Idete li često na more? Pretpostavlja se da je 2.500 osoba poginulo ili nestalo na moru u pokušaju dolaska do Europe do kraja kolovoza ove godine. Velik broj se utopio. 

Na Keletiju je bilo nekoliko stotina ljudi. To je nešto poput Syntagma Square hipokrizije europske vanjske politike. Djeca su igrala nogomet, muškarci čekali u redu za deke za obitelji, a žene su prevrtale hrpe odjeće tražeći nešto toplo za djecu. Nisu svi radili baš tako, ali većina jest. Sve se činilo u redu do jedanaest sati kad su svi volonteri žurno sazvani - u noći će stići nekoliko stotina osoba koje trenutno pješače put Budimpešte u već dobro poznatom razmaku: prvo muškarci koji putuju sami, zato obitelji s većom djecom i konačno, obitelji sa sasvim malom djecom, nemoćnima i osobama u kolicima. Ovaj raspored dolaska svi već dobro znaju, ali još uvijek nisu naviknuli: kako osigurati prvenstvenu zaštitu najranjivijih skupina kad dolaze posljednje? 

Kako prolazimo između redova novih pridošlica mole da im kažemo kada mogu ići. Oni koji su već danima tu donose hrpe karata za Hegyeshalom, selo u blizini granice s Austrijom, i pitaju za koji su vlak karte, ali karte nemaju polaznog sata i vrijede dva dana. Radi toga, počinju stajati u redu malo pred zoru i nadaju se da će ih pustiti u neki od vlakova. Na prodaji karata su im rekli da su karte u redu, a onda je glas iz zvučnika najavio da se nitko tko nema rezervaciju sjedala neće moći ukrcati. Oko dvije i pol tisuće ljudi su mirno stajali oko sat vremena u redu, umotani u deke dok lagano sviće. Vlak je ispred njih, ali tri policajca koja stoje između njih i vlakova još nisu nikome dali znak da mogu krenuti. Najavljuju provjeravanje papira o registraciji. Tu i tamo neki muškarac zamoli da ode baciti otpatke u smeće pa brzo kupuje rezervacije za sjedala. Jasno je da ionako neće moći sve pregledati. Oko 6.45 ujutro, s preko sat vremena zakašnjenja, krenuo je vlak. Tjedan dana ranije, krenuo je također vlak, ali bez ijedne izbjeglice na njemu, unatoč tome što su karte već kupljene. Stvari su se sada mijenjale nabolje, ali ne i pristup. 

Keleti - dječji crteži u improviziranom smještaju za izbjeglice (FOTO: Anita Lunić)

Ovo je bila samo jedna u nizu malih, gotovo elegantnih perverzija mađarskog odnošenja prema izbjeglicama. Tek tjedan dana ranije Austrija je donijela odluku da prima samo i isključivo one osobe koje još nisu registrirane i imaju mogućnost traženja azila u Austriji. Sasvim logično, jer prema Dublinskoj konvenciji, one koji su već registrirani u Mađarskoj će deportirati natrag (tzv. Dublin transfers) i nemaju pravo potražnje azila jer dolaze iz sigurne, pače EU zemlje. Upravo na račun te cake Mađarska će sada po automatizmu, kako su hrabro najavili, odbijati sve zahtjeve za azil osoba koje ga potražuju, a nalaze se na teritoriju Republike Srbije (osim čega su već boravili i na teritoriju Grčke, koliko god to bilo teško dokazati). No, da se vratimo: nakon što je austrijska granična kontrola javila ovu vijest, Mađarska je odlučila pustiti vlakove prema granici, prema Sopronu i dalje prema Beču, ali uz jedan uvjet: da se svi koji ulaze u vlak prethodno registriraju. Pogađate, registriranje, koje je razlog nemogućnosti prelaska granice, postalo je uvjet za ulazak na vlak. Vrlo – kafkijanski. Mađarska, koja evidentno ne želi da se izbjeglice zadržavaju na njenom teritoriju, nije bila spremna ni da ih pusti da odu. Vrlo – perverzno. Radi toga se velik broj osoba koje su uspjele proći neregistrirano do Mađarske, skrivao po prilazima Budimpešti i eventualno privatnim smještajima. Savršena prilika za razvoj kriminala.  

