Kad je 2016. godine krenula „velika seoba“ naroda sa Bliskog istoka potaknuta ratnim razaranjima pogranična mjesta poput Šida postala su posebno bitna za sve izbjegle. Bili su tu, nadomak Europske unije, ali ne i blizu cilja. Hrvatska, baš kao i Srbija najčešće je samo dio rute do konačnog cilja. Shvatili su to i predstavnici države Srbije pa su u samoj okolici Šida organizirali tri kampa. U to vrijeme su ih čak organizirano i prevozili s juga, odnosno Preševa, gdje su ulazili iz Makedonije, pa do Šida ili Subotice očekujući da će odatle krenuti dalje, odnosno da neće ostajati u Srbiji. 

Prvo je Mađarska ogradila svoju granicu žilet žicom, a onda je i Hrvatska pooštrila kontrolu granice i smanjila mogućnost prelazaka iz Srbije, a policija je često upotrebom sile vraćala izbjeglice u Srbiju (tzv. push back). Tom prilikom, najčešće bi se izbjegli vraćali i pretučeni i bez svojih gadgeta, mobilnih telefona koji su im posebno važni na ovom putovanju jer su im veza sa prošlošću, ali i s budućnošću.

Mobiteli nakon susreta s policijom (FOTO: NoNameKitchen)

Centar za zaštitu i pomoć tražiocima azila APC/SZA piše da je Hrvatska u posljednje vrijeme pojačala kontrolu na granicama, a povećan je i broj nasilnih pushbackova u okolini Šida i kod graničnog prijelaza Batrovci – Bajakovo.

„Policajci koriste prekomernu upotrebu fizičke sile i odvode migrante u pritvor na deset dana ukoliko kod njih pronađu kamp kartice srpskih prihvatnih centara“, kažu iz ovog centra.

Donose i svjedočenje Zaheda, osamnaestogodišnjeg izbjeglice iz Afganistana, koji kaže da je 30. rujna uhvaćen od strane hrvatskih policajaca u blizini Batrovaca. Prema njegovim riječima naređeno mu je da legne na trbuh, nakon čega su ga policajci počeli udarati pendrecima po leđima. Osim toga, policajci su mu razbili telefon i gurnuli ga natrag u Srbiju.

Leđa nakon susreta s policijom (FOTO: NoNameKitchen)

Prema saznanjima APC/CZA do 100 izbjeglica dnevno pokušava preći na teritorij Hrvatske, u okolici Šida, najčešće hodajući uz prugu, ili u okolini graničnih prijelaza Batrovci i Šid.

Sama činjenica da je pooštrena kontrola, utječe na dužinu boravka izbjeglica u Šidu i okolici. Mnogi od njih se nemaju namjeru prijavljivati u legalne kampove već se snalaze i smještaju se u prostore napuštenih tvornica, prave tzv. skvotove odakle onda kreću put Hrvatske. Do ove granice već su prešli tisuće i tisuće kilometara i već su osjetili sve opasnosti, brutalnost policije, kao i neprijateljske geste lokalnog stanovništva. I nije da su željni sličnih scena, opet. Stoga itekako cijene prijateljsku gestu. 

Otkako je 2016. godine krenuo egzodus najčešće su nevladine organizacije i pojedinci bili ti koji su pružali osnovnu pomoć izbjeglima. Mnogi su se, u međuvremenu, povukli jer tema jednostavno nije više „sexy“ kao što je znala biti. Ili jednostavno ovaj dio Balkana nije toliko „sexy“.

Izbjeglice izbjegavaju legalne kampove već se snalaze i smještaju se u prostore napuštenih tvornica (FOTO: NoNameKitchen)

„U medijima uglavnom čuješ o Italiji i Grčkoj, a Balkan je uvijek samo tranzitna ruta. Ali kako se situacija promijenila, Balkan je postao dno gdje su ljudi zaglavljeni u pokušaju da dođu do EU. Tako sami i čuo za Srbiju“, rekao nam je prilikom posjete Šidu Lorence, jedan od volontera organizacije No Name Kitchen, koja, osim u Šidu, djeluje još i u Grčkoj, odnosno Patriji te u Bosni i Hercegovini, točnije u Velikoj Kladuši. Dakle, na najosjetljivijim mjestima ove balkanske rute. 

U manje od mjesec dana koliko boravi u Šidu uvidio je u kakvim uvjetima izbjeglice skupljaju snagu za nastavak puta. 

