Srbija ovih dana prihvaća najveći val izbjeglica u povijesti, samo ih je u noći sa subote na nedjelju ušlo sedam tisuća. Ona je tranzitna točka, kako nam kažu u Beogradu, za izbjeglice potpuno gubljenje vremena i novca na njihovom višetjednom mučnom putu. Polako se bliži kraj ljetnim bonacama, a svijet se suočava s jednom od najvećih izbjegličkih kriza od Drugog svjetskog rata. Grčki i makedonski graničari polako (i privremeno?) popuštaju u obrani granica neljudskim postupcima, jer nakon što ih su policajci suzavcem i šok bombama pokušali spriječiti da iz Grčke uđu u Makedoniju, slike malene djece koja vrište u užasu obišle su planetu. Neka su ostala odvojena od roditelja, koji su ih prebacivali preko bodljikave žice i govorila im da sama trče kroz brisani prostor. Sada ih se pušta da nastave tranzit - vlakom ili pješke kroz Makedoniju pa preko Srbije prema Schengenskoj granici na kojoj izrasta nazubljena ograda, u Mađarsku.

Odredište je Zapadna Europa, a glavno žarište Sirija. Iz te zemlje u pet godina rata pobjeglo je četiri milijuna ljudi, gotovo čitava populacija Hrvatske. Najviše ih je u susjednim zemljama - polovica u Turskoj, gdje ponekad provode godine u izbjegličkim kampovima. Kad skupe potrebnih 3.500 eura, pedesetak prosječnih sirijskih plaća, ulaze u čamce i otiskuju se prema obalama sretnijeg kontinenta, Europe. Radi se o samo četvrtini milijuna ljudi, dakle jednoj šesnaestini sirijskih izbjeglica, koje su van zemlje. Europa sa svojim sustavom kvota planira odobriti ostanak za samo 20 tisuća ljudi, što je mizeran postotak. Dobitnica Nobelove nagrade za mir, pak, glasno razmišlja o suspenziji jedne od svojih najslavljenijih ideja - Schengenske granice. Grčka, pa onda i ostatak poslovično neefikasnog i neintegriranog juga, ovog puta su krivi zato što nisu u stanju zaustaviti more očajnika, koji se bore za goli život. 

Zabrinuti građanin Beograda dijeli hranu i sokove malim "teroristima" (FOTO: Ladislav Tomčić)

Što ih čeka u Srbiji? Razgovarali smo o tome prošloga tjedna s izbjeglicama i domaćima u beogradskom parku naslonjenom na autobusni kolodvor te u izbjegličkom kampu u vojvođanskoj Kanjiži. Na svakom koraku mogli smo vidjeti malenu djecu kako se iscrpljena drže svojih roditelja. Neprestano se moglo čuti kašljanje, jer ih je tih dana pogodila jaka kiša, od koje su bježali - pod obližnju garažu. Ondje su još uvijek ležale lokve vode, a prognoza za dan kasnije nije bila nimalo dobra. 

Ispod garaže (FOTO: Davor Kovačević, Novi list)

"Rat u Aleppu je grozan. U zadnja tri mjeseca je gore nego ikad", kaže nam Hussein, mladić kojega smo u sreli u zaklonu garaže nedaleko od beogradskog autobusnog kolodvora u društvu nasmiješene i iscrpljene mlade žene, koja se isticala svijetlom, slobodno raspuštenom kosom. Nije htjela govoriti. Njihov grad nalazi se u okruženju Daesha, a iz zraka ga napada vojska pod zapovjedništvom Bašara al-Asada. Hussein, koji je kod kuće radio kao automehaničar ima želju da upiše fakultet u Njemačkoj. Nakon što je pretrpio gubitke u porodici, odlučio je iza sebe ostavio obitelj i krenuo s prijateljima u Europu. 

"Europa je dobra i odgovorno se ponaša. Nije mi bitno u koju državu idem. Samo se želim osjećati sigurno", kaže nam kada ga pitamo smatra li i Europu suodgovornom za nesreću koja je pogodila njegovu zemlju. Koalicija "Prijatelji Sirije" nije se naročito proslavila podrškom Asadovoj opoziciji kada je riječ o zaustavljanju rata. Dio naoružanja i pomoći završio je u krivim rukama. 