Ovoga tjedna, kad smo napuštali Peštu, nakon promjene pristupa Austrijanaca, izmjene zakona i formiranja tzv. humanitarnog konvoja koji je izvršio barem psihički pritisak, stvari su već postale racionalnije: provjera registracija se više nije vršila pri ukrcavanju na vlakove koji su sada svakog sata otpremani do granice nakon koje su čekali daljnji prijevozi za Njemačku, Beč i Nizozemsku. Takva politika bila je uvod u kraj mađarske uloge u tranzitu izbjeglica koja je konačno zapečaćena izmjenom zakona o granicama, blokadom granica i nagovještajem jednostrane suspenzije Dublinske konvencije. Nekoliko dana kasnije – Hrvatska je postala Mađarska. S tom blagom razlikom da je u rekordom roku, bilo to mudro ili ne, uspostavljena čvrsta volja za daljnje usmjeravanje izbjeglica na željena odredišta radi čega, nadajmo se, nećemo morati gledati puni mađarski scenarij.

Orbanova Gaza?

Orbanova Gaza koja osim zatvaranja granica prema Srbiji kreće u dizanje daljnjih zidova prema Rumunjskoj (?) i Hrvatskoj proglašavajući izvanredno stanje i pozicionirajući vojsku uz granicu, oličenje je politike nasilnog negiranja i kršenja međunarodnih konvencija, u prvom redu Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokola iz 1967. godine. Ipak, ne treba im pripisati inovativnost: nakon Željezne zavjese koja nije dala nikome da izađe, popularnost zavjesa koje ne daju nikome da uđe nikad nije bila veća: sjetimo se samo zida na meksičkoj granici sa SAD-om i bugarskog dizanja 30-kilometarskog žičanog zida prema Turskoj prije tri godine, a kojeg je financirala Europska Unija. S istim ciljem sada ga podiže i Mađarska. Naravno, ni Bugarska nije bila prva u Uniji već je izazvana povećanom kontrolom grčko-turske granice radi čega se kopneni put vala izbjeglica preselio na Bugarsku. Naime, nakon povećanih pritisaka Europske Unije, Grčka je 2012. uvela tzv. Melilla model (kojeg je utemeljila Španjolska u Melilli i Ceuti kako bi spriječila priljev imigranata iz subsaharske Afrike) i izgradila 10 i pol kilometara dugu željeznu graničnu ogradu na Evrosu te zaposlila dodatnih 1.800 policajaca za nadzor granice i otvorila imigrantske kampove.

Ograda na mađarsko-srpskoj granici (FOTO: Andrea Schmidt, Délmagyarország)

Tokom dvije godine, Frontex je uložio više milijuna dolara u osiguravanje ove granice (tzv. Operacija Posejdon). Kako je zid popraćen s najnovijom nadzornom tehnologijom postalo je gotovo nemoguće prebjeći, a oni koji su uspijevali deportirani su natrag u Tursku.  Nakon toga, i Bugarska je postala međom utvrđene Europe. Jedinom solucijom postalo je prelaženje u ilegalnim čamcima na grčko tlo odakle se ruta sada dalje kretala preko i do centralne Europe. Cjelokupna situacija je utoliko dijelom i direktna posljedica Frontex-ove politike osiguravanja granice. Odnosno, radi se o onome što Matthew Gibney iz Centra za istraživanje izbjeglica Sveučilišta u Oxfordu opisuje kao organiziranu hipokriziju: dok se kunemo u pružanje pomoći i raširenih ruku stojimo na granicama svojih država da prigrlimo izbjeglice, istodobno činimo sve što je u našoj moći da onemogućimo njihov dolazak. 

A susjedi?

Kad je već situacija toliko teška, a putovanje neizvjesno, mnogi se pitaju zašto izbjeglice ne ostaju u susjednim zemljama, zašto ne ostaju u prvoj sigurnoj zemlji (Grčka, Srbija) i zašto konačno ne idu u zemlje Arapskog zaljeva? 

