budućeg predsjednika. Umjesto građanskog života u Londonu, kakvog je mislio živjeti, sudbina mu je namijenila nešto sasvim drugačije.

Sirija je bila oblijepljena posterima i grafitima koji prikazuju predsjednika Hafeza i poginulog mu sina Basila. Već sljedeće godine poznatoj dvojici, na portretima se pridružio i Bashar. U lipnju 2000. godine od zastoja srca umire Hafez al-Assad. Institucije koje trebaju odabrati nasljednika već imaju pripremljen scenarij. Bashar al-Assad postaje generalnim tajnikom sirijske frakcije stranke Baas te ubrzo biva izabran predsjednikom. Na referendumu za predsjednika Asad nije imao suparnika, te je dobio 97,2 posto glasova. Također 2007. godine na referendumu dobiva 97,6% glasova.

- Uđite – pozvao nas je šef odjela za novinare. 

U prostoriji u kojoj se sad u regalu nalazila i fotografija ruskog predsjednika Putina, predstavili smo moju ideju odlaska u Jobar. 

- I Alep – dodao sam.

Šef, uglađenih manira, zalizane kose, vrlo dobrog poznavanja engleskog jezika, promislio je, uzeo jednu dozvolu i ispružio je. Obavio je još nekoliko telefonskih poziva.

U rukama smo imali dozvolu za odlazak u Alep, autom i to odmah sutra. Razveselila me činjenica što ću opet, poslije gotovo deset godina ući u taj grad. Iako razrušen, bit će to povratak kroz vrijeme. 

- Što se tiče Jobara. Iako je jako blizu, morate prvo ići do generalštaba po dozvolu za medije i tad slobodno uđite u Jobar. To je ipak prva linija i nije lako – rekao je šef.

Krenuli smo. Opet van, na cestu, u žuti taksi. Vožnja od pet minuta, ali moj suputnik ima ideju. Zašto ne bismo generalu kupili bombonjeru? Prije će nam dati dozvole, prije će nas pustiti. 

- Bolje je tako – kaže.

Kupio sam bombonjeru srednje veličine. Sirijski slatkiši su teški, baza su im šećer i pistacio. Od samog pogleda na njih skoči vam šećer u krvi. 

Procedura je bila slična: pregledavanje torbi na ulazu, veliko predvorje, prostorija na katu i čekanje ispred ureda. Izašla su dva ruska novinara, tad su pozvali nas. I general je bio raspoložen za razgovor, razvezao se o geopolitici, o neprijatelju kojeg treba poraziti. Bombonjeru je primio sa zadovoljstvom, ali nisam saznao jesmo li dozvolu dobili zbog nje ili bi nam je ionako dao. U svakom slučaju, poslije pola sata slušanja i kimanja glavom, dozvola je bila tu. Krećemo u Jobar. 

Na poljima su umjesto krumpira zasijane granate (FOTO: Hrvoje Ivančić)

Ali prije ulaska u Jobar potrebno je javiti se generalu koji upravlja tim vojnim područjem. Opet ulazimo u taksi i vozimo do četvrti kojima prevladavaju blokovi modernih zgrada. Jedan najobičniji stan u visokom prizemlju pretvoren je u štab. Tamo je čovjek u svojim četrdesetima, lice mu krasi uredno podšišana brada, u maskirnoj uniformi i s oružjem na kauču. Čita vijesti na laptopu. 

Sjedimo, slušamo o neprijatelju, o ratu o političkoj upletenosti stranih sila. Pijemo arak. Poslije pola sata dobivamo njegovo dopuštenje i po nas dolazi pick up s četiri naoružana vojnika koji nas vode u Jobar.

- Čuvajte se snajpera, opasno je – kaže jedan od njih. 

Ispred četvrti, gdje još uvijek ima civilnog života, susrećemo se s pukovnikom koji nas treba uvesti u samu četvrt. Tenkovi prolaze ulicom, čovjek na biciklu vraća se s tržnice. Kupio je jednu rajčicu i luk. Kupuje se malo, inflacija je visoka, cijene ogromne, goriva nema. Na poljima su umjesto krumpira zasijane granate. 

Dan se već bližio kraju i mi smo konačno stigli u Jobar, napokon na prvu liniju u tunele kojima se provlače vojnici na samo pedeset metara od neprijatelja. Na snazi je primirje, ali ne poštuje se u potpunosti. Pucnjava je povremena. U početku su pobunjenici kopali tunele, probijali se njima iza neprijateljskih linija. Sad ih vlada drži u okruženju svojim prokopima i rovovima. 

Trčimo na čistinama, smirujemo se u ruševinama zgrada. Linije drže ročnici od dvadesetak godina, golobradi dječaci bez iskustva. Vojni rok u Siriji traje dvije i pol godine. Gdje vas pošalju, tamo idete. 

Već poslije pola sata, kad je zapad dobro sakrio Sunce i noć se spustila nad Jobar, rečeno nam je da krenemo. 