Abdul i Rami objašnjavaju "izbor" koji im se nudi kod kuće (FOTO: Ladislav Tomičić)

"Nudi nam se izbor - imaš Bašarovu vojsku i imaš vojsku Daesh. I gdje da ideš? Gdje? Ja idem u Europu", kaže nam u parku crvenokosi Abdul iz Palmira.

"Ljudi se pridružuju Daeshu, jer ako se ne pridružiš - fiju!", pomaže mu njegov prijatelj Rami, režući rukom kroz zrak kao da mačem odsijeca glavu. Daesh je u nedjelju uništio Baal Šamin, hram star dvije tisuće godina u Palmiri. Ovdje namjerno koristimo izraz za "Islamsku državu Iraka i Levanta", koji koriste i ogorčeni Sirijci, čime izazivaju bijes ISIL-ovaca. Daesh je akronim ISIL-a, ali na arapskom - al-Dawla al-Islamyia fil Iraq wa’al Sham. Međutim, koristi li se u množini, "daesh" na arapskome označava zatucanog čovjeka koji drugima nameće svoja uvjerenja. Osim toga, protivnici Daesha inzistiraju da tzv. Islamska država uopće nije država, a kamoli da ima veze s Islamom. Abdul naglašava i da narod Sirije istovremeno ima i stravičnih problema s Asadom. Ipak, ljudi koji je uništavaju, nemaju veze sa Sirijom: "Svidjela bi vam se Sirija, jako je lijepa, Palmira je predivna. Samo, sad nije dobro", kaže on.

Putovanje koje si ne mogu priuštiti mnogi (FOTO: Ladislav Tomičić) 

Student ekonomije, 26-godišnji Baser iz Damaska, objašnjava nam zašto je ostavio obitelj iza sebe. 

"Moja obitelj si ne može priuštiti ovo putovanje. U Damasku je tako teško, jer je jako skupo. Ljudi iz svih dijelova Sirije dolaze u Damask, jer je sigurnije. Svi odlaze onamo. Manje je opasno jer se ondje nalazi vlada Bašara al-Asada", kaže nam Baser. Unutanja migracija povisila je stanarinu u glavnom gradu na dvije prosječne sirijske plaće. Naime, od 20 milijuna ljudi u Siriji, 12 ih je moralo napustiti svoje domove, od čega je osam milijuna ostalo unutar granica te zemlje, gdje su glad i siromaštvo veći nego ikada. Baser nam se, kao i većina drugih, žali na Makedoniju. Umoran je, tamo je jako, jako, jako loše, naglašava. 

"Spavali smo na željezničkoj stanici. Njihova policija i vlada su grozni. Tuku ljude... Makedonija je najgora na našem putu", govori. Čak ni prelazak Mediterana nije bio tako strašan: "Bilo nas je dvadeset na malom brodu, previše! Bio je samo tri metra dug." 

Dolazak sendviča (FOTO: Ladislav Tomičić)

Ovo je i razlog zašto tim ljudima u Beogradu nedostaje ama baš svega - na takvom čamcu nema prostora za prtljagu, ni jednu majicu viška, ni rezervne cipele, niti jedne igračke. Za razliku od prijašnjih godina kad je Srbiju prelazilo daleko manje ljudi, i to uglavnom u naponu snage - između 20 i 25 godina, sada čak tri četvrtine izbjeglica čine žene i djeca. Sirijci nam govore kako im primarno nedostaje lijekova, ali i da nemaju hrane, dok nam kolegica Žarka Radoja govori da najveća gungula u parku izbija upravo kad se netko konačno sjeti donijeti - igračke. U to smo se mogli uvjeriti i sami. Cijelo vrijeme dok smo razgovarali sa ljudima u parku, dvojica dječaka šutala su pohabanu košarkašku loptu (koja je glumila nogometnu) i cičala kao da su u Disneylandu. Oduševljenje je izazvao i jedan stariji građanin koji je podijelio tzv. kajzerice djeci, a onda se sa smiješkom samozatajno udaljio iz parka, ali i sendviči koje je obitelji s malom djecom donio njihov suputnik. Majka, koja nam je dozvolila fotografiranje tih prekrasnih bića, sa smiješkom nas je ponudila sendvičem.

"Koliko prelepih ljudi ima ovde! Ja kad im decu vidim, sve bi ih kidnapovala", kaže nam Žarka, ni minutu prije nego što ćemo ugledati TE oči.