Doručak za izbjeglice (FOTO: Anita Lunić)

Što se prvog pitanja tiče, a koje se vrlo uspješno kao retoričko pitanje plasira u javni prostor stvarajući privid da sve izbjeglice mahom hrle na europski zapad: ono je pogrešno postavljeno. Bilo iz neznanja ili zbog namjerne manipulacije javnošću. Prema podatcima Jordana i Libanona, tamo je trenutno u izbjegličkim kampovima smješteno oko dva milijuna izbjeglica iz Sirije i Iraka (1,2 milijuna plus 600 do 800 tisuća), i to u prvom redu osoba izbjeglih s područja koje je okupirao ISIL-a, kao i s ostalih područja direktnog ratnog sukoba. Ove kampove, koje čak ni u kurentnim, često užasno lošim uvjetima ne bi mogle samostalno financirati zemlje-domaćini, financiraju i druge države, od Saudijske Arabije do zemalja Europske Unije na taj način dijelom legitimirajući i pravo da same ne sudjeluju u prihvatu izbjeglica. Tako je mađarski ministar vanjskih poslova sinoć ponovio: Dat ćemo još više sredstava kampovima u susjednim državama – Libanonu i Jordanu, samo da izbjeglice zadrže dolje. 

Treba biti svjestan da samo dio izbjeglica koje su u mogućnosti kreću na put prema Europi. U pravilu, obitelji koje nisu u mogućnosti cijele krenuti na put, financiraju odlazak onih članova šire obitelji koji se najlakše mogu snaći: najviše mladića i djevojki kojima je rat prekinuo obrazovanje kojeg se nadaju nastaviti na Zapadu i koji najlakše mogu izdržati putovanje koje u pravilu traje 3 do 5 tjedana, kao i kasniji život u izbjegličkim kampovima (nerijetko prenamijenjenim zatvorima i drugim objektima za život u skupinama, kao u slučaju Zirndorfa u Njemačkoj) u Zapadnoj i Sjevernoj Europi.  

Osim Libanona i Jordana, država koja leži između nas i Sirije je i – Turska. Iako i u njenom slučaju prevladava uvjerenje javnosti da je samo tranzitna zona za Europu, i ona je do sada registrirala dva milijuna izbjeglica s istog područja, ne računajući one koji su eventualno ilegalno prešli granicu i ostali po pograničnim područjima bez organizirane skrbi i smještaja u izbjegličkim kampovima. Također je važno naglasiti da oni koji su već smješteni u neki od kampova u susjednim zemljama, u pravilu ne kreću na izbjegličku rutu prema Europi, bez obzira na loše higijenske i druge uvjete. Dakle, oni koji dolaze nisu iz sigurnosti već prijeđenih granica, nego iz nemogućnosti da u istim državama ostanu nakon što su proglasile nemogućnost daljnjeg povećanja svojih kapaciteta. Osim toga, valja naglasiti da je riječ o opasnoj i skupoj ruti (pri čemu je najskuplji dio ilegalno prebacivanje u Grčku – oko 2500 eura i prebacivanje preko pojedinih granica u Europi 250 – 1000 eura. Izvor: izbjeglice) koja zahtijeva i fizičku izdržljivost (vožnja ilegalnim čamcima, plivanje, hod preko zelenih granica, brzina bijega). 

Poruke dobrodošlice u Budimpešti (FOTO: Anita Lunić)