„Ljudi žive u napuštenim kućama, kampovima sa šatorima u užasnim uvjetima, a sve je to zbog odluka EU zemalja, ali i srpske i hrvatske vlade“, rezignirano će.

"Balkan je postao dno gdje su ljudi zaglavljeni u pokušaju da dođu do EU" - Lorence (FOTO: Lupiga.Com)

Lorence je samo jedan od volontera No Name Kitchena. U Šid je došao iz engleskog Bristola, grada koji sa sobom nosi urbanost, trip-hop kulturu, Banksyja, ali isto tako i grada koji je poznat kao jedno od središnjih mjesta u trgovini robljem iz Afrike. Dio je to povijesti tog grada, a odatle doći u Šid, malo mjesto nadomak hrvatske granice svakako nije bio plan, ali ... Nije on jedini. Jedini je možda koji nije imao problema s prilagođavanjem na vremenske uvjete. 

„Da, vrijeme je slično. Kao da sam kod kuće, na neki depresivan način”, s osmjehom zaključuje Lorence. 

Ne osjećaju se svi tako. Ana je, npr, došla iz Alicantea u Španjolskoj, a njen dečko Ed, iz francuskog Toulousea. Oboje su prije Šida volontirali u Grčkoj, pa je Šid bio neka vrsta šoka, ali samo klimatskog, jer s izbjeglicama su radili i u Grčkoj. Hladna i maglovita Vojvodina je ipak drugo. 

Ana je u Šid došla s juga Španjolske (FOTO: Lupiga.Com)

„Vani je strašno hladno. Ja dolazim s juga Francuske i ovdje se smrzavam iako smo u kući gdje imamo grijanje. A vani je još gore. Neki od izbjeglica nemaju ni šatore i moraju spavati na otvorenom. Ne mogu se ni istuširati i uz sve to ne mogu doći do grada da kupe nešto ni da jedu, da nešto spreme jer policije ima svuda po gradu, što im dodatno komplicira život. A oni ni ne žele ostati ovdje. Pokušavaju da ih vrate ili da ih smjeste u kamp, ali oni samo žele izaći iz Srbije. Zato mislimo, da ako država Srbija ne želi izbjeglice u šumi ili uopće u Srbiji da je bolje da im pomognu da pređu granicu nego da se vrate nazad. Tako bi se riješili problema“, kaže Ed. 

Ni njemu nije jasno zašto se o ovom dijelu balkanske rute ne priča toliko. 

„Bio sam u Grčkoj, volontirao u Ateni. Kad sam čuo kako je ovdje odlučio sam nastaviti s volontiranjem negdje na Balkanu. Čitao sam priče ljudi koji su prolazili Balkanom, iskustva s hrvatske i mađarske granice i primijetio sam da je iz dana u dan sve gore i gore, kao i da im rijetko tko pomaže ovdje. Zato sam odlučio da dođem, posebno što je zimi inače manje volontera“, objašnjava nam.

"Čitao sam priče ljudi koji su prolazili Balkanom, iskustva s hrvatske i mađarske granice i odlučio doći pomoći" - Ed (FOTO: Lupiga.Com)

Ana je ta kojoj se izbjegli možda i najviše jadaju jer im ona pruža i medicinsku njegu pa samim tim ostvaruje i najprisniji odnos.

„Sad znam i vidim koliko i kako se bore da dođu do ovdje. Pričaju mi da su iz Afganistana do Srbije putovali po sedam mjeseci, a uz to preživjeli su silno nasilje. To su, uglavnom, mladi momci koji bi trebali da su u školi. Oni vole svoju zemlju i nije im lako što je napuštaju. To ne bi nikad napravili da ne moraju i onda još dođu ovdje gdje je strašno hladno i gdje ih opet čeka neka druga policija. Ne žele oni ostati ovdje čekati volontere da im donose hranu. Ne, oni bi najradije da su sa svojim obiteljima kući, ali kako to nije moguće onda žele negdje u Europu gdje je bar sigurno. Žele raditi, imati život“, priča nam Ana koja dodaje da su oni, volonteri No Name Kitchena, „prva linija obrane“. 

„Mi im pomažemo samo da opstanu i ne možemo doprijeti do svih ljudi kojima je pomoć potrebna“, razočarano će. 

No Name Kitchen je u Šidu od spomenute 2016. godine. Mnogi se sjećaju obroka koje su dijelili izbjeglicama u skvotu iza, sada već bivše željezničke stanice, u Beogradu. Iskustvo koje izbjegli imaju s njima prenose dalje na one koji dolaze tako da dobar dio njih zna da će u Šidu dobiti barem osnovnu pomoć. Za komunikaciju s njima trenutno je zadužena Belgijanka Anke. U trenutku kad smo bili kod njih ona je imala najduži staž u Šidu, ali i problem policije za vratom. 