U hotelu sam opet zaspao uz detonacije razmišljajući o odlasku u Alep. Probudio sam se prije no što ste rekli bomba. 

Cilj je stići u Alep tijekom dana jer nije preporučljiva vožnja noću. Otmice su česte, a zapadni novinar bio bi pun pogodak. Nisam previše razmišljao o toj situaciji. Djelovalo je kao da se vozač boji više od mene, a dobro smo ga platili. 

Na izlasku iz Damaska otvaraju se sela, maslinici, žuta boja prevladava u negostoljubivu krajoliku. Do Homsa je autocesta ravna i brza, vozimo dvjesto na sat. To je siguran prolaz. Dođe čovjeku da spava, da kontemplira. Gdje je bio, što je radio? Neka nostalgija, želja za izgubljenim vremenom dok ti lice miluje sunce kroz prozor automobila. 

Bio je listopad 2007. godine. Neobično topla jesen. Odlučio sam se za put koji je blizak, a egzotičan. Protegnuo sam korak do autoceste i autostopom krenuo u Siriju. U početku mi je stao turski kamiondžija s kojim sam poslije dva dana stigao u Istanbul. Plaćao je sve službenom karticom i bilo je ugodno piti sve one pive na stajalištima. Poslije toga sam bauljao Anadolijom i tek nakon mjesec dana ušao u Siriju. Moj prvi grad bio je Alep. Tražio sam najjeftiniji smještaj u gradu i našao ga, taman pored desetmetarskog jumbo plakata predsjednika Assada. Noćenje je bilo oko deset kuna. U sobi su se ljuštili zidovi, plahte su bile žute, a toalet zajednički. Vrijedilo je.

Djelovalo je kao da se vozač boji više od mene, a dobro smo ga platili (FOTO: Hrvoje Ivančić)

Već prvog dana upoznajem zanimljivu ekipu u susjednoj sobi, ljude koji će mi pružiti dublji uvid u arapski svijet i u sve ono što će se događati poslije. Trojica ilegalnih imigranata kojima je vlasnik hotela oduzeo putovnice jer nisu imali novac da plate noćenje. Čekaju fantomskog prijatelja iz Turske koji će im platiti dugove i prevesti ih preko granice. Cilj im je ući u zapadnu Europu, u Francusku. Jedan od njih je Marokanac, jedan Iračanin izbjeglica iz susjedstva, a najiskusniji je Hasan iz Tunisa. 

Hasan je stari vuk imigracijskih ruta. U svojim pedesetima još uvijek traga za srećom iako ju je jedno vrijeme držao u rukama. Kao dječak je teško radio u tvornici cipela i odlučio je promijeniti život bijegom u Francusku. Uspjelo mu je i iskobeljao se iz teškog života. Radio je svakojake poslove, teške, ali barem plaćene kako bi trebalo. Sreća mu se osmjehnula kad mu je ponuđeno da za velikog šefa odrađuje posao teklića, prenosi kokain u petama svojih cipela. Radio je to punih deset godina i živio kao gospodin. Dok ga nisu uhvatili i protjerali nazad u Tunis. Od tad ponovno pokušava ući u Francusku. To ga je i dovelo u hotel Faruk. 

Hasan je bio alkoholičar, ali i poduzetnik svoje vrste jer je svaku večer poslije posljednje molitve, čekao ispred džamije. Isprosio je taman dovoljno za večeru od povrća i slanutka te za litru đina. To je bilo dovoljno da se izgura dan. Večere su kuhali zajedno i pričali glasno. 

Boravio sam s njima šest dana. Često sam se poslije toga pitao: gdje su ti ljudi?

Tijekom vožnje do Alepa zabavljao sam se mišlju da posjetim hotel Faruk, da barem vidim ono što je od njega ostalo. Čak sam se sjetio da me vlasnik hotela pitao znam li nekog tko bi ga kupio. Postavio je cijenu od tri milijuna dolara. Bila bi to loša investicija.

- Hej! – probudio me glas mojeg prevoditelja. 

- Moramo se vratiti – rekao je uzbuđeno još uvijek držeći mobitel u rukama.

- Kako to misliš, sad smo već na pola puta? – začuđeno sam ga pitao dok je vozač okretao auto. 

- ISIL je blokirao cestu, nema šanse da nastavimo – rekao je. 

Tijekom povratka već se spustila noć i vozač je počeo paničariti. Oči su mu sjajile od straha. Jednom je krivo skrenuo i morao je zaustaviti auto ne bi li došao k sebi. Popio je malo vode. Poslije toga vozio je brzo i fokusirano. Nismo razgovarali. Tu noć smo proveli u Homsu. 

*Tekst je objavljen i u časopisu Artikulacije, broj 4, godina 2, 2017. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hrvoje Ivančić

*** Lupiga je u crowdfunding kampanji. Možete joj pomoći i uplatom izravno na žiro-račun, putem opće uplatnice ili internetskog bankarstva. Podatke možete pronaći na ovom linku. Možete koristiti i QR kôd. Cijenimo svaku podršku.