Vjerojatno je i radi toga udio muškaraca srednje dobi naspram ranjivih skupina (žena, djece i staraca) znatno veći, a što mediji često promatraju kao nešto neprirodno. S druge strane, radi cijene dijelova putovanja, raste i skepsa u to „tko su doista izbjeglice“. Stoga je važno još jednom naglasiti da ne smijemo pribjeći identificiranju izbjeglica sa trajno siromašnim skupinama: spram drugih skupina koje sudjeluju i migracijama, izbjeglice se razlikuju po tome što nemaju mogućnost sigurnog povratka u zemlju porijekla i po tome što im odbijanje azila može značiti „smrtnu presudu“. To su osobe koje su izložene prijetnji životu i bježe od oružanog sukoba ili progona za razliku od tzv. ekonomskih imigranata koji imaju mogućnost povratka u sigurnost matične države, ali iz ekonomskih, obiteljskih ili drugih razloga traže pravo na život u trećoj državi. Jesu li izbjeglice, kao oni koji su izgubili i životnu sredinu i radna mjesta sa svom imovinom, pri bijegu iz nesigurnih uvjeta preuzele vizualni identitet idealtipske slike izbjeglice (pohabana, po mogućnosti prljavosmeđa odjeća, pothranjeni, bez novca i mobitela) utoliko je sasvim irelevantno, a sve kritike koje se pozivaju na taj element – sasvim promašene. Kao da bi itko od nas ostavio telefon u slučaju nalaska u istoj situaciji! Osim toga, buduća istraživanja bi jasnije mogla pokazati izvor financiranja ilegalnih dijelova putovanja, ali sudeći iz razgovora s većim brojem izbjeglica, u većem dijelu slučajeva cijela obitelj skuplja novac za mali broj osoba koje potom šalju na put. 

"Prva sigurna zemlja"

Slično je i argumentacija koja poziva na ostanak izbjeglica „u prvoj sigurnoj zemlji“ i koja na njihovom daljnjem kretanju bazira tezu da nije riječ o izbjeglicama nego kakvim izvoljevačima, još jednom je u krivu. 

Pozivanje na ostanak u zemljama u kojima se očekuje odbijanje zahtijeva za azil bez obzira na priznavanje izbjegličkog statusa – je smiješno. To se vidi još jednom na primjeru Mađarske koja je najavila formiranje (fiktivnih?) punktova za apliciranje za azil na granici sa Srbijom. Tamo se po defaultu u samo nekoliko sati rješavaju zahtjevi za azili i to tako da se svi redom odbijaju. Kako je izjavila Marta Pardavi iz Mađarskog helsinškog odbora: „Došli ste preko Srbije, Srbiju smatramo sigurnom zemljom, dakle zahtjev za azil je nedopustiv (neosnovan)“.

Iako je riječ o kršenju zakona o proceduri donošenja odluke o azilu, kao i o kršenju prava prigovora na odluku o azilu (a čime se u pravilu jamči ostanak osobe na teritoriju države do razrješenja pritužbe) kao ni u slučaju prethodnih kršenja odredbi, o nikakvim sankcijama još ni riječi.  Mađarska policija uredno izbjeglicama uručuje papire o njihovoj nenadležnosti za potraživanje azila i direktno ih ispraća iza željezne ograde na ničiji teritorij? Prema europskim i nacionalnim zakonima, moguće je staviti pod nadzor osobe koje su ilegalno zatečene na teritoriju, ali njihovo nasilno vraćanje na teritorij prethodne države ili uhićenje zbog kršenja granice nije osnovano i ne može biti tako definirano jednostranim političkim dekretom. Šutnja na ovakvo ponašanje Mađarske mogla bi od nje napraviti presedan za politiku drugih država EU, u prvom redu Grčke koja je, spriječena da usred bijelog dana vraća izbjeglice, prema podatcima Amnesty International, odgurala tokom noći najmanje 2000 izbjeglica ilegalno u turske vode u brodovima s manjkom goriva, a kako bi spriječili njihov ponovni ulazak na svoj teritorij. Praksa vraćanja nakon prelaska granice nije bila legalna i značila je kršenje međunarodnih praksi i odrednica, kao što znači i sada u slučaju Mađarske. Ako to postane praksa – nikakve konvencije više neće obvezivati nikoga. 