Nema snage da plače - nije spavala tri dana (FOTO: Ladislav Tomičić)

Petogodišnju djevojčicu je grlio i nježno ljuljao otac, iscrpljen i u panici - povraćala je i nije više ni plakala. Požalio nam se da njegova kćer da treba liječnika - nije spavala tri dana, otkad je pokvarila želudac. Dio nas odlazi po lijekove protiv trovanja, a dio po prostirku na kojoj bi mogla ležati i higijenske potrepštine. Nadajmo se da te maslinaste oči ne plaču ni sada, da je na suhom, zdrava i na sigurnom.

Šamponi, četkice za zube, čista odjeća, vlažne maramice,  sapuni, ulošci, pelene, gelovi za dezinfekciju, ručnici, nov donji veš, višak udobne obuće, lijekovi protiv temperature i dehidracije, igračke, prostirke... To je ono što im treba, kažu nam i izbjeglice i zabrinuti Beograđani. Popis sliči onome za vrijeme katastrofalnih poplava na Balkanu prošle godine, kada su azilanti u obližnjem Obrenovcu spašavali starce iz njihovih razorenih kuća. No, ima i onih koje za to nije briga. Kako ćemo čuti u nekoliko navrata - oko očajnika se uvijek roje i profiteri.

Žuti prsluci motaju se oko dolaznih perona (FOTO: Ladislav Tomčić)

Muškarci u žutim prslucima, koji se predstavljaju kao nosači na kolodvoru, prodaju im SIM kartice po dvadesetak puta većim cijenama. Od taksista ćete rijetko čuti riječi suosjećanja, no tu večer nailazimo i na takvog. Požalio nam se kako njegove kolege naplaćuju vožnju do Subotice bar 300 eura, iako je stvarna cijena 150. Sutra ujutro, vozimo se s drugim, očigledno predstavnikom te većine na koju se sinoćnji žalio. Izbjeglice naziva degenericima, pa se ispravlja i daje im za pravo da to nisu. Žali se što vrše nuždu pod garažom, iako su im kemijski WC-i omogućeni prije samo tjedan dana; tuži se kako se ne znaju ponašati, kako se ljudi moraju gurati između njih jer oni leže i sjede po trafikama, kako svi imaju para za taksi i iPhone šestice, a kukaju kako nemaju. Na to ga upitamo o "specijalnim tarifama" za izbjeglice do Subotice.

Neumorni nogometaši (FOTO: Ladislav Tomičić)

"Pa kako može to da bude 150 evra?"

"To mi je jedan vaš kolega rekao."

"Ma kakav kolega? Evo saću vam reći... Do Subotice ima 200 kilometara, to vam je, računajte... 160 eura.", poentira on pa se krene žaliti što im oduzimaju taksi vozila, jer prevoze migrante. Pitamo ga kako bi on riješio taj problem, zabranom prolaska kroz Srbiju ili...

Pojilište, tuš, lavabo, perilica veša, sve u jednom (FOTO: Ladislav Tomčić)

"Ne, nego zabranom prelaska preko granice. Zna se šta se radi u tim uslovima. Da ja tako prelazim, mene bi odma' zatvorili."

"Zar nije za vrijeme rata i embarga iz Srbije isto otišlo oko 300 tisuća mladih?", pitamo ga.

"Otišli su tako da su poslali CV pa su ih primili na posao, ne verujem da su išli ovako", "prisjeća" se taksist. Upozorava nas da je Kanjiža, kamo ćemo krenuti uskoro, pretrpana migrantima, gora od Beograda. 

Čekanje na obrok (FOTO: Ladislav Tomičić)

Dok se vozimo automobilom do Kanjiže, slušamo prognozu na Radio Subotici - najavljuje se naoblačenje s kišom. Stižemo u grad i uviđamo da je i zadnja "informacija" koju je taksist podijelio s nama bila netočna: umjesto zakrčenih parkova sa dva puta više izbjeglica od domaćih, u ovom pograničnom gradiću na ulici srećemo samo jednu manju skupinu izbjeglica. Svi ostali su u izbjegličkom kampu pod upravom Komesarijata za izbjeglice i migracije Srbije (KIRS). 