"Odvedena sam na policiju i na sud" - Anke (FOTO: Lupiga.Com)

„Tražili su da napustim zemlju. Ostala sam nakon roka koji su mi naveli, odvedena sam na policiju i na sud. Zbog proceduralnih stvari nisu mogli donijeti odluku pa sam dobila rješenje da mogu ostati još sedam dana“, objašnjava nam Anke, a te „proceduralne stvari“ su prevoditelj za nizozemski jezik, kojeg u policiji nisu imali, a koji je materinji jezik naše sugovornice.

Za razliku od nje, njeni prethodnici nisu imali tu opciju, jer nisu imali ni odvjetnika. 

„Do sad mi se čini da je pet-šest volontera dobilo papire pa su morali napustiti Srbiju. Svi su oni otišli prije isteka tih sedam dana jer su, ili završili sa volontiranjem u Srbiji, ili su odabrali da ne prate tu proceduru“, govori Anke u razgovoru za Lupigu.

Ona ima želju da ostane i duže jer je svjesna koliko je potrebno prepoznatljivo lice stanovnicima Šida, s obzirom da ona s njima komuniciraju svaki dan, od njih kupuje namirnice za spremanje obroka ...

Ali nisu svi blagonakloni ka onome što No Name Kitchen radi. Dva tjedna za redom u Šidu su se, početkom studenog održavali prosvjedi protiv izbjeglica. Organizacija zvana „Omladina Šida“ tražila je od države da pošalje vojsku jer se stanovnici osjećaju nesigurno. Sve to je koincidiralo s prosvjedima u Beogradu, a za razliku od Beograda i gradonačelnik Šida, Zoran Semenović, se aktivno uključio u kampanju protiv izbjeglica, ali i protiv No Name Kitchen za koje je rekao „da iza njih stoji strani element koji želi da destabilizuje pravni poredak Srbije.“

Protest protiv izbjeglica, u pozadini u crnom kaputu gradonačelnik Semenović koji optužuje No Name Kitchen za destabilizaciju Srbije (FOTO: Lupiga.Com)

Dva tjedna, dva prosvjeda, prozivanja volontera putem medija je bilo dovoljno da novi ministar policije, a nekadašnji ministar obrane, Aleksandar Vulin, najavi dolazak Žandarmerije, specijalnih policijskih snaga i da pred kamerama uvježbavaju silu nad izbjeglicama. 

Milica Švabić, pravnica iz nevladine organizacije Klikaktiv ističe da jači pritisci na volontere No Name Kitchena traju skoro dva mjeseca. 

„Policija bi ih zaustavljala i provodila u policijsku stanicu gde su im izdavali rešenja o otkazu boravka. Ukupno sedam volontera je dobilo otkaz boravka i naloženo im je da napuste Srbiju u roku od sedam dana sa zabranom ponovnog ulaska u Srbiju narednih godinu dana“, kaže za Lupigu Milica koja ističe da su tom prilikom volonteri optuženi da se bave ilegalnim stvarima, „da omogućavaju izbeglicama da borave na teritoriji opštine Šid time što im pružaju stvari za preživljavanje“, te dodaje da ovo nije prvi put da se takve stvari događaju kao i da se volonterima tom prilikom prijeti i nasiljem.

Legitimiranje volontera (FOTO: NoNameKitchen)

Svaka konkretnija akcije policije bila je potaknuta javnim diskursom stanovništva, pa tako i ova u Šidu, koja je usmjerena ka izbjeglicama, ali i ka volonterima No Name Kitchena što primjećuje i naša sugovornica. 

„Akcije policije prate opšte nezadovoljstvo u gradu i policija želi da pokaže da žele da ih zaštite od izbeglica ili volontera, pa ovo služi i za dobijanje političkih poena na lokalu“, objašnava nam.

Na lokalu, ali i šire jer kako drukčije objasniti akciju Žandarmerije, prisutne kamere, dolazak Vulina koji nadgleda kako pripadnici Žandarmerije pod punom opremom iz šatora izvlače izbjeglice, vezuju ih i odvode u nepoznato. Milica naglašava da je to loša poruka.