Hrpa odjeće u kampu (FOTO: Anita Lunić)

Kad uzmemo sve u obzir, postaje jasno da bi u slučaju formiranja sigurnog koridora prolaska izbjeglica bio zaštićen njihov život, ali i suzbijen kriminal koji sve više raste i osim materijalnog iskorištavanja za posljedicu ima i ugrožavanje života izbjeglica. Nekoliko osoba još uvijek sjede po ćoškovima Keletija čekajući žene i/ili djecu koji su ušli nakon prelaska mađarske granice u druga kola ilegalnih krijumčara i već tjednima nisu stigli do Keletija ili su na druge načine skrenuti s rute. Prema Barabu Baloch, glasnogovorniku višeg povjerenika UN-a za izbjeglice, 7.000 djece je smješteno u sirotišta i prihvatilišta jer im se zbog sličnih razloga nisu mogli locirati roditelji ili su na putovanje krenuli sami, a ta brojka ima tendenciju i rast nakon što je ovog jutra, 17. rujna, mađarska vlada izvijestila da će svu djecu bez ispravnih papira smjestiti u domove, a roditelje u pritvore u očekivanju suđenja zbog ilegalnog prelaska granice. Jedine napore u ponovnom povezivanju obitelji rade volonteri i nikako nije jasno čemu takva praksa razdvajanja, kada je jasno da većina djece ni ne može imati ispravnu dokumentaciju jer Sirija u pravilu nije izdavala dječje putovnice. U jeku već postojećih problema, proizvoljno se stvaraju novi. Europa se upravo testira na vlastite vrijednosti. 

Kakva prava?

Prema Konvenciji o statusu izbjeglica, sve osobe za koje postoji osnovani strah „od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, te zbog pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili zbog političkog mišljenja, ne može ili se zbog tog straha, ne želi staviti pod zaštitu dotične države; ili osoba bez državljanstva koja se nalazi izvan zemlje prethodnog stalnog boravišta, a koja se ne može ili se zbog straha ne želi vratiti u tu državu“ imaju pravo na status izbjeglice i sukladnu međunarodnu zaštitu, bilo privremenu bilo supsidijarnu bilo na stjecanje azila.  Upravo potpisivanje te Konvencije ono je što nas obvezuje na priznavanje statusa i sukladno tretiranje izbjeglica. 

Često se kao predmet kritike ističu bogate zemlje Arapskog zaljeva, primarno Saudijska Arabija, koje nisu pružile zaštitu ni jednoj jedinoj izbjeglici. Za primjer, Saudijska Arabija trenutno broji ukupno 561 izbjeglicu različitog porijekla dok je istodobno u drugim zemljama 630 izbjeglica iz SA. U isto vrijeme Hrvatska broji 726 izbjeglica i dala ih je 40, 126. Konačno, Njemačka trenutno broji 216, 927 izbjeglica, a dala ih je 176 drugim zemljama svijeta (Izvor: službena statistika UNHCR-a). Ne samo da njihova pasivnost nije razlog da se postavimo isto, nego je bilo naivno očekivati drugačiji pristup autoritarnih vlada koje nisu čak ni potpisnici UN-ove rezolucije o statusu izbjeglica: ni Saudijska Arabija, ni Katar, ni Bahrein, ni Oman, ni Kuvajt ni Ujedinjeni Arapski Emirati. 

Ako upadnemo u legitimiranje pomoći usporedbom s drugim ili pozivajući se na naše povijesno iskustvo, zapast ćemo u neobičan niz argumentacija koji može završiti tako – da sve pošaljemo u Bosnu i Hercegovinu. Ne. Činjenica da je među ostalima i Jugoslavija primila utočište mađarskim izbjeglicama nakon revolucije 1956. godine, kao ni činjenica da je El Shatt odigrao ključnu ulogu u spašavanju života osoba s našeg područja, ne bi trebali biti odlučnim razlogom da primimo izbjeglice. Konačno, čak ni to da je s područja Jugoslavije tokom 1990.-ih na europski Zapad otišlo preko 3 milijuna izbjeglica što je broj koji je prema podatcima UNHCR-a još uvijek znatno viši od broja izbjeglica koje trenutno dolaze u Europu iz Sirije! Iskustvo nam može biti opomena, ali ne razlog kojeg radije treba temeljiti na  (1) obvezi poštivanja međunarodnih zakonskih odredbi i preporuka (kojih smo potpisnici) i (2) humanosti i solidarnosti kao temeljnim civilizacijskim vrijednostima. Proglasiti potrebu da se humanost pokaže samo zato što ga je netko pružio nama – nije solidarnost nego trampa. Zato molim Vas – kao ljudi primimo ljude. I budimo strpljivi jer se lako može odlučiti da druge zemlje neće primiti nikoga registriranog u Hrvatskoj, kao i da će spriječiti tranzit neregistriranim osobama iz tzv. sigurnosnih razloga. Mi jesmo tranzitna zemlja, ali tranzicija može i potrajati upravo zbog kršenja međunarodno jamčenih prava izbjeglica i nehumanih politika država, a na osnovu pozivanja na onaj dio Dublinske konvencije koji ima odgovara. Umjesto da je svi po uzoru na Njemačku u potpunosti stave van važenja, inzistiraju na njoj tako šteteći i sebi i izbjeglicama od kojih većina uništava putovnice upravo zato da izbjegne dokaz ranijeg boravka u EU državi u koju bi mogli biti kasnije deportirani (tzv. Dublin transfers). 