"Oni ne mogu biti po gradu, ovo je urađeno da se ne kreću po gradu. Kamp je dignut prije tjedan dana. Ovo je prije bilo vašarište", objašnjava nam KIRS-ov Robert Lesmaister. To je stanica utvrđena iz čisto humanitarnih razloga, tu se ne radi ni registracija izbjeglica. Cilj je da se sačuva njihovo zdravlje, da im se osigura mjesto gdje se mogu odmoriti, održavati higijenu i zdravlje, kako bi se čuvalo i zdravlje građana Srbije.

"Camp" na engleskom ima više značenja (FOTO: Ladislav Tomčić)

U trenutku našeg dolaska ondje je bilo dvadesetak šatora u kojima ljudi mogu ležati ili sjediti, tuševi, pojilište na kojem su djeca kvasila kosu zbog vrućine, drugi su prali zube ili se brijali, pili vodu i prali veš, raširen po žičanoj ogradi. Slično kao na javnoj česmi u Beogradu. Medicinsko osoblje smješteno je u šatoru na samom ulazu i uveden je - bežični internet! Volonteri Rusko-srpskog humanitarnog centra u Nišu taman podižu nove šatore - sprema se kiša - a Lesmaister objašnjava da će uskoro kopati još jednu septičku jamu, jer se zbog prevelikog broja ljudi na malom prostoru postojeća mora prazniti šest puta dnevno. Volonteri Balkanskog centra za migracije i humanitarne aktivnosti osiguravaju (BCM) izbjeglicama prevoditelje, koji istovremeno rade što god da zatreba. Prijevod im je jako bitan, jer su uplašeni. Riječ "camp" na engleskom ima više značenja.

"Kada su ljude prenosili iz parka, morao sam im objasnit da ih ne vodimo u zatvor, da je kamp otvoren. To je bilo dovoljno da sve prođe bez incidenta, bez ijednog povišenog tona između policije i migranata", priča nam Kemal el Šari iz BCM-a, na tečnom srpskom. Otac mu je Libijac iz Bengazija, majka Srpkinja. Završio je arapski i master iz geopolitike, a sada na političkim znanostima piše doktorat iz Međunarodnih odnosa, sa fokusom na sjever Afrike, konkretnije Libiju, domovinu njegovog oca. Osim njega, prevoditelj je i jedan tražitelj azila iz Iraka. Upitali smo Kemala, kako mu je gledati što se događa oko njega.

Red za medicinski pregled (FOTO: Ladislav Tomičić)

"Ja to doživljavam i na ličnoj osnovi. Otac mi radi u Libiji, on je kardiolog, načelnik šok sobe. Naravno da ovo doživljavam lično, ali da bi čovek mogao da obavlja posao mora da drži distancu", kaže nam, strogo se suzdržavajući od moralnih ocjena i političkih komentara. Prokomentirali smo kako se i izbjeglice nerado upuštaju u to, točnije, odgovornost zapadnih zemalja za stanje na Bliskom Istoku i na sjeveru Afrike, koje su svesrdno poticale "arapsko proljeće", da bi ono, s odmakom gledano, u stvarnosti značilo početak krvavih građanskih ratova. Na to nas poziva da pročitamo tekst koji je početkom godine objavio u Politici, "Rat dve vlade i džihadista", navodeći da tome nema šta dodati. Nakon čitanja, postavlja se pitanje bi li Libija kudikamo bila sretnija zemlja da nema naftu.

Pokušava nam pomoći da razgovaramo s nekom od žena u kampu, ali to je nemoguće. O tome ćemo razgovarati sa odvjetnikom Jasibom Nizarom. 

Jasib Nizar odvojen je od obitelji već tri godine (FOTO: Ladislav Tomičić)

"Čuvamo žene i bojimo se posljedica", kaže nam on, ne pojašnjavajući o kakvim se posljedicama radi. Dolazi iz sela nedaleko od sirijsko-iračke granice, koje je također pod paljbom dviju sukobljenih strana - Daesha i Asadovog režima.

"Obitelj mi je u kampu za izbjeglice u Turskoj. Da mogu, i oni bi došli samnom. Samo je stariji sin u Njemačkoj. Odvojen sam od obitelji već tri godine", govori nam. 

I 27-godišnji Vašdi, kojega smo upoznali u kampu, također se nada da će vidjeti svoju obitelj, ali boji se da to neće biti skoro, jer je jako skupo - od 3.500 do 6.000 eura. Obitelj mu je ostala u okolici Kobanea, gdje se svakodnevno odvijaju borbe između Daesha i kurdske revolucionarne vojske štovatelja turskog političkog zatvorenika Abdullaha Öcallana. Iz džepa vadi smartphone, na kojemu nam pokazuje čega se boji prelaska granice s Mađarskom. Video mu je poslao prijatelj, kojega su zadržali na granici.