„Žandarmerija je obučena da radi u akcijama suzbijanja terorizma, opšte bezbednosti stanovništva i kad dođete sa naoružanom Žanradmerijom da bi ispraznili skvot to šalje poruku da su oni opasni i da država dolazi sa specijalnim jedinicama da ih odatle iseli“, rezimira nam. 

„Iselili“ su ih u kampove, a o kojem broju se radi, to nitko ne može reći, osim možda policije koja je po pravilu zatvorena za ove teme. Nedavno su se, međutim, oglasili informacijom da su nastavili s akcijama, kao i da su nekoliko stotina „migranata“ iz vojvođanskih mjesta prebacili u prihvatne centre na jugoistoku Srbije. 

Akcija Žandarmerije utjecala je da izbjegli u potpunosti napuste grad i odu dalje u šumu jer ne žele da ih se smješta u kampove. To bi, u pravilu, značilo i korak unazad jer bi se sa sjevera vraćali na jug. 

„Jako sam ljuta zbog policije. Ne razumijem, nema smisla. Ne postoji nijedan razlog da ih prebijaju, da ih tjeraju. Oni dolaze s osmjehom čak i kad su ozlijeđeni, kad su pretučeni, a tuku ih zašto? Jer su ilegalni? Po kome? Po vladi, po EU? To je jako nefer i jako sam ljuta kad vidim to“, razočarano će Ana, ona iz Alicantea. 

Milica Švabić misli da će situacija biti sve gora i gora. 

„Srbija i Bosna koje su do skora tolerisale boravak izbeglica su promenile politiku. Povećan je broj pušbekova pa se vraćaju nazad u Makedoniju i Bugarsku. Situacija će biti sve gora i sigurno je da će duže vremena boraviti u svakoj od zemalja, nego što je to do sada bilo“, kaže Milica.

Pravnica Švabić misli da će u Šidu situacija biti još i gora (FOTO: Lupiga.Com)

Idealna je to situacija za djelovanje desničarskih organizacija, za širenje mržnje, prijetnje, što smo vidjeli neposredno prije akcija Žandarmerije u Šidu, ali i u Beogradu gdje je bio dopušten skup tzv. Narodnim patrolama koje su nesmetano širile mržnju prema izbjeglicama. 

„Policija odobrava antimigrantske proteste iako su okupljanja zabranjena, dok zabranjuje kontraskupove podrške“, ističe Švabić i zaključuje: „Definitivno je da vlast pruža podršku desničarskim organizacijama.“ 

I baš kad je ovaj tekst trebao dobiti svoju finalnu glazuru Anke šalje vijest da je u ovu subotu uhićen jedan od aktivista No Name Kitchena. Informaciju prenosi i Slobodna Evropa (RSE). U njoj se ističe da je uhićen Nemanja Šumanović, jedan od nekoliko građana Šida koji pružaju podršku No Name Kitchenu. On je potvrdio za RSE da je priveden pod optužbom da je „sprečavao službeno lice u vršenju dužnosti“. Napisana mu je i kaznena prijava. 

Lupigin reporter Dejan Kožul s volonterima No Name Kitchena (FOTO: Lupiga.Com)

Prenosimo i riječi Milice Švabić za RSE: „Mene su zvali putem telefona i ja sam pokušala da pričam sa policajcima i saznam zašto su ih zaustavili. Oni (policajci) su odbijali da pričaju sa mnom. Rekli su da će sprovesti pretresanje lica i kola i da će svima njima pretresti džepove, jakne, torbe, iako se takve stvari rade samo uz pisani nalog suda.“

Dodala je i da su bili nasilni prema drugim aktivistima, a „momka iz Italije su čak i udarili pesnicom u glavu, a prema devojci iz Španije su bili verbalno nasilni, odnosno vikali su nju i pretili joj.”

Milica nam je pojasnila da su zbog svega podnosili i prijave internoj kontroli MUP-a, ali da do danas nije bilo nikakve reakcije. 

A ta „devojka iz Španije“ nam je na kraju rekla: „Radije ne bih bila ovdje, da moram pomagati ovim ljudima, ali kad već moram divno je ovo što radimo. U Šidu nema nikoga osim nas i jedino im mi pomažemo i to samo sa osnovnim potrebama, a kad ti zahvale to puno znači, kad im daš deku i hranu.“

Nakon Žandarmerije na ulicama nema više ni „Omladine Šida“, a i što bi? Država je svojim djelovanjem potvrdila da su u pravu, a situacija će, što zbog vremena, što zbog užasne epidemiološke situacije teško biti bolja. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: NoNameKitchen