Osmjesi volonterki (FOTO: Anita Lunić)

Naravno, proširenje ili ukidanje Dublinske konvencije može biti ostvareno i parcijalno: tako je Mađarska, sasvim u skladu s cjelinom svoje politike prema izbjeglicama, odbila prihvat izbjeglica koji su nakon apliciranja za azil u Mađarskoj prebjegli u druge države (mahom Austriju, a iznimno u Sloveniju), dok je Češka odlučila sama procesuirati aplikacije za azil osoba koje su zatečene na njenom teritoriju bez obzira na moguću prethodnu aplikaciju u drugim državama članicama EU ili ih, u slučaju da ne žele azil u Češkoj, jednostavno propustiti dalje prema krajnjem odredištu. 

Uzroci ilegalnih putovanja

Iako nije donijela odluku o suspenziji, i grčka vlast onemogućava primjenu Konvencije tako što ne zahtijeva registraciju na licu mjesta, već izbjeglice upućuje u ispunjavanje formulara kojeg bi trebali samostalno predati u Imigracijski ured uz otisak prsta nakon čega bi ušli u sustav. Štoviše, tražilo se da se jave u imigracijski centar u Ateni što većina, naravno, nije učinila. (Izvor: intervjui s izbjeglicama) To je jedna strana razloga zašto ulaze u države ilegalnim putevima – da bi izbjegli registraciju koja im može značiti prisilno vraćanje u prvu zemlju EU u koju su ušli i nakon odbijanja azila u istima mogla značiti daljnji povratak prema Siriji (a Grčka je već blago upozoravana od strane Cecilie Malmström, EU povjerenice za domaća pitanja zbog politike prema sirijskim izbjeglicama nakon što je prošle godine od 152 aplikacije za azil odobrila samo dvije, osim čega je s trenutnih 10 304 izbjeglice prešla normiranu kvotu). Drugi razlog je odredba Schengenske konvencije o pravima trećih osoba koja kaže sljedeće (poglavlje 6, članak 26.): 

„ako se strancima zabrani ulazak na državno područje jedne od ugovornih stranaka, prijevoznik koji ih je doveo do vanjske granice zračnim, morskim ili kopnenim putem, dužan je za njih odmah ponovno preuzeti odgovornost. Na zahtjev tijela graničnog nadzora, prijevoznik je dužan vratiti strance u treću državu iz koje su prevezeni ili u treću državu, koja je izdala putnu ispravu s kojom su putovali ili u bilo koju treću državu za koju su sigurni da će ih primiti;

(b)

prijevoznik je dužan poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurao da stranac, koji se prevozi zračnim ili morskim putem, posjeduje putne isprave koje su potrebne za ulazak na državna područja ugovornih stranaka.“

Spavanje (FOTO: Anita Lunić)