Odmor prije nastavka puta (FOTO: Ladislav Tomičić)

Snimka prikazuje kako policajci tuku izbjeglice zato što ne žele ostaviti svoje otiske prstiju i time riskirati kasniju deportaciju. Pitamo ga o komentarima pojedinih lokalaca, koji drže da izbjeglice zapravo imaju novca i "svaki ima iPhone 6". Oni koji zaista imaju novca, kaže, već su davno otišli iz zemlje - avionom. Pred drugima, sirotinji, koja najčešće ne zna ni jedan jezik osim svoga, put je daleko trnovitiji.

Postavljanje dodatnih šatora (FOTO: Ladislav Tomičić)

"Iz Turske smo stigli kajakom. On je mali, nije siguran. Oko 50 ljudi je stalo u kajak dug 6 metara. Bilo je puno djece, trudnica - pogledajte samo oko sebe", kaže nam. Što se same tehnologije tiče, presretan je što je u kampu uveden WiFi, jer "to nam toliko pomaže u komunikaciji". Zahvalan je što ima gdje spavati i otuširati se. Pitamo ga o ogradi napravljenoj od bodljikave žice, koja ga dijeli od Mađarske. 

"Proći ćemo je. Kad čovjek dođe iz Turske kajakom, prođe Grčku i sve ovo - to nam nije nikakav problem. Prošli smo pet zemalja - ta ograda izbjeglicama ne znači ništa!", kaže Vašdi. S njim se u potpunosti slaže i Lesmaister. 

"Ta žica je uzaludno bacanje para. Bolje da pomognu svojoj sirotinji, a da se ovo digne na evropski nivo i da počnu foteljaši u Briselu da to rešavaju na bolji način, jer kako su učestvovali u stvaranju problema, sad će ga dobiti i kod kuće", kaže on. Uvjerava nas da će izbjeglice imati gdje spavati tu noć, jer se najavljuje kiša.

Open air kupatilo (FOTO: Ladislav Tomičić)

Dok napuštamo kamp, volonteri nam s ogorčenjem govore o kiosku s hranom, koji je postavljen nedaleko od ulaza. Kažu da je obrok tu duplo skuplji nego što inače košta i "naravno da neki ljudi cvetaju od toga, ljudi zarađuju na tuđoj nesreći, to je uvek tako bilo".  I ovdje se isto mogu čuti opravdanja da izbjeglice zapravo imaju novca. Volonteri kažu da su to gluposti, jer je normalno da nitko neće krenuti na ovakav put bez da si osigura sredstvo za komunikaciju, a to su upravo ti telefoni, tobožnji dokaz da se radi o potkoženim "migrantima" u potrazi sa samo malo boljim životom. Pozdravljamo se i prolazimo pokraj manjeg autobusa.

Odredište - Horgoš, brzo se puni obiteljima s malom djecom. Vozač je zgrožen pogledom na taksiste parkirane u blizini i policiju, koju oni ne zanimaju. Ne želi govoriti javno o stvarima koje rade, jer se boji za sigurnost svoje obitelji, ali daje nam do znanja da 300 eura od Beograda do Subotice nije ni približno najveći iznos koji se naplaćuje ovih dana na kriznim relacijama. Izbjeglice, naglašava, uopće ne prave probleme i "tko kaže suprotno, laže".

Odredište - Horgoš (FOTO: Ladislav Tomičić)

Zaželimo im sretan put i krećemo svatko u svom smjeru. Na ulazu u Hrvatsku, iako je srijeda popodne, kilometarske kolone automobila. Naša zemlja, izgleda, pojačanim kontrolama uistinu "uspješno brani" svoje granice, kako je rekao Ranko Ostojić. Država koja je prije dvadesetak godina i sama bila rasturena ratom, a danas prihvaća doslovno samo jedan promil izbjeglica iz Sirije, danas je neprivlačna destinacija čak i za očajnike, među ostalim i zbog politike prema azilantima. Nakon višesatnog čekanja, prelazimo u Hrvatsku, a kiša počinje pljuštati i iz neba i iz zemlje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ladislav Tomičić