Dakle, u slučaju zabrane ulaska osoba koje ne posjeduju tzv. schengensku vizu, prijevoznik može biti odgovoran za njihovu deportaciju u raniju, bilo koju ili matičnu zemlju. Ovom odredbom de facto se, kako pokazuje Klaus Gerd Giesen koji je prvi ukazao na ovu nepravilnost i kontradiktornost Schengena EU principima, onemogućuje legalni ulazak putem organiziranog prijevoza osoba koje će tek zatražiti međunarodnu zaštitu na području Europske Unije. A to da azil nije moguće zatražiti van teritorija države u kojoj se azil potražuje, odavno je i jasno i predmet sporova jer se na taj način međunarodna zajednica u potpunosti lišava odgovornosti za one osobe koje se još uvijek nalaze na teritoriju matične (tzv. interno razmještene osobe) ili treće države koju nisu u mogućnosti napustiti. Problem i s jednima i s drugima je ne samo to što nemaju jamčena brojna prava i slobode, nego što zbog izostanka nadležne zakonske vlasti ne postoji ni mehanizam zaštite onih prava koja im preostaju (poput osnovnog prava na život) čime, kako primjećuje Hannah Arendt, izbjeglice postaju otpadom, smetlištem svijeta. 

Hrvatska u tranziciji i migracijama

Godine 2013. u Hrvatskoj je, prema podacima UNHCR-a, podneseno 1.048 zahtjeva, dok je 2014. podneseno samo 394 zahtjeva za azil. U razdoblju od 2004. do srpnja 2015. godine, podneseno je 4.885 aplikacija za azil. Od toga je, prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova RH, izbjeglički status priznat u slučaju 98 osoba, a supsidijarna zaštita je dodijeljena 67 osoba, što je tek oko 3,37 % pozitivnih rješenja. 

Osim toga, prema podacima Ureda za azil, migracije i apatride u hrvatskom predstavništvu UN-ove Agencije za izbjeglice, u preko 80 % slučajeva tražitelji azila napuštaju Hrvatsku prije donošenja odluke o dodjeli azila, a u većini slučajeva niti ne podnose zahtjev za azilom jer većina ne namjerava ostati na teritoriju Hrvatske i izbjegavanjem apliciranja za azil izbjegava primjenu Dublinske konvencije i eventualni prisilni povratak u Hrvatsku iz zemalja Zapadne Europe. U tom svjetlu treba promatrati i odbijanje aplikacija za azil izbjeglica koje su  u Hrvatsku ušle u proteklih par dana, kao i njihovu uznemirenost pri procesima registracije. 

Ipak, ti niski brojevi nisu razlog da imamo pozitivniji stav prema izbjeglicama. Kako je pokazalo istraživanje „Zastupljenost i indikatori diskriminacijskih i ksenofobičnih stavova u Republici Hrvatskoj“, 37 % stanovnika ima negativne stavove prema azilantima /citirano prema: Interkulturalne prakse – s izbjeglicama i za izbjeglice, CMS, 2014, str. 8/, čak iako su šanse da su ih ikada u životu sreli strahovito malene do nikakve.

Također, prema istraživanju Josipa Šipića iz Centra za istraživanje etničnosti, državljanstva i migracija, medijska slika o azilnim migrantima, odnosno izbjeglicama također nije svijetla. Dominantna su tri načina njihova prikazivanja: desubjektivizacija, demonizacija/kriminalizacija i viktimizacija. Prvi način prikazivanja tretira ih kao brojke, kao masu koja dolazi destabilizirati našu državu. Taj način izvještavanja je ovih dana vidljiv u govoru o valu izbjeglica koji, predstavljen kao neka pošast, prijeti u prvom redu ekonomiji i zdravlju države (biblijska slika roja skakavaca koji jedu sve pred sobom).  Nažalost, kako smo mogli čuti, takav način referiranja nije stran ni političkim liderima države. Drugi način izvještavanja je također prisutan ovih dana i izbjeglice prikazuje kao sigurnosnu prijetnju i izazivače nasilja. Takva slika se ostvaruje uglavnom kroz sugestivne i lažne vijesti koje generaliziraju ponašanje žitelja cijelih regija. Piše se uopćeno o krađama, tučama pa i silovanjima, unatoč tome što do nijednog takvog slučaja nije došlo.

Posljednji dani kampa Keleti (FOTO: Anita Lunić)

Takve vijesti u pravilu plasira ksenofobni tisak koji polazi s desnih ideoloških pozicija kojem uopće nije važno što u slučaju trenutnog dolaska stotina tisuća izbjeglica iz Sirije, Iraka i Afganistana, nije zabilježen ni jedan jedini (!) slučaj kriminalnog i nasilnog ponašanja težeg stupnja (ubojstvo, silovanje), dok su lakši oblici kriminalnog ponašanja u pravilu bili usmjereni protiv izbjeglica (krijumčarenje, potpaljivanje izbjegličkih kampova u Njemačkoj, brutalnost represivnih organa u Makedoniji, fizičko nasilje prema izbjeglicama u više država, ugrožavanje života, financijsko iskorištavanje/iznuda, itsl). Treći način prikazivanja stoji na suprotnoj strani  medijskog spektra i radije izvještava o tzv. toplim ljudskim pričama. Prikazujući izbjeglice kao žrtve i prenoseći individualna iskustva, nastoji potaknuti solidarnost i osudu iskustvo koje ih je navelo na napuštanje matične države. Iako takav tip izvještavanja zadržava patronizirajuću poziciju izvjestitelja, svakako pruža humaniju sliku i poboljšava pozitivnu recepciju izbjeglica u društvu, pogotovo kada je još nenaviklo na veći stupanj komunikacije kultura.

Hrvatska između žica: umjesto da spašavamo granice, spasimo humanost

Iako je pred kraj pisanja teksta stigla nova vijest da je Hrvatska je odlučila slijediti primjer susjeda i zatvoriti granice, stvari možda i nisu toliko crne. Optužujući ksenofobne nastupe i odbacujući mogućnost podizanja žičane ograde, Zoran Milanović je izjavio: „Onima u Hrvatskoj koji na ovome politički pokušavaju profitirati mogu samo poručiti da su nakon svih razočaranja, ljudskih i političkih koje su priuštili hrvatskom narodu, danas su naprosto prokopali dno. Ovo je rovanje ispod dna. Gospodarske programe pišu im u Münchenu, na konzultacije s bankarima idu u Klagenfurt, a izbjegličke i humanitarne dijelove programa piše im Fidesz i Budimpešta". Ovu izjavu ne treba uzeti kao znak ispravnosti cjeline ili bilo kojeg dijela politike Vlade, nego tek kao moguću, ali pozitivnu najavu da bi se Hrvatska ipak mogla odlučiti na kretanje suprotno onome susjedne Mađarske. Pratiti politiku koju oni plasiraju bilo bi licemjerno i politički opasno. 

U situaciji kada nismo dio Schengena na Hrvatsku se stavlja veliki pritisak u zaštiti granica Europe. Ali, s druge strane, stavljanje primata na zaštitu granica radije negoli na zaštitu izbjeglica koje se nalaze na granicama kršenje je i nacionalnih i međunarodnih odredbi. Stoga bi zahtijevanje formiranja sigurnog koridora prema zapadnoj Europi i prvo jasno suprotstavljanje mađarskoj ekskluzivističkoj i nehumanoj politici bilo najbolje što Hrvatska može učiniti. U trenutku kada su sve oči uprte u Mađarsku koju osuđuju, Hrvatska može, i zbog humanosti, i zbog poena u vanjskopolitičkoj utakmici, igrajući ulogu Davida kupiti bodove. 

Poruke mađarskom narodu i njihovom premijeru (FOTO: Anita Lunić)

Također, s obzirom na to da je značajan broj osoba prešao granicu nakon i njenog zatvaranja, nema potrebe inzistiranja na takvim metodama koje jedino mogu dovesti do ugroze života tokom pokušaja ilegalnih prelazaka preko takozvanih zelenih granica. Radije treba krenuti u suprotnom smjeru prema ponovnom otvaranju granica sa Srbijom, a radi vršenja pritiska povećanim priljevom izbjeglica na Sloveniju i Mađarsku za formiranje prostora slobodnog prijelaza. Takva situacija zahtijeva toleranciju, susretljivost i razumijevanje svih građana. Zato bi trebalo što više raditi na isticanju pozitivnih primjera, suradnji i razumijevanju među svim onim skupinama koje će jedno vrijeme provesti na istom komadu zemlje. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Anita Lunić